PIŠE JURICA PAVIČIĆ

‘Pronađen‘: Krimić koji počinje nestankom jednog dječaka otvara priču o istrazi pedofilskog lanca

Naslovnica romana
 Mozaik Knjiga
Kinsley čini drukčijim od uvriježenih pisaca policijske detekcije to što pridaje pažnju drugim likovima: žrtvama, obiteljima, bližnjima

Kad Francuzi imenuju kriminalistički film ili roman, nerijetko koriste pridjev "policier": za njih, kriminalistički je roman ponajprije "policijski".

Za razliku od britanske tradicije u kojoj je istražitelj pronicljivi amater, ili američke gdje je on privatni detektiv, u francuskoj i najvećem dijelu skandinavske tradicije kriminalistički se roman ponajprije bavi policijom. Policijski inspektori glavni su junaci velikog dijela europske krimi literature, od Simenona do Mankella i od Nesbøa do Drage Hedla. Činjenica da masovno čitateljstvo čita o junacima koji pripadaju državnom aparatu bila je refleks jednog vremena i jedne ideologije: vjere u državu, vjere u demokraciju i poštovanja prema javnom sektoru.

Slučaj Georgea Floyda i pokret Black Lives Matter su – međutim - dobrano poljuljali to bezrezervno povjerenje. Snage reda u dobrom su dijelu zapadnog svijeta postale predmet političkog zazora, a on nije mogao ne utjecati na kriminalistički žanr. Da je tako, svjedoči i izjava uglednog američkog noir pisca Benjamina Whitmera koji je pred par mjeseci u intervjuu za francuski Le Monde oštro kritizirao vlastiti žanr, u kojem se "dnevno nasilje ignorira".

"Ja ne pišem o bezgrešnim policajcima iz istog razloga iz kojeg ne pišem o jednorozima", rekao je Whitmer, "zato što ni jedni ni drugi ne postoje". Takav pravednički, gnjevni diskurs koji prakticira dobronamjerna, situirana buržoazija ne uviđa – međutim - da se na nekoj drugoj razini uklapa u regresivnu vladajuću ideologiju. Ideologiju za koju je sav javni sektor parazitski, kancerogen i suvišan, pa ako je policija javni sektor, onda to valjda vrijedi i za nju.

Ljudi puni falingi

Kako - dakle - u takvom svijetu pisati roman koji bi bio "policier"? Knjiga kojom se ovdje bavim, srećom ili ne, to pitanje ne postavlja. U romanu "Found" (Pronađen) britanske autorice Erin Kinsley policijski su službenici i dalje onakvi kakvi su bili u nordijskim ili francuskim krimićima 60-ih. Oni su obični, mali ljudi puni falingi. Njihova institucija nije bez problema: pati od manjka resursa, birokratiziranosti, utjecaja politike. Ali - unatoč svemu tome, junaci ove knjige su orni heroji, sluge zajednice koji se bespoštedno trude da zaštite sugrađane. Whitmer bi se vjerojatno uhvatio za glavu: jer, knjiga britanske autorice doista se bavi "jednorozima".

Ključni događaj "Pronađenog" (Znanje, Zagreb 2021., prevela Maja Opačić) dogodi se već na prvim stranicama. Jednog jesenjeg dana, dječak Evan je izišao iz školske dvorane nakon ragbijaškog treninga. Uputio se prema autobusnoj stanici, ali nikad nije došao do kuće. Nestao je, policija ga mjesecima ne može naći, a i istražitelji i obitelj pomalo se mire s mogućnošću da je mrtav. Nekoliko mjeseci kasnije – međutim - jedan vozač kamiona zastao je na pumpi u Yorkshireu da natoči gorivo. Iz prtljažnika jednog od automobila na pumpi začuo je udaranje. Kad je prišao autu, vozač je pobjegao ostavivši auto. Ispostavilo se da je u prtljažniku nestali Evan. Policija shvaća da je sve vrijeme imala posla s pedofilskim lancem. Mali Evan je jedini svjedok koji im može pomoći da razbiju lanac - no, dječak rezolutno odbija ikakvu komunikaciju. Zdvojni roditelji ga šalju na selo kod djeda i bake, policija pokušava bez njegove pomoći raspetljati istragu, a nakon nekoliko mjeseci u sličnim okolnostima nestaje još jedan dječak.

Starinski heroji

Istragu slučaja vodi dvoje policajaca berkšajrskog odjela - Naylor i Hagen. No, geografska rasprostranjenost urote ubrzo ih tjera na suradnju s raznim drugim pipcima policije. Kinsley pri tom svoje istražitelje prikazuje kao prave, starinske heroje "policiera": sebedajne, požrtvovne službenike društva koji nikad neće dobiti zasluženu zahvalnost. Njeni su junaci između čekića i nakovnja: nezahvalne javnosti, senzacionalističkih medija, ali i financijski potkapacitirane birokratske strukture u kojoj se policijski prioriteti biraju prema masnim slovima naslovnica. U tim okolnostima, Naylor i Hagen komadić po komadić slažu mozaik urote, a pri tom Kinsley jasno dočarava koliko je istraga spora i dosadna stvar. Ona se sastoji od desetina sati potrošenih na nebitne i slijepe rukavce, provjere adresa, piljenja u nadzorne kamere, intervjuiranja bivših vlasnika polovnih auta. Najveći dio toga svodi se na nebitnu pljevu: no, u nekom trenutku, jedan će okrajak te pljeve rasvijetliti sliku.

Oni koji poznaju britansku krimi-tradiciju znat će da su njeni omiljeni prostori ili veliki grad (London) ili neka ubava ruralna arkadija, neka verzija Midsomera. Kod Kinsley nije tako: ona je podrijetlom iz Yorkshirea, njen je ambijent neglamurozna, sjeverna Engleska, a njeni prostori radnje jednako tmurni zakutci urbaniteta: servisne stanice, nadvožnjaci, neboderi, parkirališta tržnih centara.

Kinsley čini drukčijim od uvriježenih pisaca policijske detekcije to što pridaje pažnju i drugim likovima: žrtvama, obiteljima, bližnjima. Autorica paralelna poglavlja posvećuje traumi roditelja, oporavku nijemog dječaka i posljedicama zločina na zajednicu.

"Pronađen" je vrlo dobar krimić koji će vas s jedne strane podsjetiti na dobre britanske serije, a s druge na skandinavsku krimi-tradiciju jednog Henninga Mankella, ili Maj Sjöwall i Pera Wahlööa. Knjiga Erin Kinsley s jedne je strane umješni, zanimljivi policijski procedural. S druge, to je knjiga u slavu "jednoroga": prezrenih "uhljeba" iz javnog sektora.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. listopad 2021 07:18