Makar sebe, energično mi daje do znanja, ne naziva aktivistom, jer mu se okruženje društvenih aktivista zamjerilo, u mnogima je, kaže, prepoznao partikularne, stranačke interese, Edouard Louis aktivista jest. Vrlo angažiran. Dvadeset i šest mu je godina, a profilirano je ime, dobro poznato u Francuskoj i puno dalje, puno prevođen. O literaturi priča kroz prizmu društvenih pokreta; intimne historiografije siromašnih stavlja u kontekst bešćutne „socijalne politike“, iz vlastite perspektive radničkog sina koji je kao dijete često u krevet išao gladan, jer u kući nije bilo večere te prvi u obitelji došao do fakulteta, objašnjava genezu i prosvjede žutih prsluka.
Autor je tri knjige iza kojih stoji talentirani pripovjedač, ali i čovjek koji je studirao sociologiju, koji kroz alkoholizam i nasilje u vlastitoj obitelji i obiteljima vrata do njegove isčitava nasilje koje sistem sistemski čini nad ljudima kojima od rođena ne daje šansu popeti se na socijalnoj ljestvi, drži ih zabetonirane na dnu društva. Hrvatska je jedna od zemalja u kojoj je vertikalna prohodnost među najslabijima u Europi, šansa za dijete iz radničke obitelji da dođe do fakulteta sve manja (!!!), pa bi ljude poput Louisa baš ovdje, u nas, trebalo vrlo pažljivo poslušati. Prije koju večer govorio je na Subversive festivalu u Zagrebu, za boravka ovdje predstavio i njegov autobiografski roman „Raskrstimo s Eddyjem“, objavljen 2014., u nas preveden prije koji dan (Ita Kovač, OceanMore).
Louisova poruka je jasno artikulirana: što si siromašniji to si ranjiviji, jedan administrativni politički potez gotovo pa može dovesti u pitanje tvoj opstanak. Zvuči pretjerano? Samo ako niste iskusili kako izgleda život na socijalnom dnu.
„Sjećam se da je u doba mog djetinjstva, dok sam rastao u malom selu na sjeveru Francuske, u krajnje siromašnoj obitelji, gotovo pa svaka politička odluka za nas bila gotovo pa pitanje života i smrti. Primjerice, kad je vlast smanjila socijalnu pomoć mi smo odmah znali da nećemo imati za grijanje do kraja mjeseca, da ćemo par zadnjih dana stanovati u hladnom. Ili obrnuto, kad sam imao 13 ili 14 vlada je napravila neku vrstu socijalnog programa da se pomogne siromašnima da idu kod zubara. Moj je otac, koji je već bio u njegovim srednjim 30-tima, tad prvi put u životu otišao zubaru. Za njega je politika značila – hoću li imati dovoljno za jesti, hoće li me boljeti zub, hoću li preživjeti …“
Louis je prvi u generacijama svoje obitelji koji je napustio selo, odselio ravno u Pariz, školovao se na uglednoj École Normale Supérieure. „Tamo sam slušao kako ljudi, pogotovo oni u medijima, u kazalištu, na filmu, kako govore o Francuskoj. Pričali su o nekoj drugoj Francuskoj, to nije ona Francuska kojoj pripadaju moji roditelji, selo u kojem sam odrastao.
Mi smo bili posve nevidljiva Francuska. I zato sam počeo pisati o toj Francuskoj, Francuskoj ekstremnog siromaštva, o osjećaju isključenosti, rasizmu, homofobiji … Kad bih s mojim pariškim kolegama na fakultetu pričao o politici mi jedva da smo se razumjeli. Točnije, uopće se nismo mogli razumjeti. Ja sam pričao o politici kao o nečemu što za mnoge znači opstanak, a oni su govorili o politici kao o gesti, načinu ponašanja, simbolici, sustavu vrijednosti…
Što više novca imaš, što imaš više kulturnog i socijalnog kapitala odluke vlasti manje utječu na tvoj život. Danas, kad imam diplomu, posao, politika bitno manje utječe na moj život. Ne sviđa mi se to što Macron radi, ali zapravo gotovo da i nema utjecaja na moj život, no i dalje ima jako veliki utjecaj na to kako žive moji roditelji.“
Akademske rasprave, novinske kolumne, filmske priče slabo se bave ljudima s krajnjih margina.
„Svaki put kad kažemo 'društvo' mi svjesno ili nesvjesno povučemo crtu i dio ljudi ostavimo van onoga što zovemo 'društvo'. Referiramo se, zapravo, tek na dio društva.
Puno stoljeća su govoreći o američkom društvu mislili isključivo na bijelce. Kad su u Francuskoj pričali o građanima zapravo su pričali samo o muškarcima, jer žene nisu imale pravo glasa.
Svaki put kad netko kaže 'Francuska', kad kaže 'Hrvatska' trebali bi se zapitati na koga se to točno odnosi i još bitnije – koga to ne obuhvaća, koji su to nevidljivi ljudi, izostavljeni iz te Francuske ili Hrvatske, oni u njezinim najnižim slojevima, na marginama margina.“
Nevidljivost sirotinje ne znači da nitko ne priča o njima, već da njihove priče pričaju onih koji i sami o tom životu imaju ideje iz druge ruke, slike koje često nemaju veze s realnošću: „Ima puno filmova i knjiga o siromašnima, ali većinom su ti siromašni krivo predstavljeni. Postoje te dvije slike: prva je slika opasne, nasilne radničke klase, a druga je slika dobrih ljudi, te radničke klase koja živi neki topliji i ispunjeniji život negoli buržoazija, nemaju maske, nisu licemjerni, ne pretvaraju se kao bogataši, opisuju ih kao ljude koji se iskreno raduju životu.
Radnička klasa je puno kompleksnija, u knjizi govorim o tome da je moja mama homofobna, ima i rasistička razmišljanja, ali me ona voli, makar me se u isto vrijeme i srami jer sam homoseksualac.
Glasačica je Nacionalne fronte, ali pomaže mom bratu kad on nema dovoljno za prehraniti se. Daje mu čak i kad nema dovoljno niti za nju.“
Radnici se okreću desnici jer su stranke lijevog spektra odavno prestale govoriti o njima bitnim temama.
„Socijaldemokrati u Hrvatskoj i cijeloj Europi, SPD u Njemačkoj, laburisti u Engleskoj sve manje govore o siromašnima, a sve više pričaju tehnokratskim jezikom internacionalne buržoazije, radnici se osjećaju isključenima.“
U doba njegova djetinjstva, spominje, svi su rođaci glasovali za ekstremnu desnicu.
„Govorili su: 'Oni su jedini koji govore o nama, koji brinu o nama'.“
„Raskrstimo s Eddyjem“ Louisu nije samo značilo raskrstiti, makar i djelomice, s traumama djetinjstva, već i uputiti javni poziv za odgovornu socijalnu politiku te brigu o sirotinji.
„Kad politika ne artikulira pitanja sirotinje, možda to može raditi literatura. Možda će literatura prinuditi politiku da se krene mijenjati. Tome se nadam. Pišući tu knjigu htio sam pozvati na drugačiji način pripovijedanja o radničkoj klasi.
Nadam se da je knjiga bar malo promijenila način na koji ljudi u Francuskoj vide radnike. Jer, prije no što sam objavio 'Raskrstimo s Eddyjem' svaki put kad bih spomenuo neki detalj iz svakidašnjice sirotinje ljudi oko mene bi misli da pretjerujem u tim opisima siromaštva, socijalne izoliranosti, društvene podređenosti.“
Majku je njegov autobiografski roman o obitelji – posramio. „Sistem uvjeri siromašne da su oni sami krivi za svoj ekonomski neuspjeh, da su oni odgovorni za to što su se našli na dnu socijalne ljestvice. Da nisu dovoljno radili, da nisu dovoljno dobro učili ...
Moja majka često kaže: 'Mogla sam bolje učiti, a nisam.' No, nije to njezina greška. Svi su u selu činili jednako. Nitko nije išao dugo u školu, što pokazuje da to nije njezina osobna greška, već je sistem taj koji ih je držao dalje od škole.
To je vrlo kompleksan mehanizam. Kad sam objavio knjigu, mama nije htjela da se glasno kaže da smo mi siromašni.“
Sram siromašnih još je jedna poluga koja ih drži na dnu.
„To je zapravo glavno političko pitanje! Jer, kad ljudi koji se ekonomski pate ne žele to glasno ni kazati, jer se toga srame, kako onda možemo mijenjati svijet, kad je među siromašnima puno onih koji niti ne žele reći da su siromašni?“
Žrtve strukturalnog nasilja to nasilje nad njima ne znaju čitati. „Teško im je zamjetljivo. Ljudi kojima sam bio okružen u djetinjstvu, ta siromašna radnička klasa, oni su mislili da su slobodni. Vrlo je opasno da takvi vjeruju da su – slobodni. Jer, ispada da su sve odluke koje su donijeli, sve što su učinili, misle, učinili kao slobodni ljudi. Ako misliš da si slobodan onda niti ne pokušavaš promijeniti sustav, jer ne vidiš da te tlači. Pa tako moja majka misli da je ona zapravo sama odlučila napustiti školu s 15 godina, imati dijete sa 16 i stoga nije revoltirana. Bila bi više slobodna kad bi shvatila da - nije slobodna. Jer, to je prvi korak da se kreneš boriti za svoju slobodu.“
Vjeruje da literatura može zakotrljati promjene.
Kad su „Raskrstimo s Edddyem“ preveli na španjolski u Madridu je osnovana Zaklada Eddy koja nudi besplatan smještaj LGBT ljudima koji su u vlastitoj obitelji naišli na tešku osudu, izbačeni iz kuće.
„Želim da književnost češće ima transformativnu snagu. Jer, često je literatura samo oruđe za zabavu srednje klase. Čitao sam puno suvremenu književnost i razmišljao : 'U redu, ovo me je zabavilo, ali je li učinilo išta više od toga?' Ništa. Ništa više. U današnjoj književnosti ne čujete puno o stvarnom životu.“