TUŽNA VIJEST

Preminuo je književni kritičar Jutarnjeg lista Dario Grgić. ‘Bio je jedan od rijetkih u čiji sam sud vjerovao‘

Književni kritičar Dario Grgić

 Marko Mrkonjić/Cropix
Nije bio interesno vezan s drugim autorima ili izdavačima, što ga je, to je moj dojam, koštalo vidljivosti

Jedan od vodećih hrvatskih književnih kritičara Dario Grgić preminuo je u srijedu ujutro u Osijeku u 59. godini. Bio je stalni kritičar Jutarnjeg lista i niza drugih medija, HTV-ove emisije "Knjiga ili život" te na III. Programu Hrvatskog radija. Bio je aktivan i plodan autor koji je podjednako pratio i nove knjige domaćih autora i brojna novoprevedena izdanja, no u rubrici "Kucamo na vrata zaboravljenih asova" spomenute HTV-ove emisije vraćao bi u fokus javne pažnje i djela brojnih klasika. U dva je navrata, 2008. i 2009. godine, bio i član žirija nagrade Jutarnjeg lista za najbolje prozno i publicističko djelo, a godinama je surađivao i u magazinu Globus.

Dario Grgić rodio se u Osijeku 1964. godine. Nakon završetka gimnazije u rodnom gradu, studirao je komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a taj studijski odabir ogledao se kasnije i u njegovim lektirnim interesima, kao i u tekstovima što ih je pisao: filozofiju odnosno filozofsko tumačenje je preplitao s književnošću otkrivajući tako mnoge nevidljive dimenzije knjiga kojima se bavio, dosežući mnogo dalje nego "standardna" kritika koja bi svoje polazište imala u "standardnim" književ­noteo­retskim premisama.

Tekstove je objavljivao i u časopisima Književna revija, Kolo, Kvadrat, Libra Libera, Nacional, Novosti, Poezija, Politika (Beograd), Relations, Riječi, Think Tank (Beograd),Vijenac, Zarez... kao i online na t-portalu, Modernim vremenima, Radiju 101; u Glasu Slavonije godinama je uz književne kritike i razgovore objavljivao glazbene recenzije te prikaze strip izdanja. Radio je kao urednik u izdavačkoj kući Eos, a pri udruzi DPMK (Društvo za promicanje književnosti na novim medijima) uredio je više knjiga. Bio je dugogodišnji član uredništva Zareza, a kao član Hrvatskog društva pisaca bio je predsjednik osječko-branjskog ogranka HDP-a. Jedino formalno priznanje što ga je dobio za svoj rad bila je tek povelja (ne i nagrada) "Julije Benešić" Društva hrvatskih književnika za kritiku, 2005. godine.

Dario Grgić pisao je i za online fanzin Hombre odnosno, kao među prvim poznatijim blogerima 2000-ih, za blog Hombre Zone, na kojem je također objavio niz eseja i književnih kritika.

Autor je knjige eseja "Romantika je roba iz uvoza" (Ljevak, 2013), u kojoj je demonstrirao svoju tehniku neprekidnog prožimanja esejističkog, filozofskog i pripovjednog. U obavijesti o naslovu netko je, urednik ili tko, lijepo zapisao da je knjigu "moguće shvatiti kao sasvim osobnu i posebnu ljubavnu poslanicu eseju, tom otmjenom staromodnom i pomalo zaboravljenom žanru, ali isto tako i kao ljubavno pismo književnosti, filozofiji, filmu, muzici i svim drugim stvarima zbog kojih vrijedi živjeti".

"Esej je neka vrsta sparinga", komentirao je Dario u jednom razgovoru povodom izlaska knjige. "Navedete nečiju misao i onda je isprobavate."

Bio je apartna pojava, samostalni strijelac koji se kreće kroz (pra)šume novih izdanja koja su toliko brojna i na prvi pogled slična da je u novim okolnostima tržišta, kad knjige više ne moraju imati službene recenzente a jedini je izvor informacije o njima emfatični blurb, Dario Grgić u toj sveprisutnoj buci noviteta bio jedan od malobrojnih koji su bili u stanju odvojiti proso od maka. Nije bio interesno vezan s drugim autorima ili izdavačima, što ga je, to je moj dojam, koštalo vidljivosti: trebalo je proći dugo dok se nije afirmirao na nacionalnoj sceni; to se naime dogodilo kad je već prebacio 40-u, u dobi kad bi mnogi drugi kritičari već našli komotnije i lukrativnije profesije, kao urednici, profesori na fakultetu ili "književni funkcioneri". Sam je, u jednom razgovoru, domaću kritiku opisao kao "konzervativnu i koristoljubivu, klanovsku": "Gotovo da bih mogao reći da smo iznimka od onog pravila po kojemu svaka književnost ima kritiku kakvu zaslužuje", rekao je tom prilikom.

Čuli bismo se relativno često, dopisivali preko WhatsAppa. Tehnički dogovor, kad da pošalje koji tekst, produžio bi se u komentiranje knjiga, autora, fenomena... Tako mi je nedavno, baš u kontekstu teme o koristoljubivoj kritici, ispričao slučaj kako ga je jedan mlađi kolega pitao: "A ti baš sve misliš što napišeš o nekoj knjizi?" Dario mu je, reče, odgovorio nešto u stilu: "Pa ne bih onda pisao da ne mislim". Ovaj detalj dobro i jednostavno ilustrira poziciju koju je zauzimao.

Zbog takve pozicije bio je jedan od rijetkih u čiji sam sud vjerovao, čija je riječ bila signal treba li uz namjeru da se neki naslov pročita staviti oznaku "obavezno, to se ne propušta" ili "zaboravi, žalibože truda".

Volio je literaturu koja se izdiže iz matice, ne praveći razliku žanrovsku – zanimao ga je tekst, neovisno je li to pompozno oglašeno kao roman (a uistinu je recimo novela) ili kao poezija (a uistinu je recimo dnevnik), je li to nešto "novo" ili nešto "staro"... Uostalom, njegov posljednji tekst, kritiku sabranih pjesama Drage Glamuzine "Crni zec", koji je objavio prošle srijede u Jutarnjem listu, bavi se fenomenom Glamuzinine poezije koja je, mahom, izašla prije deset i više godina. Nije pravio ni razliku između "visokog" i "niskog", nije pravio uopće razliku mimo osnovne crte razdvajanja: izvrsnog, oduhovljenog, magičnog i uistinu kreativnog s jedne strane, i literarnih logoreja, bezveznih, uistinu suvišnih i besmislenih s druge.

Pisao je kritike esejistički, pokušavajući knjigu koja mu je u fokusu prepoznati u široj mreži ideja, filozofema i praksi o kojima možda ni sam autor knjige nije imao pojma (što svakako ne ide na teret autora, jer je uvijek bolje kad je "autor gluplji od vlastite knjige", naime obratno je katastrofa). Volio je digresije, dosjetke, asocijacije i citate, reference najšireg raspona, svejedno držeći ravnu liniju vlastite misli i stvarajući uvijek začudo posve kompaktne tekstove.

Ukratko, promovirao je književnu kritiku kao sasvim dobar medij da se o svijetu (pa i sebi) kaže dovoljno, odnosno sve što se ima reći, a implicitno i zamisao da ta disciplina nije ni u čemu inferiorna – ako znate pisati i misliti. ("Mislim da bi pisanje trebalo biti alat kojim istražujete život", izjavio je u jednom intervjuu. "Pisanjem prizivate neke sile, nešto od toga je jače od vas osobno.") A i ako znate u smislu da posjedujete znanje činjenica – a Dario je bio klasični za sve i sva zainteresirani čitalac, kakvog opisujemo pomalo već potrošenom riječju erudit.

Potekao je iz vremena postmodernog, pa su i autori koje je cijenio bili dominantno iz tog kontingenta; često bi citirao Danila Kiša, Ciorana i druge, no u posljednje vrijeme ponovo se primao davne fakultetske literature, Hegela i Nietzschea. Volio je Carla Gustava Junga, a baš nedavno razgovarali smo o studiji Sallie Nichols "Jung i tarot", u kojoj autorica velike arkane tumači kao etape na putu psihe koja se kreće: najprije je pročitao, reče, tekst o arkani Pustinjak. "Jer to sam ja. Pustinjak", objasnio je. "I izvrsno me opisala."

OPROŠTAJ KOLEGA

Stanko Andrić, povjesničar i pisac:

U Osijeku već godinama držimo na okupu jedan manji prijateljski krug u kojem razgovaramo o književnosti, filozofiji i drugim važnim stvarima i u kojem je Dario, svojim zapanjujuće širokim znanjima, oštroumljem i duhovitošću, uvijek s lakoćom dominirao - istodobno velikodušno priznajući da sve nas smatra pametnijima od sebe. Znali smo da je zadnjih mjeseci imao zdravstvenih problema, ali jutrošnja vijest da je umro zaprepastila nas je. Dario će među nama ostaviti zaista golemu prazninu koju ćemo mjeriti tek u tjednima i godinama koji dolaze. U valjda svim časopisima i na internetskim portalima koji se tiču književnosti i srodnih aktivnosti nailazi se na njegove vrlo prepoznatljive tekstove, znalačke i zabavne, ali tako da se mora zastati i razmisliti o njegovim naizgled ležernim dosjetkama. U krugovima u kojima ne manjkaju individualci svih vrsta, bio je jedinstvena pojava i uvijek odskakao od prosjeka - bez ikakvih naročitih napora i truda oko toga. Samo zahvaljujući urođenom talentu, koji je njegovao hraneći se nezasitno knjigama, nepreglednim morem knjiga, i naročito najboljima među njima.
A i izvan književnosti, ako takvo što postoji, kao prijatelj ili drug, kao čovjek društva kojeg su mnogi poznavali, bio je srdačna i zabavna osoba, koja s lakoćom svladava razne barijere i kadra je okupiti na istom valu čak i ljude za koje se čini da nemaju ništa zajedničko.

Tanja Tolić, urednica kulture u Globusu i voditeljica portala Najbolje knjige:

Umro je Dario Grgić, velik i blag čovjek, važan manjini. Bio je jedan od onih rijetkih, sastavljen od kvalitetnog materijala, potpuno lišen želje da se ističe. Kad je objavio jedinu knjigu, "Romantika je roba iz uvoza", dao je jedan, najkraći intervju ikad. Njegova se veličina, izvana, mjerila riječima: napisao ih je i izgovorio toliko da su neizbrojive. Bio je naš najbolji književni kritičar, najviše zato što je, kako sam ga nekad zafrkavala, "popravljao" knjige o kojima je pisao – u praznine, i prosječnosti i izvrsnosti, utočio bi svoju erudiciju i mudrost; te bi se kritike na kraju uvijek prometnule u eseje o životu, bȋti. Bio je, još jest – može li se više reći za čovjeka? Imao je unutarnju tvrđavu, onu o kojoj su pisali Epiktet, Marko Aurelije i Hadot, u kojoj su utočište našli mnogi: zato je bio važan, nama, povlaštenoj manjini. Studirao je filozofiju, čitao je i prakticirao, ali nikad nije dao da mu to napišemo u biografiji. Sad ga više nema pa me ne može spriječiti: hodao je ovim svijetom poput Sokrata. S njegovom smrću ništa se nije promijenilo u svijetu. I sve se promijenilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. siječanj 2023 17:11