StoryEditor
DRUGAČIJI POGLED

Priča Ante Tomića koju smo prije 20 godina objavili u Jutarnjem: ‘Pomoću trikova ili kako su nestali Srbi u Hrvatskoj‘

‘Ej, vi Srbi, šta sve nećete izmislit. Do jučer si bio u uniformi, a sad si se na brzinu presvukao pa si kao mađioničar, a?‘

Ravno dvadeset godina je prošlo otkad je ova priča objavljena u Jutarnjem listu. U kolovozu 2000., na petu obljetnicu Oluje, odlazak Srba iz Krajine u hrvatskoj književnosti se spominjao samo s trijumfalnom zluradošću. Ovo je bio prvi put da je neki naš pisac tu tešku temu drugačije vidio.


"Evo juhice", kazao je Radojica sjedajući s plastičnom zdjelicom na rub postelje na kojoj je ležao njegov teško bolesni otac Stojan.
"Neću juhu", kaže stari.
"Jedi, ovo sam zbog tebe skuhao. Prava domaća kokoš."
"Otkud ti kokoš?"
"Komšija Milan pobio cijeli kokošinjac..." Rade zagrabi žlicom, cijedi je uz rub zdjelice. "Prije nego je otišao", priča sin smiješeći se, "komšija Milan uzeo kalašnjikov pa rafalom po kokošinjcu... Kaže: 'Neće, bogami, ustaše moje kokoši jest!'"
"Majmun", reče Stojan, umirovljeni profesor fizike i matematike, generacijama kninskih srednjoškolaca poznat i kao Crni Stojko. "Uvijek je bio majmun... A i otac mu je bio majmun."
"Jedi juhu", kaže Rade.
"Ti si lud", kaže otac zlovoljno. "Potpuno si lud."
Rade pogne glavu i zašuti.
"Pogledaj kako se oblačiš", nastavi Stojan. "Pogledaj se, izgledaš k'o budala."
"Jedi juhu", šapne Radojica još jednom. Otac zabaci glavu i uvrijeđeno se zagleda u strop.
Vani upekao zvizdan, negdje iz daljine čuju se plotuni. Posve besmisleni, jer je narod pobjegao. Potrpali su, koliko su stigli u svojemu bezumnom strahu, stvari u kamione i traktore i otišli. Još od sinoć u selu je još samo njih nekolicina, uglavnom staraca. Tako da nema osobitog smisla ni to da se Mladen (23) iz 47. domobranske pukovnije, KV kuhar, nezaposlen, prikrada uz zidove i pretrčava do plasta sijena. Kotrljajući se po tlu, Mladen se leđima nabije na nekakvu zahrđalu motiku koja je ležala skrivena u visokoj suhoj travi.
"O, jebem ti mater četničku, da ti jebem", zaječi Mladen tiho.
Tata nije htio bježati.
"Jok!" rekao je rezolutno. "Ja ostajem, a ti, moj sinko, kako hoćeš."
Rade je znao da ga poslije toga više nema što moliti. Crni Stojko je bio takav čovjek: kad taj nešto zatuvi u glavu, nema toga što će ga odvratiti od njegova nauma. Baš kao što je sada odlučio da neće juhu. Radojica sjedi spuštenih ramena zagledan preda se, a otac zuri u strop na kojemu se od detonacija povremeno zaljulja teški kristalni luster. Na trenutak je sve zamuklo, ni cvrčci se više ne čuju. Mladen tresne nogom u vrata i silovito upadne u sobu, Rade se uplašeno prene, a otac sasvim polako, kao umorno spušta glavu. Mračno pogleda momka namrčenog lica kao što bi pogledao nekakvog mamlaza koji ne zna prvi zakon termodinamike. Rade je zastao sa zdjelicom u ruci, Mladen je malo zbunjen.
"Ti!" kaže on napokon pokazujući s puščanom cijevi na Radu. "Makni se tamo na drugu stranu."
Rade se ukipio.
"Makni se tamo na drugu stranu, kad sam rekao", ponovi vojnik živčano.
Rade ustane i raširenih ruku, kao da hoće pokazati da nema nikakvog oružja, još uvijek držeći onu zdjelicu, prijeđe na drugu stranu sobe i stane pokraj ormara. Mladen hitro priđe postelji i smakne plahtu, otkrivajući blijedo, mršavo tijelo starca, samo u pamučnim gaćama. Poniženom se profesoru fizike i matematike lice iskrivi od gnjeva. Mladen se, malo kao i posramljen, okreće prema sinu i gleda ga.
"Koji si ti, jebote?" kaže.
Rade ništa.
"Kako si to obučen?"
Rade se ogleda.
"To je frak", kaže.
"Frak!?"
"Ja sam mađioničar", objasni Radojica.
"Ti si luđak", upadne otac.
"Ja sam mađioničar!" ponovi Rade prkosno.
"Mađioničar?" kaže Mladen. "Ej, vi Srbi, šta sve nećete izmislit. Do jučer si bio u uniformi, a sad si se na brzinu presvukao pa si kao mađioničar, a?"
"Ja sam mađioničar!" reče Rade još jednom. "Nikad nisam bio u vojsci."
"Nisi, moj kurac", reče Mladen sumnjičavo.
"Svi ste vi isti!"
Ponovno svi šute. Samo se, uznemirivši načas Mladena, Stoja pridigao da se ponovno pokrije.
"Mogu li ti nešto pokazat", reče Rade u neko doba.
"Šta?!"
"Nešto da ti pokažem", kaže Rade odlažući zdjelicu na noćni ormarić.
"Nemoj mi se zajebavat!" reče Mladen podižući pušku.
"Ne boj se", kaže Radojica prilazeći, ispruživši preda se ruke s raširenim prstima. "Ne boj se, vidiš da nemam ništa", kaže. Sada je sasvim blizu vojnika, krenuo je rukom prema njegovoj glavi. Ovaj ustukne. "Ne boj se", kaže Rade. Mladen se umiri. Rade oprezno podiže ruku i nježno ga dotakne iza uha.
"Vidi", reče on tobože iznenađeno, pokazujući KV kuharu prsten od plavog stakla. "Vidi šta sam ovdje našao."
Mladen se ozari.
"Kruno!" vikne. "Kruno, jebalo majku, vidi ovdje mađioničara!"
Kamion pred kućom vidio se još izdaleka. Dvoje, jedan mladi i jedna debela srednjovječna žena u ispranoj ružičastoj majici na kojoj je pisalo "Kiss me", gore su u prikolici slagali pokućstvo i bijelu tehniku, televizore, sagove, odjeću, čak su i nekakvi jelenski rogovi tu stajali.
Rade, koji se vraćao iz grada s nešto riže i ulja, stigao je baš da vidi kako jedan iznosi njihov usisivač marke "Ei Niš". Onda je izašao drugi s vješalicom od tamnog drva što ju je tata donio kada su u zbornici mijenjali namještaj. Treći je nosio ormarić iz kupaonice. Onda je opet onaj prvi dovukao golemi Weihlerov goblen što ga je izvezla Radina pokojna mater Rosa. Sustavno i bez riječi izvlačili su iz kuće sve što se moglo izvući. Debela se strašno znojila. Na Radojicu nisu obraćali pozornost.
Iznenada tamo u kući netko kriknu.
"Šta je bilo?!" pita žena.
"Luster ne mogu skinuti: struja me trese... Trebao bi netko odviti osigurače!?"
"Gdje je ploča s osiguračima?" pita žena Radojicu.
"Iznad ulaznih vrata", kaže Rade.
"Osigurači su ti iznad ulaznih vrata!" poviče žena.
"Dobro!"
"Skini odmah cijelu ploču pa je daj ovamo!"
"Dobro!"
U to se prvi i treći sada pojaviše na vratima noseći između sebe duguljast ormar oslikan sjajnim petokrakama. Kroz njegove obje bočne stijenke izviruju četiri sablje.
"To ne može!" pobuni se Radojica. "To vratite tamo gdje ste i našli!"
Ova se dvojica ne obaziru, nego nastavljaju prema kamionu.
"Jeste li me čuli, to ne može", vikne mađioničar gnjevno pa dohvati stražnjeg nosača za ruku. Ovome ispada ormar, sablje se rasipaju zvečeći po betonu. Rade se hitro sagne i zgrabi jednu.
"Taj ormar ne ide s vama!" kaže on prijeteći, a ona dvojica gledaju malo njega, malo sablju u njegovoj ruci...
"Dobro je", presudi napokon debela, "možemo i bez toga... Marko! Marko, jesi li gotov više!?"
Marko istrčava iz kuće s kristalnim lusterom u jednoj ruci, ploču s osiguračima drži pod drugom. Dodaje ženi predmete, a onda se i on penje na prikolicu, ona dvojica uskaču u kabinu. Radojica ulazi u kuću. Sve je prazno i golo, baš kao i prijašnjih godina kada bi u ovo doba bijelili kuću. On odlazi u očevu sobu. Stojan leži na postelji, jedinom komadu pokućstva što je ostao u cijeloj sobi. Tu je još samo retuširana slika njega i mame na vjenčanju.
"Tata", kaže Rade.
Stari ne odgovara.
"Tata", zovne ga Radojica još jednom sjedajući na postelju.
Od Stojana ni glasa.
"Tata", reče Rade, ali više ga i ne zove - jer što ćeš ga zvati kada je Crni Stojko naumio umrijeti - nego to kaže tek tako, od dragosti, milujući starca po prorijeđenoj kosi. Onda se ispruži pokraj blijedog i hladnog očeva tijela i trenutno zaspe.
Probudio ga je dim i vrućina. Trebalo mu je nekoliko časaka da se pribere i shvati da kuća gori. Uhvatio je oca za pazuha i stao ga potezati s postelje. Stari je bio težak i ukočen i sve što mu je uspjelo je da ga sruši na pod. Dalje ga nije mogao ni pomaknuti, dim ga je gušio. Napokon odustane i uhvati bježati. Bio je već na vratima sobe kada su se pred njim srušile stropne grede u hodniku. Vratio se u sobu i krenuo da će otvoriti prozor. No, prozorske su kvake bile već užarene pa je dohvatio jednu plahtu s postelje, omotao je oko ruke i razbio staklo. Iskočio je van, odteturao nekoliko koraka i pao u travu kašljući.
"Jebo te ja blesava", rekao je netko, "što nisi pogledao ima li ikoga unutra."
"Ma, ko mu jebe mater!" kazao je drugi.
Radojica podigne glavu i vidi trojicu njih gdje su se raskoračili pa gledaju kako plamen proždire kuću i puše. On ustane i otrese odjeću.
"Vidi, kako je obučen, u pizdu materinu!" primijeti jedan.
"Ej, čedo, šta to imaš na sebi?" pita tip.
Radojica se nakašlje.
"Ja sam mađioničar", kaže.
"Sereš!" kaže ovaj.
"Ne serem", reče Rade jednostavno.
"Baš mađioničar?" umiješa se drugi.
"Baš mađioničar", potvrdi Radojica. "Pravi pravcati."
"Stvarno", vikne sada treći, "vidi ono tamo!"
Momak je ugledao ormar sa sjajnim petokrakama i razbacanim sabljama. Pritrči mu gotovo djetinje znatiželjan i uspravlja ga.
"Je li ovo tvoje?" pita.
Radojica se uozbiljio i popravio prsluk, dlanom zagladio frizuru.
"Gospodo", kaže, "dopustite!"
Odlazi do ormara, otvara ga i jednom raskošnom gestom pokazuje kako je prazan.
"Ja ću sada ući u ovaj ormar", reče onom istreniranom, uglađenom mađioničarskom dikcijom, "a vi ćete me probosti ovim sabljama ovdje."
"Hi, hi, hi, hi!" zacereka se onaj treći, čini se, najmlađi medu njima, veselo.
Mjesec je izašao iza oblaka, ali svjetla ionako ne nedostaje. Na plamenu od požara ljudska se lica doimaju sablasno i luđački.
"Gospodo, izvolite", reče smireno Radojica pa uđe u ormar i zatvori vrata za sobom.
Klinac skuplja sablje s tla.
"Čekaj", kaže jedan od one dvojice što su do sada stajali po strani. "Podijelit ćemo se: meni dvije, tebi dvije!"
Mali mu dodaje pola sablji.
"Hoćemo li skupa?" pita.
"Šta skupa?"
"Da ga skupa probodemo", objasni tip razdragano. "Ti sa svoje strane, ja sa svoje." "Može", reče ovaj namještajući vrh oštrice na rupicu na ormaru. "Ajmo, jedan, dva..."
Pras! - odjekne tada hitac. Pras! - još jedan. Pa još jedan. I još jedan!
"Odmaknite se malo od ormara da ošinem rafalom!" kaže onaj što je stajao malo dalje s kalašnjikovom u ruci.
"Glupane, čovjeka si ubio", govori mu najmlađi.
"Ajde, jebi mater", kaže onaj s puškom, "neću se valjda s četnikom zajebavat... Odmakni se malo", reče i prospe rafal po ormaru.
Frcaju čahure i komadići iverice, pun okvir je luđak ispraznio. Napokon stane, a vrata od ormara se pomalo otvaraju. Ali, unutra nema nikoga. Ormar je prazan. Radojica je nestao, što bi rekao pokojni Predsjednik, kao da ga tu nikad nije ni bilo.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. kolovoz 2020 20:17