Branka Gabriela Valentić, novinarka, ravnateljica HINA-e, koja je dosad objavila zbirku crtica “Dnevnik jedne mame”, nekoliko kratkih priča i nagrađenu monodramu “Đava ga lipi odnija”, napisala je svoj prvi roman, “Dvanaesta kuća” (HENA COM).
“Dvanaesta kuća” isprepliće život četiri Ane koje isprva nemaju ništa zajedničko; jedna Ana je nesuđena spisateljica koju osim opsesivno kompulzivnog poremećaja, opsjeda i ideja da ubije svoju knjišku Karenjinu, ovisna je o oženjenom muškarcu sve dok je on ne počne trebati. Druga Ana pokušavati uhvatiti dah nakon gubitka sina, treću uništava ljubavna patologija, a najstarija Ana, svojevrsna replika filmske zvijezde, u staračkom domu sudara se s najvećom životnom tlapnjom o vjernosti svoga muža... Nad svima njima lebdi lud najpoznatije Ane u književnosti, one Tolstojeve Karenjine...“Roman je kao dobro ugođena plomba: izgleda lijepo, otklanja bol, vodi prema katarzi, nema praznina, ni viškova koji škripe. Da nema superiornog humora, koji odražava njenu volju za noć, moglo bi se pomisliti da je deviza autorice - Sutra nije novi dan... Ona opovrgava staru seksističku predrasudu o dobrom piscu kao 'mozgu s jajima'. Ovdje imamo posla s 'mozgom s jajnicima'", zapisao je na koricama novinar Boris Rašeta.
Svojedobno ste bili bogobojazni prema ideji pisanja romana; što se u međuvremenu dogodilo da to prestanete biti?
- Mislim da nisam bila baš bojobojazna, više oprezna, a u glavi su mi se neke stvari rojile dugo. Čak ni kada sam počela pisati, negdje u svibnju, nisam bila sigurna da ću dovršiti roman, pisala sam u mahovima, bez osobite discipline, ali me onda priča u jednom trenutku toliko ponijela da naprosto nisam mogla natrag. Uvijek mi je zvučalo pretenciozno i nevjerojatno kad ljudi kažu da njihovi likovi počinju živjeti svoje živote mimo volje pisca, ali, doista sam se uvjerila da to nije sasvim daleko od istine. Jer, oni vas doslovno počinju proganjati.
Od četiri Ane na koncu ubijate ne onu koja vam najviše ide na živce nego onu najslabiju Anu koja je u vezi sa sociopatom, suvremenom verzijom Ivice Kičmanovića... Zašto baš nju?
- Zato jer je ona najslabija i ne čini ništa da promijeni stvari. Ni svjesno, ni nesvjesno. Najstarija Ana pronalazi istinu koja joj mijenja pogled na dosadašnji život i daje šansu da završi život mirna. Druga Ana, ona koja gubi dijete u boli pronalazi snagu za, barem pokušaj nastavka života. Ana- spisateljica ne zna što čini, ali luduje, trza se, baca okolo i na koncu osjeća da mora pisati i da će joj to pomoći iako nema pojma zašto. Jedino najmlađa od njih nema nikakve šanse jer se u potpunosti prepušta tuđoj volji ne dovodeći je u pitanje.
Najteži dio "Dvanaeste kuće" posvećen je ženi koja je izgubila dijete koja upada u ponor tuge u kojemu zamalo zauvijek izgubi i muža...
- Od četiri žene o kojima sam pisala čak su tri krenule dalje. Na ovaj ili onaj način. Samo je jedna skončala tragično. Ono što sam shvatila kad sam dovršila roman jest – da su zapravo sve one, iako nisu mogle odlučivati o tuđim životima, što su jako željele i htjele, doista bile u poziciji odlučivati o svome, a time su se najmanje bavile. Dakle, ako postoji neka poruka, iako ne podnosim poruke romana, a još manje autora, ona glasi: u većini slučajeva ipak odlučujemo i glupo se izvlačiti da to baš nikad nije tako.
Struktura romana je kompleksna za prvijenac. Tako ste ga zacrtali u startu?
- Nisam. Na kraju mi je postalo teško, tako da sam na papiru morala crtati likove i ispisivati veze među njima. Trebalo ih je spojiti i to tako da zvuči uvjerljivo, moguće, a opet dovoljno neobično. Uvijek sam voljela te priče koje se međusobno isprepliću jer ih smatram dokazom da život baš nije spoj niza slučajnosti u što volim vjerovati.
Dvanaesta kuća je, ako je vjerovati proročici, kuća umjetnosti; rezervirana za spisateljicu. Zvuči kao da sebi vraćate neki dug?
- Ako to i jest istina, ja ne znam odgovor na to pitanje. Možda si i vraćam dug što ranije nisam imala hrabrosti otvoriti neki veći file, zagristi veći zalogaj i sjesti sama sa sobom. A ta "Dvanaesta kuća", iako slabo poznajem astrologiju, zapravo je kuća podsvijesti, pomalo i mraka. Nažalost, ovo da u njoj imam puno planeta – jest istina. Eto, sad ih pokušavam iskoristiti na dobar način. Da ne stoje bezveze. Stajale su predugo.
Knjiga će sigurno biti proglašena "ženskom". Smeta li vas to?
- To me jako smeta. Neosporno je da ju je napisala žena, ali, ako je to dovoljan razlog da se nešto proglasi ženskim pismom, to me uistinu ljuti. S druge strane, ako je razlog to što su junakinje žene, onda je, kad ste je već spomenuli, Tolstojeva Karenjina isto žensko pismo. A ako je, što mi se čini najgorom varijantom, sve što napišu žene žensko pismo, a ono što napišu muškarci – književnost, onda odmah treba odustati od svega.
