Usred norveške divljine uhvaćeni smo u oluji na granitnim stijenama. Nebo se u doslovce svega nekoliko minuta iz oblacima neumrljana ljetna dana posve zamračilo. Kotrljale su se kugle leda. Tukla je tuča. Vjetru unatoč, hodali smo bjesomučno. Bojali smo se pothlađivanja. Strahovala sam hoćemo li, dok je još tragova dnevne svjetlosti, stići do planinske kolibe. U glavi su mi povremeno odjekivali stihovi Jona Fossea, čovjeka koji razumije i upečatljivo opisuje tu nepredvidljivu norvešku prirodu i mrak.
Fosse poznaje tamu tog krajolika, piše o životima tamošnjih ljudi.
Pomislila sam da ćemo skončati tamo. Sutradan, taj mi se strah činio pretjeranim, moja reakcija patetičnom.
Kakogod, sjećanje na strah je ostalo. Možda me zato toliko obradovalo kad sam prošli tjedan vidjela da je u nas objavljen Fosseov roman „Jutro i večer“ (prijevod Vesna Salomonsen, Ljevak).
Fosse, suvremeni klasik, najveći norveški dramatičar nakon Ibsena, prevođen na više od pedeset jezika, po svijetu puno izvođen, pjesnik i romanopisac, kod nas je relativno slabo poznat. Valjda i zato kao preporuka na naslovnici romana stoji rečenica Karl Ove Knausgårda koji kaže: "Jon Fosse je najvažniji europski pisac“.
Odavno mi je zagonetka zašto se, obzirom na relativno veliki broj norveških naslova koje se (većinom zahvaljujući NORLA-i, norveškoj državnoj agenciji koja podupire prijevode), svake godine prevede na hrvatski, Jona Fossea u nas tako rijetko prevodi, još rjeđe postavlja na pozornice.
„Jutro i večer“ je roman u kojem se naizgled zbiva malo, a zapravo opisuje jedan cijeli život. Prvi dio govori o rođenju, drugi o smrti ribara Johannesa.
U prvom dijelu ribar Olai u kući koju je sam izgradio s velikim strahom osluškuje porod žene koju voli, čeka sina, dječaka Johannesa. U drugom dijelu Johannes je već starac, njegov život je minuo.
Fosse pripovijeda o naoko banalnim momentima: o čovjeku koji ustaje, priprema kavu, zapali cigaretu …, sve to u raznim varijacijama ponavlja više puta. Lako je vidljivo da je Fosse utjecao i na Knausgårda.
Jon Fosse kao da pripovijedajući želi zaustaviti sadašnji sasvim običan trenutak u životu sasvim običnog norveškog ribara. Vrijeme protječe sporo i nije linearno.
U tim iteracijama, zapravo repeticijama, pripovijeda o odnosu ribara prema sad već pokojnoj supruzi, djeci, životu, radu, borbi sa siromaštvom, spominje poneki bijeg u alkohol. Kroz nekoliko likova, koji u priči žive većinom u Johannesovim sjećanjima, nazire se selo, ponešto sluti dinamika male izolirane zajednice.
Veći dio romana portret je samoće jednog jutra. Posljednjeg jutra u životu starca. Fosse opisuje samoću starosti udovca koji je oduvijek očekivao da će umrijeti prije supruge, jer to je, naslućuje se dok pije kavu i pali cigaretu, lakše negoli biti onaj koji ostaje sam nakon svih desetljeća koje su proživjeli skupa, najvećim dijelom u miru i dobru.
Fosse je dvadeset godina pisao gotovo isključivo drame, potom mu je drama ponešto dosadila. Iscrpila ga je intenzivnost, specifična sažetost koju dramska forma traži. Poželio je pisati u dugim rečenicama koje teku, meandriraju.
Nešto od toga vidi se u romanu „Jutro i večer“ makar je on u Norveškoj prvi put objavljen još 2000.
„Jutro i večer“ donosi nadrealne prizore pokušaja ribarenja dva ostarjela ribara, od kojih jedan, saznajemo, više i nije živ. Ribareva udica kao da dobiva osobnost, odbija suradnju, ne želi potonuti, spustiti se u more, uzalud je Johannes baca. Kad to uoči Peter, Johannesov najbolji prijatelj, potresen je, jer za Petera je to znak da Johannesa, čovjeka s kojim je dijelio svakodnevicu siromašnih ribara – more više ne želi.
Peter stvari drugačije vidi i čita život, jer Peter je stigao s onog svijeta, on je zapravo odavno mrtav. Za života su Peter i Johannes, osim što su skupa ribarili, gotovo pedeset godina - jedan drugoga šišali. Koliko li su samo time uštedjeli, pita se u jednom trenutku Johannes.
Peter je sad čovjek čija je kosa, puno će puta ponoviti Fosse, kako što uostalom ponavlja i sve drugo, „tako duga i sijeda i rijetka“; zapravo je, nebitan detalj, ali upada u oči, nalik na prepoznatljivu frizuru kakvu ima sam Jon Fosse.
U romanu je puno prirode, oceana, nevere, mračna neba, riba i ruku ribara koji je došao do kraja života.
Nedavno me nedostatak mraka u blizini skijališta u austrijskim Alpama, jer mraka ni tamo zbog svjetlosnog onečišćenja više noću nema, opet snažno podsjetio na Jona Fossea, na Fosseove priče o važnosti mraka i tišine. Baš kao ni Skandinavsko gorje, ni Alpe mu nisu strane, jer Fosse živi na tri adrese - u Oslu, Bergenu i austrijskom Hainburgu.
U nas su do sad, osim romana „Jutro i večer“ objavljena svega dva Fossova naslova, „Majka i dijete“ (Disput, 2012., s njemačkog i engleskog preveo Dubravko Torjanac) te izabrane drame „Netko će doći“ (Filipid, 2010., s norveškog preveo Munib Delalić).
Otkako je dramu „Varijacije o smrti“ u splitskom Hrvatskom narodnom kazalilštu (HNK) davno postavila Nenni Delmestre, Foss na hrvatskim pozornicama nije izvođen više od dva-tri puta. „Noć pjeva pjesme svoje“ u Zagrebačkom je kazalištu mladih režirao Dino Mustafić, a u Varaždinskom HNK Dario Harjaček postavio je dramu „Majka i dijete“.
