U zadnje vrijeme, ako netko to još nije uspio primijetiti, svjedoci smo procvata domaćih krimića, žanra koji je neko vrijeme bio na marginama interesa hrvatskih pisaca, da bi trenutno nabujao do granica na kojima i oni autori od kojih to ne bismo očekivali iskušavaju vlastite mogućnosti u tome žanru. Među naslovima koji kao odrednicu nose upravo riječ krimić moguće je naći svega i svačega - od izvrsne žanrovske literature, preko primjeraka koji sa žanrom uspostavljaju tek nategnute veze, do nemuštih uradaka svedenih na poštivanje šprance i ničega više. Davno je jasno kako žanrovski roman nije nikakav oblik "niže" literature, te kako, da bi ga se napisalo, nije dovoljno samo malo nadopisati vjesticu iz crne kronike. I tako dolazimo do Gorana Tribusona, "starog mačka" kriminalističke literature koji je odavno postavio visoke standarde, pisca žanrovski i tematski raznolikog opusa, ali svakako i nekih od antologijskih naslova domaće kriminalističke literature.
Tribuson je predstavnik svojevrsne "stare škole", autor koji polazi od toga da nema dobrog krimića bez jakog lika istražitelja, uz kojeg se čitatelj može vezati ne samo zato što odlično obavlja svoj posao i na toj je premisi, uostalom, nastao serijal u kojem je glavni lik inspektor Banić, sa svim svojim vrlinama i manama, nesavršenostima i porocima, koji su već dobrano izgrizli obiteljski, ali i zdravstveni problemi. Zbog toga je slučajeve u nekim prethodnim Tribusonovim romanima već preuzeo jedan od sporednih likova "banićologije", inspektor Dogan, dok u novom naslovu upoznajemo i novi istražiteljski tandem - policajce Kokota i Vrabeca, što je možda početak jednog novog, dugog serijala.
U novom romanu Tribuson ne odustaje od spomenutih visokih standarda i sve je baš onako kako treba biti - zločin, doziranje napetosti, jezovita atmosfera, odvođenje policajaca i čitatelja na krive tragove i na kraju logično razrješenje. Priča je smještena u naizgled idilično, jezersko okruženje Gorskoga kotara gdje je u pozadini turističkog raja pronađena mrtva djevojka, okrutno ubijena medicinska sestra, što ukazuje na neku vrstu ritualnog ubojstva, djelo manijakalnog ubojice koji će kad-tad pronaći novu žrtvu, što se doista i dogodi. Tandem Kokot – Vrabec, dvojica likova koji kao i uvijek kod Tribusona sa sobom nose prtljagu svojih privatnih života koji se rasipa baš u trenucima dok istraga traje, posredno će razotkrivati i brojne socijalne aspekte društva, kao i kriminalne radnje koje iz njih proizlaze. Stoga su priča o manijaku koji guši u jezeru mlade djevojke i pritom im uništava slušne organe, kao i zavijutci u istrazi koji konačno dovode do krivca, smješteni u aktualni i širi kontekst u kojemu mlade djevojke na sve moguće načine pokušavaju pronaći put u bolji život, do neke svjetske destinacija gdje se mjesečni prihodi broje s više nula, a pokvarenjaci uspješno prodaju maglu i profitiraju na tuđoj nesreći i naivnosti koju mame sumnjivim oglasima i bombastičnim nazivima tvrtki kao što je "Euroluck".
Nije Tribuson od onih pisaca koji pišući krimiće iskazuju svoje transparentne političke stavove i fikcijom se obračunavaju s pojavama o kojima u zbilji više-manje šute; kod njega je taj širi društveni kontekst doista u funkciji fabule, ni preuzak ni preširok, ali sasvim dovoljno kritičan i prepoznatljiv. Pišući krimiće kao da se drži postulata što ga u jednoj sceni ovog romana izgovara zanimljiv sporedni lik, inspektor Sajko duboko uronjen u psihologiju i psihijatriju: "Kada bi ubojstva bila zbilja komplicirana, tada bi glupani koji se bave krimićima pisali po stvarnim događajima".
Premda svi ti "začini" "Sestrice s jezera", poput spomenutih tvrtki-paravana za lanac prostitucije ili osvjetljavanja prošlosti jednog vrlo uspješnog i bogatog poduzetnika, imaju svoja zbiljska uporišta, ono što Tribusonove krimiće čini odličnim jest upravo svijest o tome da piše roman, a ne prepričava zbilju. Zbog toga pomno pazi na karakterizaciju glavnih likova koji nisu "papirnati" policajci, uvodi zanimljive sporedne likove, bivše dečke, ljubomorne prijateljice, shrvane roditelje žrtava i dr. i ne libi se ubacivati one scene koje su možda daleko od istrage, ali likove čine ljudima od krvi i mesa.
Tribuson se, što je najvažnije, još uvijek nije "napisao" krimića niti ušao u stanovitu maniru jer i "Sestrica s jezera" posjeduje sve odlike odličnog krimića - preciznu arhitektoniku, nimalo fabularnih škripanja, kompleksne likove i uronjenost u aktualnu zbilju. Spoj zanatske vještine i literarne imaginacije, Tribusona još uvijek smješta na sam vrh domaćih krimića, ma koliko oni brojni bili.
