"Otišao je posljednji od velikih", bila je moja prva reakcija kada sam čuo da je 11. kolovoza, u Starom Gradu na Hvaru iznenada preminuo Tonko Maroević, povjesničar umjetnosti, pjesnik i humanist koji je obilježio posljednjih četrdeset godina naše kulture svojom vedrinom, energijom, erudicijom i nesebičnim razdavanjem sebe na sve strane. Pisao je predgovore brojnim knjigama, antologijama i izložbama, te mu niti jedan zadatak nije bio ispod časti. No, njegovi su osobni kriteriji u umjetnosti bili izrazito visoki, unatoč toj prividnoj neselektivnosti.
Naprosto, smatrao je svojom dužnošću upregnuti vlastite snage i vlastito znanje u što bolju prezentaciju najrazličitijih stvaraoca i poetika, te približiti njihove težnje publici, što je činio jednostavno, ali i s velikim intelektualnim pokrićem. Dok su se brojni njegovi kolege, posve neetično, obogaćivali iznuđujući novce na ekspertizama, Maroević ih je često pisao bez da je tražio ikakvu naknadu. Njegovi favoriti u likovnosti bili su Tàpies i Rothko, slikari poetične oporosti i esteticizma koji prodire u dubinu stvarnosti kako je doživljava čovjek. Te su postavke bile i temelj njegova creda, u životu i u pisanju poezije i eseja o likovnosti i književnosti.
Tonka Maroevića upoznao sam na izložbi Zlatana Vrkljana u Umjetničkom paviljonu 2012. Kada su me predstavili njemu, svojim karakterističnim oduševljenjem mi je čestitao na nekim kritičkim tekstovima. Koliko je to samo značilo jednom mladom i neiskusnom povjesničaru umjetnosti pred diplomom! Od tada smo se često viđali. Na kavi, na pivi ili na cesti, u letu (jer on je često žurio s jedne lokacije na drugu, s predstavljanja knjige na otvorenje, s otvorenja na predavanje) izmjenjivali bismo komentare o kolegama, o umjetnicima ili o knjigama.
Uvijek kada bih nosio neku knjigu sa sobom on bi, gotovo istog časa kada bi je primijetio, ispitivao što to čitam. Ukusi su nam se uglavnom razilazili, ali i u tome smo pronašli zajedničke točke. Jednom mi je rekao kako roman "Izgubljeni zavičaj" Slobodana Novaka može smatrati svojom osobnom biografijom, te kako su neke stvari gotovo identične njegovu odrastanju na Hvaru. Ja sam mu na to rekao kako isto vrijedi za mene i dijelove Krležinih "Zastava" koji opisuju zagrebački Kaptol i Gornji grad. Ne treba naglasiti da niti ja pretjerano volim "Izgubljeni zavičaj", niti je on volio "Zastave", ali ipak susreli smo se u toj identifikaciji s možda emblematskim romanima hrvatskoga juga i sjevera.
Jedna od naših čestih polemika ticala se baš slikarstva našeg juga i sjevera. Vidović i Tartaglia s jedne, te Babić i Hegedušić s druge strane, bili su protagonisti naših brojnih rasprava. Posebno sam ga (i s velikim guštom) šokirao jednom kada sam izjavio kako je Bukovac puno moderniji od Vidovića u svom poznavanju slikarstva i u smislu tehnike i u smislu njegove uloge u društvu. Ne znam jesam li ikada imao sugovornika s toliko duha, pred kojim sam se osjećao toliko slobodno izraziti svoje mišljenje, makar se on i ne slagao sa mnom. U tim razgovorima pokazivao je veliku skepsu prema pop artu i njegovim nasljednicima - "kapitalu u umjetnosti", kako bi govorio - ali i prema svakoj avangardi, za koju je (napola u šali) govorio da je završila s Rimbaudom.
Sjećam se i našeg zajedničkog odlaska kod Jagode Buić, dok je padao zadnji zimski snijeg početkom 2018., s kojom je on radio razgovor za Konturu, njegovih znalačkih pitanja koja su zadirala duboko u njezin osobni život i umjetnost i njezinih vrckavih odgovora. Intervju koji je on meni dao za Vijenac, 2014., ostao mi je jedan od najdražih intervjua koje sam radio, pun informacija protkanih dubokim iskustvom. Bez gorčine na prilike u kojima se pronašla naša umjetnost i bez provincijskog uveličavanja njezina značaja, Maroević je o njoj i o svojim iskustvima na njezinu polju, govorio s puno topline i razumijevanja, s kojima je inače pristupao svima i svemu.
U prilično zatvorenoj i smrknutoj atmosferi Matice hrvatske, gdje sam jedno vrijeme radio i gdje je on obnašao različite funkcije, uvijek mi je bilo drago susresti Tonka Maroevića, koji je razvedravao svojim osmjehom i smirenom lucidnošću.
Kada smo se jednom vozili u Sisak, kako bismo predstavili monografiju medaljara Želimira Janeša, on je cijelo vrijeme zabavljao sve nas u autu dosjetkama i pučkim pjesmicama o političarima iz prošlosti.
Mnoge stvari nisu u toj udruzi bile kakve bi on želio da budu, no njegova narav nije mu dala da se upušta u svađe i nadvikivanja sa službenicima te mašinerije. Unatoč tome, sjećam se kako je vješto i odmjereno u jednoj polemici u Vijencu branio Hrvatsku književnu enciklopediju od jednog opsežnog, desno intoniranog napada i sjećam se, potom, nekih vrlo nepovoljnih komentara ljudi iz i oko Matice na njegov račun. Birao je bitke i polemike, a u njima je nastupao staloženo i izrazito dobro pripremljen. Poštovao je čak i ljude koji su ga mrzili, s kojima godinama nije razgovarao i koji bi se pjenili na spomen njegova imena, te bi uvijek isticao njihove kvalitete.
Posljednji put sam ga vidio na izložbi Davora Vrankića u Galeriji Forum. Došao je sa zakašnjenjem, zbog brojnih obaveza kojima se prepuštao do svog posljednjeg dana. Sa zanimanjem je pogledao svaki crtež u već skoro praznoj galeriji, a nakon toga sam ga upoznao s umjetnikom. Za nas nekoliko preostalih prijatelja samoinicijativno je, očito ponesen majstorskim crtežima, održao ad hoc smišljen govor kojim je obuhvatio Vrankićeve težnje bolje negoli bi mnogi njegovi kolege uspjeli u silnim karticama teksta. Tolika je bila njegova ljubav i poznavanje likovnosti.
U jednom intervjuu za časopis Gloria na pitanje po čemu želi da ga se pamti, Tonko Maroević je odgovorio jednostavno: "po čovječnosti". U svijetu naše likovne umjetnosti, neprijateljski nastrojenom prema svakome čije se mišljenje razilazi od onoga koje propovijedaju katedre ove naše male provincije, Tonko Maroević bio je uistinu iznimka po svojoj čovječnosti i otvorenosti. Riječima Arsena Dedića, kojega je volio i o kojemu je mnogo puta pisao:
"Odlaze sami maheri, najbolji u prednatjecanju
A naši gadovi?
Odlično – hvala na pitanju"