Opasna udovica” Amande Quick, “Lovac na duhove” Jayne Castl, “Plavuša u betonu” Michaela Connolyja, ili pak, novije - “Alibi na dnu oceana” Paula Levinea, “Bez povratka” Tima Weavera… ne, ne radi se o popisu knjiga za plažu neke izuzetno nezahtjevne čitateljice iz uslužne djelatnosti, ili studentice Filozofskog fakulteta željne predaha nakon brijačine njenih profesora… riječ je o knjigama koje je za različite nakladnike prevela s engleskog prevoditeljica V.V., a Ministarstvo kulture ove je godine financiralo prevoditeljicu s oko 12.823 kuna. V.V. je, naime, sa svojim prijevodima, na prvom mjesu liste posudbi - 25.626 - u hrvatskim knjižnicama u 2013. godini.
Dugo očekivana naknada piscima za posudbu u javnim knjižnicama ove se godine prvi put dijeli - svaki početak je nezgodan, greške su oprostive, ali samo jednom.
Različiti koeficijenti
Obračun se radi pomoću koeficijenta koji za pisce po posudbi iznosi 3,6; za prevoditelje koeficijent je 40 posto tog iznosa, a za ilustratore 10, odnosno 50 posto, ovisno o tome radi li se o pojedinačnoj ilustraciji ili slikovnici.
Treća na popisu posuđivanosti je Mirna Čubranić, također prevoditeljica, što joj je donijelo 10.2011 kuna. Prevela je “Prijevremene izbore” J.K. Rowling, ali i čitav niz stanovite, očito omiljene Tess Gerritsen: “Dvojnica”, “Grijesi”, “Harem mrtvih duša”, Daniellu Steel… ok, na njenom su “životnom” popisu i Annie Proulx, Siri Hustvedt, Jane Austin, John Steinbeck, Umberto Eco… Ali, na popisu “posuđivanih” prevoditelja - na prvih 10 od 1456 stranica, koliko ih je predočila Nacionalna i sveučilišna knjižnica - nema, recimo Xenie Detoni, Vjere Balen Heidl…
I inače, od 370 autora (koliko ih navedeno na prvih 10 stranica popisa) - pisaca, prevoditelja i ilustratora - prevoditelja je točno 201, pisaca (domaćih, naravno) je samo 105. Ostatak su ilustratori. Koliko to govori o (ne)čitanosti hrvatske književnosti uopće, (jedan moj prijatelj, pisac i srednjoškolski profesor u centru Zagreba, kaže da je njegovim đacima sve što je hrvatsko a priori dosadno i odiozno), a koliko o neprofiltriranim kriterijima - morat će se baviti oni kojima je novac poreznih obveznika povjeren. Čak su i književnici Antun Šoljan i Borivoj Radaković na vrh liste dospjeli kao prevoditelji, ne kao pisci.
Najposuđivaniji živi pisac - knjige Pavla Pavličića posuđivane su 12.809 puta u knjižnicama 2013. godine
Prvi živi pisac na popisu je Pavao Pavličić, sa 12.809 posudbi (17,5 tisuća kuna). Na popisu je Miro Gavran (10.911 posudbe), Goran Tribuson (4269)… Tu možemo pretpostaviti da se radi o spoju stvarnog čitateljskog interesa i činjenice da su to lektirni pisci.
Premalen iznos
Prvi nelektirni pisac je Ante Tomić, sa 5121 posudbom; drugi Hrvoje Šalković sa 3500; treći Miljenko Jergović sa 2892 posudbe. Četvrta koja vodi nepravednu borbu Davida i Golijata je Julijana Matanović (1663), peti Zoran Ferić (1648), šesta Vedrana Rudan (1613)… a tu je, sa 2060 posudbi, i pučki ljubimac Janko Matko.
Ante Tomić je na vrhu posudbi u knjižnicama među piscima čija djela nisu u školskoj lektiri
Lektirni pisci iza kojih stoji čitav zamašnjak školskih obaveza čitanja, oni koji su na listu dospjeli “po defaultu”, i oni koji se za čitanost bore “na tržištu” (manje-više) stavljeni su u isti koš. Bi li one na lektirnoj listi trebalo pod svoje uzeti (i) Ministarstvo znanosti i obrazovanja, kako bi se s više novca mogli nagraditi oni koji u lektiri nisu, ili bi oni morali pričekati da budu amenovani, podobni, da im izraste duga sijeda brada…
Miro Gavran smatra da bi raditi podjelu bilo jako “teško” jer “netko neke godine uđe, netko ispadne”. On nije u obaveznoj, nego izbornoj lektiri. Dobio je 14.838,96 kuna.
“A k tome”, dodaje, “lektirni su pisci uglavnom mrtvi. Nemamo ništa protiv toga da djeca Ranka Marinkovića dobiju neki novac… Jako je lijepo da je sve to krenulo, ja sam govorio da je to potrebno još prije 7-8 godina. Tada nitko ne bi govorio o krizi, pa bi i iznos bio veći. Ovako je to još uvijek vrlo skromno. Da je dvostruko, možda bi bilo taman… Cjelokupan iznos za sve hrvatske pisce, prevoditelje i ilustratore nije ni jedna četvrtina cijene solidnijeg hrvatskog filma. Dakle, dobro je da je krenulo, svakako je stimulativno i korak ka profesionalizaciji hrvatskog književnog života, ali iznos je premalen”, kaže Miro Gavran, pisac i dramatičar.
Pozitivan pomak
No, tek što je počela naknada piscima po posudbi, uzima im se na drugoj strani - za reprize njihovih dramatiziranih djela na HRT-u, koje su dosad bile honorirane po premijeri, prvoj reprizi (50 posto) i ostalima reprizama (25 posto). Honorirat će se samo premijera, i to ništa više nego do sad.
Cijelu tu situaciju književnik Zoran Ferić komentira ovako:
“Signali da se oni koji u ovoj zemlji pišu knjige mogu nadati naknadi za posuđivanje njihovih knjiga u knjižnici svakako je dobra vijest jer će nešto malo lovice kapnuti u kronično prazne džepove pisaca i književnika. Javlja se, dakle, prihod koji do sada nismo imali i on, ma kako malen bio, znači nekakav pomak prema naprijed. Hoće li to za nekoga ostati tek na simboličkoj razini, a za drugoga se popeti na razinu jedne prosječne božićnice, ostaje da se vidi. S druge strane, ako ste pisac, i ako su vam romani ili priče adaptirani i izvedeni na radiju, raduje vas i honorar koji se dobivao za reprize emitiranih radio-emisija. Sada, recimo, tog honorara više neće biti. Kada se zna da od svih kuturnjaka pisci tradicionalno najmanje zarađuju, ovo je izuzetno loša vijest. Negdje smo dobili, a negdje pak izgubili i sve će se to, nekako svesti na nulu. To me strašno podsjeća na ruletu. U toj igri, kad se kuglica zaustavi na nuli, igrači gube, a zna se tko dobiva - banka. Očito je da ova životna ruleta piscima nikako nije naklonjena.”
Ministarstvo ih nagradilo, HRT zakinuo
Upravo u trenutku kad pisci na jednoj strani mogu očekivati neki novac (od Ministarstva kulture) taj će im novac uzeti druga instanca - HRT! Neće im naime više plaćati reprizne izvedbe njihovih drama i dramatizacija. Protiv toga ustali su članovi Društva hrvatskih književnika. Hrvoje Kovačević, predsjednik Povjerenstva DHK za autorska prava, rekao nam je da im je Radman nakon toga obećao sastanak. No, do tog sastanka nije došlo. “Meni je prošle godine izvedeno 20-ak drama, a novac koji sam dobio bio je znatno manji nego prijašnjih godina. Kako živim od pisanja, to mi je vrlo važno. Ali i inače je odnos HRT-a prema nama robovlasnički, jer kad im jednom damo tekst, oni ne samo da ga bez ikakve naknade mogu reprizirati, nego i ‘eksploatirati u medijima koji će tek biti otkriveni’, kako glasi dio stavke ugovora. Ugovori se inače potpisuju od djela do djela, tako da se HRT ne može pozvati ni na jednostrano kršenje ugovora”, kaže Kovačević.
“Solidariziram se s akcijom Društva hrvatskih književnika, a posebno me veseli da se ravnatelj Radman, koji nikad nikome ne odgovara na službene dopise, žali da se priča vodi kroz medije”, kaže Nikica Petković, predsjednik HDP-a. “U ovom slučaju išao bih možda i korak dalje pa pozvao na građansku neposlušnost neplaćanja pretplate.”