Rade Jarak je pisac u čijem je opusu dvadesetak knjiga poezije i proze, među kojima treba spomenuti barem tri - romane “Duša od krumpira”, “Enciklopedija očaja” i “Pustinje” (za koje je 2006. dobio nagradu Jutarnjeg lista), bez kojih bi slika suvremene hrvatske proze bila drugačija, pa i siromašnija.
Njegovi javni istupi, među kojima je bilo i poprilično onih ekscesno-buntovničkih, pomalo su usmjerili i recepciju njegovih knjiga izvan estetsko-literarnih kategorija, što svakako nije dobro jer je riječ o pripovjedaču specifičnog stila, sklonom eksperimentu i propitivanju nekih ustaljenih proznih modela. Jarka se, naime, nikada nije bilo lako strpati u neku od pripremljenih ladica jer bi ona za njega jednostavno bila preskučen prostor.
Slično je i s njegovim novim romanom “YU puzzle” koji je godinu prije zagrebačkog imao i svoje beogradsko izdanje u sklopu biblioteke Plavo-belo-crveno nakladničke kuće Laguna, kojem bismo vrlo olako mogli prišiti odrednicu povijesnog romana. O kojem se povijesnom razdoblju radi jasno daje do znanja oznaka YU u samom naslovu, što je svakako i dobar marketinški mamac (pozitivnog ili negativnog predznaka, ovisno o recipijentu) u obje nakladničke sredine. No, Jarak definitivno svojim pripovjedačkim habitusom nije pisac tipičnog povijesnog romana, prije njegove dekonstrukcije ili barem odmaka od onoga što pod njim podrazumijevamo u klasičnom smislu.
U središtu je pozornosti dubrovačka obitelj Romić, četiri generacije njezinih članova ulovljenih u mrežu “velike” povijesti ovih prostora 20. stoljeća. No, u tome Jarkovu mozaiku povijest se čita u naznakama ratnih i ideoloških sukoba, dovoljno poznatih i jasnih da mogu činiti kontekst priče bez dodatnih objašnjavalačkih gesti, navođenja povijesnih činjenica i uvođenja povijesnih likova, što otvara prostor onome o čemu se i želi pripovijedati. A to je prije svega propast jedne ugledne “miješane” obitelji, u koju osim, naravno, Hrvata i Srba ulazi i jedna Azijatkinja, Japanka Ai.
Tragični događaji koji na kraju dovode do propasti cijele obitelji (čiji posljednji, najmlađi članovi ostaju na životu, ali bez nasljednika) samo su posredno uvjetovani žrvnjem povijesnih silnica u kojima su neki od likova bili španjolski borci, ilegalci, partizani ili časnici JNA, ali je uzrok ipak nešto posve drugo. U “YU puzzleu” koji odlikuje pomno osmišljena kompozicija u kojoj se “skače” od jednog do drugog lika, vremena, pa i prostora, zla kob jedne obitelji uvjetovana je prije svega njihovim emocijama i strastima (prema osobi, ali i ideji) koje ih vode do konačne propasti. U romanu, koji bismo prije nego povijesnim mogli nazvati obiteljskim, s puno likova od kojih nijedan nije glavni u pravom smislu riječi, niz epizoda, u kojima su rascjepkane ljudske sudbine i njihova kronologija, donosi fragmente u kojima se tematiziraju problemi višenacionalnih obitelji, homoseksualnosti, samoubojstava, preljuba, ženske emancipacije i dr. Jarku se mora priznati da je mnoštvo građe u kojoj bi svaki lik mogao postati glavni jednog zasebnog romana uspješno reducirao i sveo na bitne highlightove.
Uzroke propasti, pravilno, traži u pojedincima samim, povijesni su događaji tu samo kako bi neke stvari potaknuli ili ubrzali. “YU puzzle” zbog svoje je kompozicije vrlo dinamičan i na kraju vrlo logično posložen roman u kojem se nižu nesreće i tragedije zbog kojih obitelj Romić definitivno nije jedna obična obitelj u kojoj bi sve možda i prošlo dobro da nije tih turbulentnih silnica povijesti. Jarak, naime, povijesti ne daje glavnu ulogu, poput pripovjedača tipičnih za žanr novopovijesnog romana.
Ono što se može prigovoriti “YU puzzleu” i što se u tako ispresijecanoj priči teško, ali ipak moglo izbjeći, jest prenaglašena uloga pripovjedača koji je u nastojanju da sve skupa poveže i objasni povremeno prenametljiv kao tumač određenih stanja likova ili konteksta njihove propasti. Likovi bi, naime, to trebali obaviti sami i tako bi, u skladu s njihovim naglašenim strastima, ispali mnogo uvjerljiviji. No, Jarkov je roman svakako vrlo zanimljiv u svome pokušaju da se povijest uklopi u priču o pojedincima i obrnuto, kao i načini otklon od tipičnog žanra i iskuša njegove rubne prostore. Ako je nakana bila i to da se skicira puzzle-odnos propasti jedne obitelji i državne YU tvorevine iz naslova, rekla bih da za to ima nekih indicija, ali su ih svakako pojele jake individualne tragedije koje su puno traumatičnije i važnije od bilo koje države i njezine sudbine.
