Michael Martens, njemački novinar, dugogodišnji dopisnik Frankfurter Allgemeine Zeitunga s Balkana, sedam je godina istraživao život Ive Andrića, napisao biografiju koju ovih dana, nakon što je objavljena u Austriji, BiH te Srbiji, u nas izdaje Ljevak. Naslovljena “Vatra u vatri”, kako u podnaslovu stoji “Ivo Andrić - jedan europski život”, knjiga tematizira Andrićev život od rođenja do smrti, nije primarno fokusirana na otkrivanje nepoznatog, više je usredotočena na to da Ivu Andrića rasvijetli i razumije stavljajući ga u vremenski okvir u kojem je pisao, a za opasnih godina vukao svoje diplomatske i druge životne poteze.
Martens je novinar starog kova; ima upornost, znanje i strpljenje da se temeljito, s razumijevanjem uhvati velike teme, da je pritom dobro kontekstualizira na lako razumljiv, a sadržajno relevantan, argumentiran način.
Od 2002. do 2009. živio je u Beogradu, potom šest godina proveo u Istanbulu, tri u Ateni, sad je u Beču. Sedam je godina kopao po raznim arhivima, od Beograda do Berlina, među ostalima čitao i izvještaje špijuna koji su prisluškivali Andrića dok je bio jugoslavenski veleposlanik u nacističkom Berlinu; razgovarao je sa za Andrića relevantnim ljudima, iščitavao njegov opus, no ne bavi se, jasno, Martens ovdje književnom kritikom niti književnom biografijom, riječ je o knjizi koja pisca i diplomata Kraljevine Jugoslavije stavlja u europski kontekst, politički i kulturalni, vremena i režima u kojima je živio i u kojima se redom uspijevao dobro snaći.
Zašto se odlučio baviti Andrićem? Dok je tražio dovoljno značajno ime čiji bi ga život intrigiralo istraživati, je li mu i Krleža, moguće, padao na pamet? “Krležina biografija za mene nikada nije bila predmet promišljanja. Razni su razlozi za to, među njima i jedan posve praktičan: Krleža je na njemačkom govornom području daleko manje poznat nego Andrić. Osim toga, 2010. je na njemačkom objavljena Krležina biografija autora Reinharda Lauera, slavista iz Njemačke. Knjiga je interesantna, ali nažalost u njemačkim medijima je bila vrlo malo zapažena. To nema nikakve veze s kvalitetom Lauerovog rada nego s tim da je Krleža u Njemačkoj, izvan akademskih krugova, malo čitan.” Kakva je percepcija Andrića o Njemačkoj? “Tiraže Andrićevih djela na njemačkom govornom području nisu ogromne, ali jesu dovoljno solidne da izdavačka kuća poput Hansera, koja komercijalno posluje, može na njima zaraditi u skromnom obimu. Andrićevo ime u javnosti nije toliko prisutno kao imena nekih drugih dobitnika Nobelove nagrade, recimo Gabriela Garcíje Márqueza ili Alberta Camusa, ali on jest čitan. Andrić nije mrtvi klasik.”
Nevjerojatna samokontrola
Andrić je, poznato je, znao izvrsno meandrirati između različitih političkih opcija, između velikih oponenata, čak frontalnih neprijatelja. U mladosti stoji uz Mladu Bosnu, ubrzo nakon sarajevskog atentata jedno vrijeme provodi u zatvoru, između 1939. i 1941. je, kao diplomat Kraljevine Jugoslavije bio veleposlanik u nacističkoj Njemačkoj, za rata se držao tiho i po strani, a nakon pobjede približio komunistima. Donedavno diplomat monarhist, antikomunist, bivša desna ruka Milana Stojadinovića, čovjek koji je koncem 1941. barem na kratko pokazivao simpatije za Dražu Mihailovića, u Titovoj Jugoslaviji postaje predsjednik Društva književnika Jugoslavije, ubrzo je i kod Staljina, s njime je na velikoj paradi u Moskvi.
Što je, pitamo Martensa, ne samo kao biograf, već kao čovjek, krvav ispod kože, naučio od tog Andrića kojim se dugo i pomno bavio? “Ne znam može li se od Andrića nešto naučiti, ali se može diviti njegovoj nevjerojatnoj suzdržanosti i samokontroli. Tu spada i činjenica da nije bio voljan loše govoriti o drugima, naročito ne o drugim književnicima. Priznat ćete da su pisci koji ne ogovaraju druge pisce prava rijetkost. Osobita je i Andrićeva navika da ne govori svijetu svaki stav koji je možda i imao o ovom ili onom pitanju. Tako je pridonio tome da svijet ne truje s još više mišljenja. Uvijek me iznova iznenadi koliko mišljenja ljudi imaju - i to naročito o temama o kojima nemaju pojma. Andrić nije bio takav.
U ‘Znakovima pored puta’ postoji jedan odlomak gdje se žali na to što mu novinari stalno postavljaju pitanja o temama u koje se ne razumije, recimo o ratu u Vijetnamu, o rasizmu u Južnoj Africi, o budućnosti filmske industrije ili o sovjetskim disidentima. Andrić često ni o svojim vlastitim knjigama nije bio kadar izjasniti se, jer dugo ni sam nije točno znao što će ispasti od njih. To, primjera radi, važi za roman ‘Omerpaša Latas’.” Andrić 1920-ih u esejima osuđuje talijanski fašizam. Ipak, pitamo, koliko su bile jake njegove kasnije veze u nacističkom Berlinu, jesu li ga one štitile za Drugog svjetskog rata u Beogradu?
Andrićeva tajna
“Te je eseje napisao pod pseudonimom, jer bi u suprotnom ugrozio svoju diplomatsku karijeru. Da su Nijemci znali što je Andrić pisao o talijanskom fašizmu i Mussoliniju nikada ga ne bi prihvatili za veleposlanika Kraljevine Jugoslavije u Berlinu. U Berlinu je Andrić imao nekoliko korisnih kontakata iz vremena boravka u Italiji. Tako je poznavao Dina Alfierija, talijanskog ambasadora u Berlinu. Alfieri je bio fašist od samog početka i uživao ugled kod Hitlera. Iz Rima mu je vjerojatno bio poznat i Raoul Bossy, koji je 1941. došao u Berlin kao rumunjski veleposlanik. Naposljetku mu je to bilo od male koristi, kao što znamo. Ali su, doduše, njemačkom ministru vanjskih poslova Ribbentropu još nakon početka rata, dakle nakon 6. travnja 1941. godine, njegovi službenici javili da se Andrić u zarobljeništvu vlada ‘primjerno’. Ribbentrop se pobrinuo da i Hitler sazna za tu procjenu. Moguće je da je Andrić zahvaljujući tome u okupiranom Beogradu barem u početku uživao neki vid zaštite.” Najkompleksnije za istražiti bilo je, govori Martens, vrijeme Andrićeva boravka u Berlinu, “jer je tada neposredno sudjelovao u događajima od značaja za svjetsku politiku.
Zbog toga je tih osam poglavlja biografije, u kojima prikazujem Andrićeve dane u Berlinu, bilo bez premca najzahtjevniji dio posla. Imao sam asistenticu koja je moje bilješke iz knjiga i kopija dokumenata prenijela u dokument u Wordu. Na kraju je taj dokument imao više od 500 stanica samih citata i izvoda iz dokumenata. Tih 500 stranica se za knjigu moralo svesti na otprilike 25. Tad sam živio u Ateni i sjećam se kako sam jedne večeri pregledao polazni materijal i pomislio: ‘Kako ću ovo ikada dovesti u bilo kakav smislen red?’ Počeo sam se probijati kroz tu planinu materijala korak po korak, rečenicu po rečenicu. Postupno sam izbacio 95% materijala, a ostatak raspodijelio u osam poglavlja. O toga je, nadam se, nastao čitljiv tekst.” Ostaje, među ostalim, nerasvijetljeno što se dogodilo s originalom fotografije snimljene za potpisivanja ugovora o jugoslavenskom pristupu Trojnom paktu u ožujku 1941. u bečkom dvorcu Belvedere na kojoj je snimljen i veleposlanik Andrić. Nije sudjelovao u pregovorima, nije to bila Andrićeva odluka, imao je sreću da su ga namjerno zaobišli, ali bio je na potpisivanju sporazuma “Original mora da je još postojao u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata, jer se spominje u brojnih izvorima - ali do danas se još nije pojavio. Možda je negativ uništen na Andrićevu molbu”, kaže biograf.
U razgovoru za Jutarnji list Martens se dotaknuo i Andrićevih navodnih veza s Gestapom: “Jedna osoba, čije ime ovdje ne mogu navesti, a koja je vrlo dobro upoznata s Andrićevim životom, mi je prilikom jednog ručka u Beogradu 2013. godine pričala kako postoje naznake ili čak i dokumenti prema kojima je Andrić za vrijeme okupacije surađivao s Gestapom - ali na određeni način s časnim namjerama. Ta osoba mi je rekla da je Andrić Gestapu namjerno davao beznačajne ili čak i pogrešne informacije ne bi li zaštitio svoje sunarodnjake. Izričito naglašavam da ne mogu procijeniti je li bilo kontakta između Andrića i Gestapa. Nisam pronašao dokumente o tome niti znam postoje li oni uopće. Vjerojatno ne, jer bi ih inače netko već odavno objavio.”
Govoreći o tome što bi, eventualno volio da njegova biografija još ima, a unutra ne stoji, dodaje: “… postoje pojedinosti na koje nisam pronašao zadovoljavajući odgovor. Primjerice pitanje zašto je Andrić nakon sarajevskog atentata tako žurno napustio Krakov.” U Krakovu je Andrić u to doba student, a Poljska je zemlja uz koju će ostati trajno vrlo emotivno vezan. Ima li što da je njemački novinar i Andrićev biograf bitno novo saznao o vlastitoj zemlji i nacizmu istražujući Andrića u tim vremenima? “Prije početka istraživanja mi nije bilo jasno da Hitler zapravo nije htio vojno okupirati Jugoslaviju, nego samo od nje napraviti pokornu satelitsku državu.
Također mi nije bilo jasno koliko su se intenzivno nacionalsocijalisti tijekom tridesetih godina, na čelu s Hermannom Göringom koji je nekoliko puta boravio u Beogradu, borili za naklonost srpskih elita. Uz to nisam znao ni da je Hitler Jugoslaviji kao ‘nagradu’ za suradnju bio ponudio Solun - i da je to čak zabilježeno ugovorom, s formulacijom koja je sročena u Beogradu.” Kako bi, pitamo Martensa, opisao Andrićev odnos s Bosnom? Osim što mu je bila izvrsna literarna pozornica, inspiracija za pisanje, je li se on ikada tamo, osim za djetinjstva, osjećao kao kod kuće? “Možda se u Bosni osjećao kao kod kuće onako kako se kod kuće može osjećati netko tko je još u djetinjstvu doživio da se prividna sigurnost doma preko noći može raspršiti. Andrić je Bosni podigao književni spomenik, ali taj spomenik niti je jednostavan niti besprijekoran.
Njegova Bosna zna biti lijepa, ali zna biti i surova i podla, pritom često siva i obavijena maglom, blatnjava i neprohodna, zemlja puna tegobe, nasilja i bola, gdje stalno neka sljedeća planina zaklanja vidik. Ako promatramo starijeg Andrića, kakvog primjera radi znamo iz bilježaka Ljube Jandrića ili iz manje poznatih razgovora s Kostom Dimitrijevićem, postaje pak jasno da je Andrić Bosnu dosta smatrao svojom domovinom. Dimitrijević ga citira riječima da je njegova “prava domovina” Višegrad, gdje je proveo najljepše dane djetinjstva, sve dok radi školovanja nije otišao u Sarajevo. U posljednjim godinama života posebno je rado putovao u Hercegovinu. U lipnju 1974. bio je na svom posljednjem putovanju s Jandrićem u Mostaru i rekao mu kako se u Hercegovini uvijek osjeća pomalo bestežinski. Tamo se brže hoda, lakše diše i bolje misli, rekao je Andrić.”
Sinonim za zaostalost
Andrić je na islam, piše Martens, gledao iz tipične europocentrične perspektive toga vremena, pa se i u njegovoj doktorskoj disertaciji iz 1924. dade iščitati pristup koji će Edward Said kasnije nazvati “orijentalizmom”. U to doba njemu je Otomansko carstvo sinonim za zaostalost i propast. Ne vidi početke carstva koje su u Bosnu, ipak, donijele određeni progres. No, disertaciju je pisao na brzinu, dijelom iz formalnih razloga - da zadrži radno mjesto. Kasnije je na Otomansko carstvo gledao bitno drugačije. U vrijeme gimnazijskih dana pokazuje animozitet prema Habsburzima i Monarhiji. Uvjereni Jugoslaven postaje 1918., u studenome te godine u zagrebačkim Novostima izlazi njegov članak “Nezvani neka šute” u kojem se zalaže za Jugoslaviju, brani je od raznih kritičara. Poznavao je Gavrila Principa, doduše posve površno, ali je s Danilom Ilićem, koordinatorom sarajevskog atentata, bio blizak prijatelj još iz srednje škole. Martens Andrića vidi kao čovjeka koji je desetljećima ostao dosljedan svojoj jugoslavenskoj orijentaciji, unatoč raznim političkim promjenama 20. stoljeća. Njegovu prilagodljivost raznim režimima tumači i time da mu je bio bitan opstanak jugoslavenske države te da je stoga pristajao uz razne političke opcije koje su mogle osigurati opstanak Jugoslavije.
Martensova knjiga u Srbiji je naišla na kritike desnice, nacionalisti su mu zamjerili “antijugoslovenski” i “antisrpski” ton i interpretaciju povijesti, no biografija se brzo našla na listi najprodavanijih naslova, objavljeno je i drugo izdanje. Naposljetku, hipotetično pitanje, ali - što bi biograf Martens pitao Andrića, da ima priliku razgovarati s njime, makar i vrlo kratko? “To zaista jest hipotetičko, ali i intrigantno pitanje. Doduše, ono postaje utoliko više hipotetičko što Andrić ni za života nije volio da ga se ispituje, čak ni da mu prijatelji postavljaju pitanja. Sam od sebe je i te kako znao biti razgovorljiv, ali suočen s pitanjima zatvorio bi se poput školjke. Možda bih pitao Andrića kada je i pod kojim okolnostima upoznao Milicu Babić, koja će mu kasnije postati supruga - i naravno ne bih dobio odgovor.” Trenutačno radi na zbirci eseja o Ivi Andriću. “Ali, jedan od tih eseja se u međuvremenu osamostalio i izrast će u knjigu. Nosi radni naslov ‘Golubovi s Marsa’. U osnovi je riječ o usporedbi ratnih dnevnika Ive Andrića i Ernsta Jüngera. Prvobitno sam samo u jednom eseju htio napraviti usporedbu kako su ova dva književnika, koja su se i osobno poznavala, opisala bombardiranje gradova: Andrić je doživio zračne napade na Berlin i Beograd, Jünger na Pariz. Obojica su pisali o tome. Jünger je pritom stvorio jednu od najkontroverznijih scena u njemačkoj književnosti. On opisuje kako na krovu jednog hotela pije burgundac, dok američki avioni bombardiraju Pariz. Kad sam počeo raditi, poslije nekoliko dana sam pomislio kako bi bio fascinantan pothvat da se usporede Jüngerovi i Andrićevi opisi njihovih dojmova tijekom Drugog svjetskog rata, ne samo što se tiče tih osobitih pojedinosti nego i općenito. Postoji tu mnogo referenci, ali i upadljivih suprotnosti. Jünger, primjerice, u travnju 1941. sjedi u jednom kabareu u Parizu i, uz šampanjac, razgovara s jednom bjeloruskom plesačicom o ruskoj književnosti, dok je Andrić zarobljen na Badenskom jezeru i bori se za dozvolu da zajedno s drugim jugoslavenskim diplomatima otputuje u Švicarsku. Ili, obojica istovremeno čitaju Leona Bloya. U ‘Golubovima s Marsa’ želim pokušati život jednog predstaviti u odrazu života onog drugog, kao što je to Plutarh učinio u svojim dvostrukim biografijama, doduše ograničeno na period od 1939. do 1945. godine.”
Brojni Martensovi interesi
Martens je i autor dokumentarnog romana “Heldensuche. Die Geschichte des Soldaten, der nicht töten wollte” (“U potrazi za junakom”) o Josefu Schulzu, njemačkom vojniku, narodnom heroju u Jugoslaviji, kojega su njemački vojnici ubili, a u Srbiji mu je poslije rata podignut spomenik, jer je, tvrdili su, odbio pucati u zarobljene partizane. Pokazalo se da je priča o Schulzovom otporu nacistima mit koji su stvorili jugoslavenski i njemački političari, jer je prvima odgovarao da imaju jaku potvrdu o ispravnosti partizanske borbe, a drugima je to bila dobra priča koja je pokazivala da nisu svi nacistički vojnici bili isti. “Boravio sam u Kragujevcu i bavio se istraživanjem za priču o masakru koji je Wehrmacht tamo počinio 1941. godine. Tamo mi je jedan povjesničar ispričao za spomenik njemačkom vojniku koji je odbio pucati na zarobljenike i zbog toga i sam bio ubijen. Uspio sam pronaći njegova brata, koji je već imao više od devedeset godina i živio u Njemačkoj. On mi je poklonio album sa slikama, što mi je poslužilo kao polazište pri istraživanju, koje se pak nekoliko godina kasnije završilo zaključkom da se taj slučaj uopće nije dogodio. Ali to je, barem za mene, samu priču učinilo utoliko interesantnijom.”