StoryEditor
GOLNAZ HASHEMZADEH BONDE

RAZGOVOR S AUTORICOM ROMANA 'TO SMO BILI MI' Posveta političkim emigrantima

Stockholm mi je dom gotovo pa cijeli život, osjećam se Šveđankom. Ali, nije to sasvim dom. Ne mogu točno uprijeti prstom što je to za čim čeznem. Nije to čežnja za ljudima, rođacima, iranskom nacijom. To je čežnja za mjestom koje bi bilo dom

Šveđanka odgojem i adresom, Iranka rodom i ponekim u nju upisanim sentimentima, Golnaz Hashemzadeh Bonde napisala je roman posvetu političkim emigrantima.

Ne samo iranskim političkim emigrantima koji su se sklonili u Švedsku, kojima su pripadali i njezini roditelji, već političkim emigrantima općenito, jer ono kroz što prolaze njezini likovi univerzalna je matrica progona, nasilja, straha, bijega, borbe za život u novoj sredini, čežnje za domom, izmještenosti i podvojenosti, neugodna bivanja između „ovdje“ i „tamo“, između dvije kulture i dva svijeta od kojih više niti jedan nije posve njihov.

„To smo bili mi“ (prijevod Sonja Bennet, izdavač Fraktura) pripovijeda prvenstveno osobnu, a potom i političku dramu Nahid, švedske medicinske sestre, žene koja saznaje da će je uskoro ubiti karcinom, a tek je na pragu pedesete. Odvojena je od majke, životom izmoždene starice, od sestara u Iranu, puna oprečnih osjećaja prema kćeri, Šveđanki. Nahid se na samrti bori za svaki novi dan, očajnički želi dočekati rođenje unuke, pozdraviti to dijete koje stiže uskoro („Tad sam pomislila da smo blizu jedna drugoj, beba i ja. Ja blizu smrti, a ona blizu života i svaka će, sa svoje strane, uskoro prijeći tu tanku granicu.“). Cijeli život tuguje za sestrom koju je u antiislamskim demonstracijama izgubila u mladosti i za čiju se smrt osjeća odgovornom, razara je tuga njihove majke koja nikad nije preboljela da je ostala bez kćeri, tad još djevojčice.

Nahid prema bitnim ženama u njezinu životu ima puno nelakih emocija – grižnju savjesti nosi prema majci, krivnju prema sestri, ljubomoru i zavist prema kćeri, a sa svima njima je veže tuga i propuštene prilike koje više ne može vratiti.

Naratorica Nahid bezrezervno, ne pokušavajući uljepšati vlastita unutarnja stanja, posve se ogoljevajući, opisuje kroz što prolazi. Osim što je to priča o političkim izbjeglicama, ovo je fragmentarno i priča o mnogim onkološkim bolesnicima koji produže živjeti još mjesec-dva, godinu-dvije ne bi li uhvatili koji trenutak s unučetom koje je upravo stiglo na svijet, zagrlili biće koje predstavlja produžetak njih samih.

„Čovjek misli da će, ako je izbjegao rat i došao u mir, biti puno sretniji“, piše Bonde u svom romanu. Hoće li? Njezina junakinja, opisuje, dolazi iz pijeska i kamena, živi sad u Švedskoj okružena nebom i vodom. Ali, proživljena nesreća mnogima zauvijek ostaje zapisana u sjećanju, ponekad i u nesvjesnom; kasnije se o nju često spotiču.

„Kad gledaju tu priču sa strane, kad nisu umočeni u nju, ljudi lako zaključe da bi onaj tko je pobjegao od rata i diktature trebao biti sretniji kad je već dobio priliku život graditi u novoj zemlji, u svijetu političkih sloboda. Jer, u takvim je zemljama kao puno bolje. I jest, u Švedskoj je puno bolje u tom, političkom smislu, to da živiš u miru i da slobodno govoriš dragocjeno je, mir i sloboda nisu tek književni mit već možda i najveći postulati sreće. Ali, politički emigranti moraju se odlazeći odreći puno toga, ostaviti svoj svijet, jezik, rođake, zemlju, sve što je njihovo i što im je bitno i poznato da bi izgradili neki novi život u drugačijem okruženju koji je ne samo vrlo različito već ih često dočekaju, uz razne probleme, i ljudi koji ne žele da oni tamo, među njih, dosele. I nakon što sve to iznova izgrade, što je neprestana borba, jako je pojednostavljeno pomisliti da će izbjeglice u toj novoj zemlji biti sretne. Možda na puno načina i jesu sretni, ali prevale tešku borbu i u toj novoj zemlji, gotovo pa je nemoguće lako krenuti iznova.

Moji su roditelji oboje umrli jako mladi, razboljeli su se. Oboje imaju puno rođaka u Iranu, braću, sestre, sestrične, bratiće, svi ti ljudi njihovih godina u Iranu su i danas živi. Zašto su moji umrli tako mladi kad su živjeli u puno mirnijoj sredini, a rođaci u Iranu, gdje je život općenito tegobniji, su živi? Mislim da su se razboljeli od tog osjećaja gubitka, izmještenosti“, kaže Golnaz Hashemzadeh Bonde u razgovoru za Jutarnji list.

Tuga i čežnja se nasljeđuju isto kao i boja kose, u njezinu slučaju crna k'o perje vrane koja ju je jasno razlikovala od Šveđana.

Što transgeneracijskim prijenosom nasljeđujemo od naših, ne samo od roditelja, već i daljih predaka koje moguće nismo ni sreli? Što nam osim boje očiju, rasporeda madeža i načina kako hodamo, ostavljaju?

„Trauma i gubitak meandriraju, kolaju, ti se osjećaji prenose s koljena na koljeno. Roditelji ili djedovi i bake dožive jaku bol, a njihova djeca ili godinama kasnije čak i unuci osjećaju taj gubitak. Ovom sam knjigom htjela mojoj djeci poručiti da osjećam zahvalnost, puno više no što nosim žaljenje. To mi je bitno njima dalje posredovati.

Bol i gubitak koji primamo od naših mogu se transformirati u pozitivno, na njima se dade graditi vedriji pogled na život. Kad gledam moje roditelje, ono što su oni prošli, ono što od toga želim uzeti za sebe i moju djecu jest zahvalnost za ovakav život koji imamo, to da ne živimo u političkoj opresiji protiv koje su se pobunili. Destrukcija često rađa destrukciju, nasljeđuje se kao destrukcija, ali iz teškog iskustva obiteljske prošlosti možete stvoriti nešto čvrsto pozitivno“, kaže Golnaz Hashemzadeh Bonde.

Naratorica Nahid za njezinih je studentskih dana u protestima za vrijeme Iranske revolucije izgubila sestru, tamo je zauvijek izgubila i unutarnji mir, od posljedica protesta kojima se pridružila kao politički posve naivna brucošica nije mogla pobjeći čitav život, ni u Švedskoj nije uspjela iznova izgraditi porušenu sebe.

U knjizi pripovijeda kako je podigla kćer Šveđanku, čime ju je opteretila, na čemu joj zavidjela, što je od nje poželjela uzeti i što joj nije umjela dati. Vlastitoj kćeri često poželi da - osjeti njezinu bol, na trenutke kako da je želi zaustaviti u njezinom, naizgled, lagodnom švedskom životu.

„Uživala sam raspisivati taj prilično nemio ženski karakter koji se ponaša na način na koji nismo navikli slušati da se ponašaju majke. Njezini su osjećaji o majčinstvu jako kompleksni“, govori Golnaz Bonde.

Majka pomišlja da nije pošteno da je napadnuta karcinomom, da sad umire, razmišlja o tome da će ta njezina prerana smrt biti plaćanje računa životu kakvoga je živjela. Bila je izložena nasilju, u Iranu zbog politike, u Švedskoj ju je kući tukao muž koji se u Iranu skupa s njom borio protiv islamista. No, što dijete koje je rodila odmah nakon revolucije i prvih godina dizala u strahu od političkih progona, što ta sad odrasla žena, Šveđanka, ima s njezinom iranskom boli, kakve dugove majci treba vraćati?

„Pišući ovaj roman mislila sam da čitatelji neće voljeti Nahid, a ostala sam iznenađena njihovim reakcijama. Mnogi su mi doslovce rekli: 'Ja sam Nahid', govorili da dijele neke njezine osjećaje. Identificirali su se s tom ženom koja o sebi ne priča laskavo“, kaže autorica.

Nahid kćer nije umjela zaštititi, ipak traži da kći zaštiti nju, gotovo pa osjeća da joj kći takvo što duguje; potom na površinu ispliva poneka nježna majčinska gesta koja pokazuje ljubav, makar je majčinska ljubav ovdje često uvjetovana raznim potraživanjima.

Volimo li djecu bezuvjetno ili je to laž, integralni dio još uvijek u mnogim kulturama nedodirljiva a toksična mita o savršenim majkama? „Osjećala sam, možda, da moji roditelji mene nisu voljeli bezuvjetno. Mislim da, bar za sada, svoju djecu volim bezuvjetno. Ali, to je i jako individualno, ovisi i o životnim okolnostima. Mislim da je lakše voljeti djecu bezuvjetno ako roditelj ima miran i sretan život bez puno problema. Kad prolazi kroz nedaće puno je teže.“

Zadnji put je u Iranu, kaže, bila prije petnaestak godina.

„Moji su, nakon što su emigrirali, deset godina kasnije mogli ponovo posjetiti Iran. Vodili su i mene. Ali, poslije su stvari politički ponovo postale kompleksnije, a i kulturološke razlike su velike. Tamošnja politička situacija čini da osjećam nelagodu. Nakon što sam počela objavljivati knjige prestala sam razmišljati o odlasku u Iran. Ne želim riskirati.“

Što je njoj Iran danas? „San. Stvorila sam u glavi neki emocionalni prostor u kojem je meni Iran, kojega se uglavnom prisjetim kad slušam perzijsku glazbu, kad pišem, to je vrsta čežnje za nečim što je zapravo vrlo apstraktno. Nije to čežnja za iranskom nacijom, nije to čak niti čežnja za ljudima, za rođacima koje jedva da poznajem, već čežnja za mjestom koje bi bilo domom. Apstraktnim mjestom. Jer, i ja, druga generacija u Švedskoj, ponekad osjećam gubitak zbog činjenice da nisam mogla živjeti u zemlji gdje sam rođena. Ne mogu točno uprijeti prstom što je to za čim čeznem, Stockholm mi je dom gotovo pa cijeli život, osjećam se Šveđankom. Ali, nije to sasvim dom. Meni je zapravo „dom“ jako apstraktno mjesto. Mislim da je to zbog činjenice da sam ovdje stigla na način kako sam stigla, da sam otrgnuta od tamo gdje sam rođena.“

Perzijski govori loše. „Na razini posve malog djeteta. No i to malo što znam pokušavam prenijeti mojoj djeci.“

Kako je izgledalo rasti u Švedskoj imajući iransko podrijetlo, fizički izgledati drugačije od većine?

„Bile su mi tri godine kad smo došli u Švedsku.

Kad si dijete jako si adaptibilan. Moji su roditelji bili naglašeno liberalni, odrastala sam u vrlo švedskom susjedstvu, tako su to moji birali, jer im je bilo jako bitno uklopiti se, integrirati. Bilo je to sredinom 1980-tih, a mi među prvim neeuropskim imigrantima koji su došli u Švedsku. I da, bilo je i onih koji su me tretirali kako strankinju koja tamo ne pripada, kojoj tamo nije mjesto. Meni je bilo teško to što sam se osjećala Šveđankom i ponašala se kao Šveđanka, ali nisam tako izgledala, nisu me takvom drugi vidjeli“, kaže Bonde pa dodaje: „Svijet se, baš kao i Švedska u međuvremenu promijenio. Mnogima je grozno teško, rijeke ljudi pješice kreću na put prema Zapadu, put koji se u doba mojih roditelja prevaljivao avionom.

U neku je ruku možda olakšavajuće to što ljudi druge boje kože, drugačijeg izgleda, odavno u Švedskoj nisu neobični. Tokom desetljeća iranski su imigranti postali prilično uspješni u Švedskoj pa se na njih nešto drugačije gleda.“

Što je danas iransko u njoj?

„S godinama sam naučila da smo individualci, da nas to obilježava više negoli kultura iz koje dolazimo ili u kojoj živimo. Mislim da je u meni iransko to da stavljam obitelj ispred svega. Jer, švedska kultura je prilično individualistička, iranska je u tom smislu posve suprotna. Imam tu naglašenu crtu individualizma, ali i dalje stavljam obitelj na prvo mjesto. U nasljedstvo su mi preci ostavili glazbu, snažno osjećam ritam perzijske glazbe, pogotovo kad pišem. Ta glazba je, govoreći općenito, emotivnija od onoga što se svira u Švedskoj, malo više je dramatična, sjetna, nostalgična.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. lipanj 2020 00:43