Kad ste osjetili poriv pisca?
- U jednom intervjuu Miloš Forman podijelio je redatelje na one čije je djelo omaž omiljenim autorima te one koji nešto žele reći. Za svoj rad oduvijek smatram kako se opirao tome da bude dio neke “scene”. Čini mi se da sam osamljenik, fokusiran uglavnom na ono što želim reći. U tom smislu izlazak svog romana ne tumačim kao ulazak na “književnu scenu” već produbljivanje onih tematskih polja koja su i dosad bila moja temeljna preokupacija. U tome važnu ulogu igraju riječi identitet, podrijetlo, karakter onoga što tijekom života nosimo kao zadanu ulogu - bilo da je to klasna, rodna, socijalna, nacionalna uloga. Nikad se nisam poistovjećivao s tim ulogama, uvijek sam pokušavao razbiti stereotipni obrazac identiteta. To mi se vraća kao bumerang danas kada sebe vidim dijelom jedne klasne priče. Pisanje je za mene postalo nekom vrstom klasnog “outanja”. Odrastajući u poprilično okrutnom okruženju varaždinskog “naselja iza tvornice tekstila”, kako ga od milja zovem u romanu, shvatio sam kako mi je literatura jedini spas od stvarnosti u koju se nisam uklapao.
Kao da je Ian Curtis pozvao Bergmana i Krležu na kokainske draftove, tako meni zarazno djeluje “Sanjica”. Jesam li u pravu?
- Zajednički nazivnik spomenuta tri autora vjerojatno bi stao u riječ melankolija – čin transformiranja vlastite tuge u jedno gotovo poluerotično stanje. Da, ima tu neka veza. Kokain bi svakako pridonio iskrenom vjerovanju u tu iluziju. Krleža je definitivno pisac moje mladosti. Krležina centralna tema u velikim proznim djelima uvijek je bila otpor pojedinca prema ideji kolektiva kao i otpor kolektiva prema ideji pojedinca. No moji likovi nemaju tu krležinu narcističku dimenziju. Oni su pokolebani. Slomila ih je obitelj, ta kolijevka moralnosti i stabilnosti. U tom smislu Bergman mi je svakako puno bliži. Bergman me naučio kako od psihologije stvarati glazbu, kako sentimentalne krajobraze transponirati u čvrste melodijske i ritmičke linije. Ian Curtis upravo je i sam to činio. U “Sanjici Lacković” osjeća se duh punka, punk-rocka, grungea, svega onoga što je tijekom mojih formativnih godina bio zvuk otpora prema sivoj stvarnosti grada koji je izjedala tranzicija. Devedesete su za mene bile godine kad je samo vrisak čovjeka mogao držati budnim. Ja sam taj vrisak prepoznavao u rock’n’rollu. Smatram da je rock’n’roll prva velika, važna kultura iznikla “od ispod”.
Nova država se početkom devedesetih stvara a za to vrijeme Petar Krešimir, jedan od glavnih protagonista romana, provodi osobnu seksualnu revoluciju. Pobogu, zar u bespućima povijesne zbiljnosti?
- Osim revolucije, i konzervativizam je od onih prasica koje jedu vlastitu djecu. Jedna od tri osnovne linije romana bavi se oživljenom praksom stvaranja vrlog novog svijeta na zasadama tradicionalnog života. Vezano uz klasna pitanja, zanimalo me podrijetlo ideje konzervativne revolucije u našem društvu. Centralno mjesto u provedbi širenja konzervativnih ideja ne zauzima neki tamo apstraktni narod, pa čak ni crkva, za koju smatram da je daleko manje moćna nego što se to čini. Konzervativizam se širi iz redova visoke buržoazije. Radi se o skupini kojoj je prijašnji režim u prvom redu oduzeo ekonomsku nadmoć...
Roman je i nastajao baš u vrijeme velike konzervativne ofenzive...
-Da. Konzervativizam sam po sebi predstavlja povratak na klasno strukturirano društvo – društvo u kojem se vrlo jasno zna tko je gospodar, a tko sluga, društvo u kojem kanonski moral definira isključivo jedna klasa. Dok taj svijet mirno egzistira u svojem “mauzoleju slavne prošlosti”, sve se još nekako drži na nogama. No kad se i najmanji impuls živosti zavuče u taj osušeni svijet, odjednom na svjetlo izlazi svo licemjerje. Igrao sam se motivom seksualnosti, kao uljezom u aseksualni svijet malograđanštine. Oslobođena seksualnost jedan je od odraza oslobođenog duha. Za mnoge ljude to je prostor velikih konflikata. Ponajviše onih unutarnjih. Preskakanje debelih zidova krivice. Nisam želio stvoriti karikaturu katolicizma već sam htio pisati o fenomenu vremena u kojem katolicizam živi vlastitu karikaturu.