AKVAMARIN
Dame i gospodo,
danas počinjem pravilom koje sam si nametnula s nekih šesnaest, sedamnaest godina. Tko piše – zapisala sam u bilježnicu koju još čuvam – ima zadaću pretočiti u riječi udarce koje zadaje i koje prima od drugih. Poduprla sam tu rečenicu citatom: "Nastoj ih prikazivati onakvima kakvi jesu",(1) iz Fatalista Jacquesa i njegova gospodara Denisa Diderota. O Diderotovoj knjizi tad nisam znala ništa, rečenicu mi je jednom kao savjet citirala meni draga profesorica.
U mladosti sam bila zaljubljenica u zbilju, htjela sam je zapisati, upisati, opisati, prepisati pa čak i prema potrebi propisati. Nisam se suzdržavala, planirala sam se izliti na svijet, na drugoga, na druge, i pričati o tome. Mislila sam: sve što slučajno potiče nastanak priče ondje je vani i nasrće na nas, mi nasrćemo na to, zbunjuje nas, zbunjuje se. Unutra – u nama – nema ničeg osim krhkih mehanizama našeg organizma. To što zovemo "unutarnjim životom" stalno je sijevanje mozga koji se želi materijalizirati u obliku riječi, pisma. Stoga sam promatrala i čekala, za mene je pisanje tada imalo u prvom redu oči: podrhtavanje žutog lista, sjajni dijelovi aparata za kavu, prstenjak moje majke s akvamarinom koji se presijava u modrim tonovima, moje sestre koje se svađaju u dvorištu, goleme uši ćelavca u modroj kuti. Htjela sam biti zrcalo. Povezivala sam fragmente u skladu s prije i poslije, uglavljivala ih jedan u drugi, iz toga bi proizašla priča. To se događalo prirodno, neprestano sam to činila.
Zatim je proteklo neko vrijeme i sve se zakompliciralo. Počela sam ratovati protiv sebe: zašto ovo, zašto ne ono drugo, dobro je tako, nije dobro. Nakon samo nekoliko godina već mi se činilo da ne znam pisati. Nijedna moja stranica nije bila na razini knjiga koje sam voljela, možda zato što sam, pomislila sam, neupućena, možda zato što nemam iskustva, možda zato što sam žena i kao takva sladunjava, možda zato što sam glupa, možda zato što nemam talenta. Sve mi je zvučalo kao da je fiksno: soba, prozor, društvo, dobri, zlikovci, njihova odjeća, njihovi izrazi, misli, predmeti koji ostaju ravnodušni i kad se njima rukuje. A bili su tu i glasovi, dijalekt moga grada koji je u meni budio nelagodu dok sam pisala. Čim bih ga zapisala, zvučao je drugačije od pravog i odudarao od lijepog pisma kojem sam težila.
Navela bih malen primjer koji izvlačim iz svojih davnih bilješki: akvamarin na prstu moje majke. Bio je to stvaran predmet, potpuno stvaran, no u mojoj glavi svejedno nije postojalo ništa nepostojanije od njega. Varirao je između dijalekta i jezika u prostoru i vremenu skupa s njezinim čas jasnim, čas konfuznim likom, uvijek u društvu mojih srdačnih ili neprijateljskih osjećaja. Akvamarin se mijenjao, bio je dio promjenjive stvarnosti, promjenjive mene. Čak i kad bih ga uspjela izdvojiti u opisu – koliko li sam se samo izvježbala u opisivanju – i pripisala mu modar sjaj, kamen bi u samoj toj formulaciji izgubio bit, pretvorio se u moju emociju, misao, čas osjećaj užitka, čas jada, i postao bi zagasit kao da je pao u vodu ili da sam dahnula u njega. Ta zagasitost nije bila bez posljedica, gotovo me neprimjetno navodila da podignem ton kao da tako mogu kamenu vratiti sjaj. Bolje da – pomislila bih – napišem "azuran sjaj". Ili bez sjaja, dovoljna je boja, azuran akvamarin. Ali nisam bila zadovoljna tim rješenjem, kopala sam po rječniku i pisala nebeskoplav, nebeskoplave boje, zatim cijanotičan, što da ne. To mi je zvučalo učinkovito: cijanotičan akvamarin, akvamarin cijanotičnog sjaja. Ali već se sjaj cijanotičnog akvamarina – ili cijanotični sjaj akvamarina – zajedno sa slikama koje je evocirao prelijevao na priču o mojoj majci, na prototip napolitanske majke koji sam gradila, u silovitu sukobu s njezinim dijalektalnim glasom. Je li to dobro, je li to loše? Nisam znala. Znala sam samo da taj mali pridjev želi da izađem iz jednolične priče o stvarnoj obitelji i uđem u mračnu, gotovo gotičku priču. Tad bih mu izmaknula žurno, ali teška srca. Dakle odbacujem "cijanotičan". Ali već sam izgubila povjerenje: stvarni prsten, koji je upravo kao stvaran predmet iz nekog mog stvarnog iskustva trebao tekst učiniti vjerodostojnijim, silom prilika doimao se lažnim.
Malo sam odužila s akvamarinom kako bih naglasila da se moja sklonost prema realizmu, koju sam tvrdoglavo gajila još od mladih dana, u nekom trenutku preobrazila u zaključak o nesposobnosti. Ne znam točno prenijeti zbilju, nisam sposobna prikazivati je onakvom kakva jest. Pokušala sam s fantastičnim pričama uvjerena da je tako lakše, odustala sam, pokušala s neoavangardističkim izričajem. Ali potreba da se uhvatim za priče koje su se stvarno dogodile meni ili drugima bila je neosporno snažna. Gradila sam likove po uzoru na ljude koje sam upoznala ili poznavala. Bilježila kretnje, način govora, kako ih vidim i čujem. Opisivala krajolike, svjetlo koje ih obasjava. Prenosila sam društvene dinamike, gospodarski i kulturno različite sredine. Premda mi je smetao, dala sam dijalektu dovoljno prostora. Ukratko, gomilala sam stranice i stranice bilješki o svom izravnom iskustvu. Ali nizala sam samo frustracije.
Tada sam, slučajno kako se gotovo uvijek dogodi sa svime pa tako i s knjigama koje nam doista pomognu, pročitala cijelog Fatalista Jacquesa i njegova gospodara. O Jacquesu neću reći ništa važno, trebala bih početi s Tristramom Shandyjem Laurencea Sternea koji mu prethodi i utječe na njega i nikad ne bih završila; ali, ako ih niste pročitali, vjerujte mi, to su dvije knjige koje govore koliko je teško pripovijedati, a istodobno vam jačaju želju da to učinite. Ovdje ću pak samo naglasiti da mi je to štivo nakon mnogo godina omogućilo da rečenicu koju mi je citirala profesorica vratim u njezin kontekst.
"Nastoj ih prikazivati onakvima kakvi jesu", naredio je gospodar fatalistu Jacquesu. A on je odgovorio: "To nije laka stvar. Kao da čovjek nema vlastiti karakter, vlastite sklonosti i vlastite osjećaje u skladu s kojima preuveličava ili omalovažava! Prikazivati ih onakvima kakvi jesu!... Takvo se što ni u najvećem gradu ne događa možda ni dvaput na dan. A je li onaj tko sluša dobrohotniji od onoga tko govori? Nije. Zbog toga se i događa da u najvećem gradu ono što čovjek kaže bude jedva dvaput na dan shvaćeno onako kako je rekao." A gospodar je na to odvratio: "Zaboga, Jacques, ako je to točno, treba zabraniti upotrebu jezika i ušiju, ništa ne slušati i ni u što vjerovati! Pa ipak, hajde govori kao ti, ja ću te slušati kao ja, a vjerovat ću ti kao što budem mogao." (2)
Pročitala sam brdo knjiga o toj temi, često besmisleno zahtjevnih stranica, i to me, jednostavno rečeno, malo utješilo. Ako se za svaki debeli ili tanki roman koji napišem na kraju ispostavi da je daleko od mojih težnji – bila sam neizmjerno ambiciozna – možda razlog tomu nije samo moja nesposobnost. Ispripovijedati zbilju – naglasio je Jacques – konstitucijski je teško, treba se suočiti s činjenicom da je onaj tko pripovijeda uvijek zrcalo koje iskrivljuje. Dakle? Je li bolje odustati? Ne, odgovorio je gospodar, ne smijemo se obeshrabriti: teško je iskreno pripovijedati, ali ti učini što možeš.
Počelo je dugo razdoblje u kojem sam nastojala dati sve od sebe. Prisiljavala sam se ne biti toliko zahtjevna kao inače, pa mi je u nekom trenutku došlo da knjigu koju sam napisala i koja mi se nije činila pretjerano lošom pošaljem izdavaču, što mi se nikad prije nije dogodilo. Pomislila sam je popratiti vrlo detaljnim pismom u kojem objašnjavam odakle mi priča, koji su je stvarni ljudi i događaji nadahnuli. To sam pismo doista pokušala napisati, ispunila sam mnogo stranica. U početku se sve činilo jasnim. Povezujući stvarne događaje, pozabavila sam se okolnostima u kojima se priča razvijala. Zatim sam prešla na opis stvarnih ljudi, stvarnih mjesta, koji su postupno, izostavljajući i dodajući, postali likovi i pozadina priče. Potom sam prešla na tradiciju kojoj pripadam, na romane koji su me nadahnuli sad karakterizacijom likova, sad usklađivanjem pojedinih prizora, sad čak i prikazom neke kretnje. Naposljetku sam promišljala o tome kako se sve iščašilo, ali branila sam iščašenja kao neizbježna, promišljala o njima, predstavljala ih kao nužne posrednike.
Ali što sam više uranjala u tu problematiku, to se istina iz popratnog pisma više komplicirala. U njemu sam prisutna bila ja, ja, ja. U njemu je bio moj poriv da naglašavam mane, umanjujem zasluge i obratno. Povrh svega, u njemu sam, čini mi se prvi put, razabrala maglovito područje onoga što sam u toj knjizi mogla napisati, ali o čemu je bilo bolno pisati, pa to nisam ni učinila. Postupno sam se zapetljala i odustala.
Ne želim reći da sam tad shvatila kako dati oduška svojoj sklonosti piskaranju. Otad je prošlo mnogo godina, pročitala sam još važnih knjiga, napisala mnogo drugih nezadovoljavajućih tekstova. Ali ustvrdila bih da to što sam došla do stanovitog broja malih otkrića – možda pomalo naivnih, ali za mene ključnih – dugujem ležernijem estetskom imperativu (nastoj ih prikazivati u granicama mogućeg) i tim natuknicama za autorefleksivno popratno pismo.
Navest ću neke.
Prvo malo otkriće. Dotad sam uvijek pisala u trećem licu. Učinilo mi se da je prvo lice iz tog pisma, upravo zato što se kako je napredovalo, sve više zapetljavalo, a što se više zapetljavalo, to me više zaokupljalo, obećavajuća novost.
Drugo malo otkriće. Osvijestila sam da stvarnost u književnom djelu neizbježno teži tomu da se svede na bogat repertoar trikova koji, ako ih vješto primjenjuješ, stvaraju dojam da su događaji sa stranice preneseni točno onako kako su se zbili, sa svojim sociološkim, političkim, psihološkim, etičkim… konotacijama. Ukratko, posve različito nego što doista jesu. Bila je to mađioničarska igra koja se, da bi uspjela, morala pretvarati da nitko nije ništa ispričao, nitko nije ništa napisao i da je stvarnost ondje, tako dobro prenesena da zaboravljamo čak i na slova.
Treće malo otkriće. Svaka priča uvijek je neizbježno djelo pripovjedača ili pripovjedačice koji su po svojoj naravi, po svojoj građi mogli biti tek jedan od fragmenata zbilje i kad se pritaje i kad se lažno predstavljaju i kad se pretvaraju da pripovijedaju u prvom licu i kad se pojave kao autor ili autorica čitavog književnog mehanizma s vlastitim potpisom na naslovnici.
Četvrto malo otkriće. Gotovo i ne primijetivši, od nekoga tko teži potpunom realizmu postala sam nepovjerljiv realist koji je sad pomislio: mogu ispričati "ono vani" samo ako ispričam i sebe koja sam "ondje vani" sa svim ostalim.
Peto malo otkriće. Književno djelo nikad neće uspjeti ozbiljno zbiti u bilo kakav gramatički i sintaktički red vrtlog fragmenata od kojeg je sačinjena zbilja.
Te zabilješke usmjerile su me prema knjigama koje sam napisala od druge polovice osamdesetih godina i koje sam potom objavila. Prije više od trideset godina pomislila sam: kad zbilju nastojiš prikazivati onakvom kakva jest, to te može paralizirati jer od zbroja bezbrojnih promašaja i vrlo rijetkih slučajnih uspjeha riskiram postati gluhonijemom nihilisticom; stoga ću je pokušati prikazivati kako mogu pa tko zna, možda mi se posreći i prikažem je onakvom kakva jest. I nastavila sam metodom pokušaja i pogrešaka. U početku sam to činila prije svega da ruku koja je manijakalno revno htjela pisati izmaknem praznini. Ali poslije sam se sve više usredotočivala. Stvorila sam pripovjedačicu koja piše u prvom licu i, potaknuta slučajnim sudarima sa svijetom, izobličuje formu koju si je s mukom dodijelila te iz tih nagnječenja i distorzija i oštećenja cijedi nove neočekivane mogućnosti; a sve to dok napreduje uz liniju priče kojom sve manje vlada, možda čak ni priče, možda tek spleta u koji se zaplelo ne samo pripovjedno ja nego sama autorica, čisto pisanje.
To je Mučna ljubav: Delia, ukalupljena u liku obrazovane, snažne, samostalne žene, kreće se s hladnom odlučnošću unutar čvrstih pravila malog "krimićaˮ dok se sve – uključujući sâm žanr "krimićaˮ – ne počne raspadati. To su Dani zaborava: Olga, ukalupljena u liku obrazovane žene, supruge i majke, s tjeskobnom se okretnošću kreće unutar čvrstih pravila male priče o bračnoj krizi dok se sve – uključujući sâm žanr "prizora iz bračnog životaˮ – ne počne raspadati. To je osobito Mračna kći: Leda, ukalupljena u liku obrazovane, razvedene žene s već odraslim kćerima lagodno se kreće unutar čvrstih pravila male horor-priče dok se sve – uključujući sâm žanr "hororaˮ – ne počne raspadati. U tim sam knjigama ublažila pomisao da moram ispripovijedati "ono vaniˮ, raspoređeno prema nekom tomu svojstvenom pripovjednom redu, koje sam dužna neprimjetno zapisati na velikom svitku realističke književnosti. Umjesto toga, posegnula sam u veliko spremište literarnog izričaja uzimajući što mi treba – različite žanrove, različite tehnike, učinke i, što da ne, loše učinke – ne označavajući granice između visokog i niskog. Nisam prešla na pripovjedni glas – ništa od glasa, ništa od oponašanja stvarnih glasova – nego na prvo lice ženskog roda koje je čisto pisanje, koje pišući pripovijeda kako je u određenim okolnostima došlo do devijacija, neočekivanih udaraca, neumjerenih skokova kadrih uzdrmati čvrstoću šahovske ploče na kojoj je zauzelo položaj.
Zadržat ću se još malo na potonjem. Bilo mi je važno zamisliti Deliju, Olgu i Ledu kao prvo lice koje pripovijeda u pisanom obliku – čitatelj na to gleda kao da one pišu. To mi je omogućilo da zamislim – namjerno inzistiram na tom glagolu – i sebe koja piše ne kao ženu koja se uz sve ostalo još bavi i književnošću, nego isključivo kao književni rad, kao autoricu koja stvarajući Delijino, Olgino, Ledino pismo, stvara sebe. Učinilo mi se da tako ocrtavam okvir slobode unutar kojeg bez autocenzure mogu pokazati sposobnost i nesposobnost, prednosti i mane, neizlječive rane i šavove, prikrivene osjećaje i čuvstva. I to nije sve: učinilo mi se da mogu iskoristiti ono dvojno pisanje koje sam vam već spominjala. Odnosno, pokušala sam podesiti oba načina pisanja posežući za krotkim pisanjem u sporom lažnorealističkom tijeku i za buntovnijim da bih njegovom fikcijom razmrvila fikciju prvog pisanja.
Naime, u tim trima romanima u početku uvijek posežem za objedinjujućim pisanjem, utemeljenim na dosljednosti, kojim gradim svijet u kojem je svaka skela na pravome mjestu. To je čvrst kavez, izrađujem ga nužnim učincima zbilje, prikrivenim citatima iz drevne i suvremene mitološke građe, štivom koje sam sama pročitala. Zatim na red dolazi – ili barem računam, nadam se, da dolazi na red – grčevito, razjedinjujuće pisanje koje generira oksimorone, ružno – lijepo, lijepo – ružno, koje se razmeće nedosljednostima i proturječjima. Ono donosi prošlost u sadašnjost i sadašnjost u prošlost, miješa tijela majke i kćeri, obrće predodređene uloge, otrov ženske boli pretvara u pravi otrov koji u priču upliće životinje, miješa ih s ljudima i ubija, vrata s kojima je sve u redu pretvara u vrata koja se više ne mogu otvoriti, a potom se otvaraju, od tog pisanja stabla, cvrčci, uzburkano more, ukosnica, lutke, morski crvi postaju prjeteći ili napaćeni ili smrtonosni ili spasonosni.
Oba načina pisanja moja su, a ujedno i Delijina, Olgina, Ledina. Pišem ljude, prostore, doba, ali riječima na koje me navode ljudi, prostori, doba dok se vrtoglavo miješaju stvaratelji i stvoreno, forme i forme. Ukratko, takvo pisanje uvijek je neizvjestan rezultat načina na koji se Delia, Olga, Leda uvode u registar matičnog ureda fikcije i na koji ja, autorica – uvijek nedovršena fikcija, oblikovana godinama i godinama čitanja i manijom pisanja i slučajnosti – izmišljam i remetim pismo kojim se uvode u spomenuti registar. Rekla bih da sam njihova autobiografija kao što su one moja.
1 Denis Diderot, Fatalist Jacques i njegov gospodar, preveo Raško Dimitrijević, redaktura prijevoda Željko Klaić, Naklada Ljevak, Zagreb, 2002., str. 52.
2 Ibid, str. 53.
