U jesen 2015. Kim Jiyoung počela se čudno ponašati: govorila je glasovima drugih žena, "kao da je bila netko drugi". Govorila je glasom živih, mrtvih, pa i neznanih joj žena. Da bude gore, učinila je to i na blagdanskom obiteljskom okupljanju. Jiyoung ima kćerkicu zbog koje je odustala od posla. Muž je odvede psihijatru, sumnjaju na postporođajnu depresiju. Potom kreće život protagonistice rođene u Južnoj Koreji 1982. – od kratke povijesti obitelji s obje roditeljske strane, djetinjstva sa sestrom i mlađim bratom, školovanja, rada u marketinškoj tvrtki, udaje i poroda. Preci su bili siromašni do gladi i trsili se da sljedećoj generaciji bude bolje. Roditelji Jiyoung također su u mladosti bili siromašni, ali su mnogo radili, školovali se, priskrbili stan, da bi se poslije saznalo da je majka od povremenih poslova i štedljivošću potajice kupila još jedan prostor koji im je bio ključan za malo poduzetništvo od kojeg su mogli školovati djecu. I sve bi to bila posve obična priča o floskuli društva jednakih mogućnosti da riječ nije o rodnoj neravnopravnosti, diskriminaciji, patrijarhatu, mizoginiji.
Zato je Cho Nam-joo (1978.), diplomirana sociologinja koja je devet godina radila kao televizijska scenaristica i dala otkaz kad je rodila, napisala roman u kojem su junakinje ponajprije, ali i junaci, zapravo weberovski tipski likovi korejskog društva srednje klase. To je ujedno razlog zašto je roman pun fusnota s podacima o rodnoj diskriminaciji žena – od toga da žene i dalje zarađuju 63% plaće muškaraca, preko toga da su se ženski fetusi donedavno abortirali ("… otkrivanje spola fetusa te pobacivanje ženskih bilo je uobičajena praksa, kao da je ‘kći‘ zdravstveni problem."), do toga da većina Koreanki mora dati otkaz kad rode – jer muž više zarađuje pa je to "normalno". Naposljetku, budimo iskreni: nije to veliko književno djelo, nego je veliki feministički manifest. Jiyoung od malena gleda kako je kao žena manje vrijedna: majka udovoljava ocu (premda je jasno da je pametnija i sposobnija od njega: "… vjerovala je da joj je dobar suprug jer ne spava s drugim ženama i ne tuče je."), ponizna je pred svekrvom (koja je rodila četvoricu sinova), od najmlađeg djeteta – sina – radi razmaženo derište (uz pobačaj, rodila ga je zato da dobije muško), koliko god htjela biti pravedna prema kćerima ipak favorizira nositelje pimpeka; već u osnovnoj školi učitelji nekažnjeno pipaju učenice (s izgovorom provjeravanja stroge uniforme); u srednjoj i na fakultetu bjelodano su u prednosti muškarci; kad se zaposli, ne može napredovati samo zato što je žena. Premda ju je na poslu pod okrilje uzela šefica koja je prepoznala njezinu pamet i marljivost, to joj nije pomoglo da napreduje – promaknuće je dobio mlitavi kolega zato što: "Tvrtke smatraju da su pametne žene naporne." Usto, otići će kad zatrudne – dadilje su skupe, jaslica i vrtića nema dovoljno. Licemjerje: ako se žena poslije poroda vrati na posao, onda je prezrena karijeristica; ako ostane kod kuće, onda je žoharica koju uzdržava muž. Korejski patrijarhat nemilosrdan je prema ženi.
Međutim, zbog očajnog prijevoda išla sam temeljito guglati i svašta otkrila o Koreji i ženama. Prvo prijevod: već dugo nisam naišla na tako loš prijevod, valjda od afere "bezgrešne koncepcije" u "Da Vincijevu kodu" Dana Browna. Internet vrvi kritikama engleskog prijevoda – žestoko su ga popljuvali osobito američki Koreanci koji govore oba jezika. Prijevod lošeg prijevoda sam po sebi je u gabuli, ali ipak! Samo nekoliko primjera: majka sažalijeva svoje mlađe jastvo; neka se ne osjeća požureno; teret se podignuo (misli se da im je laknulo kad je diplomirala); mala iskra plamena pala je na osjećaje; začeli trudnoću; emocije i osjeti koje je u to vrijeme osjećala; pomoćnica sekcijskih menadžera itd. Da, izričaj je trebao biti suh, štur i zajedljiv, ali ipak? Zašto su autorici u nas napisali prezime s dva "o", ne znam, i na korejskim stranicama je Cho.
Roman je doista važan i bio je dobar odabir za prijevod, čak i posredovano drugim jezikom (korejski slovi kao jedan od najtežih na svijetu). U Koreji je objavljen 2016. i izazvao je pravu feminističku revoluciju, nažalost i kontrarevoluciju – momci agresivno grme da su ugroženi: eskalirali su nasilje i femicid. Zemlja koju znamo po brzom razvoju, visokoj tehnologiji, K-popu, "Parazitu" ili "Squid Gameu", zapanjujuće je duboko patrijarhalna. Ono banalno: da su kompetitivno društvo u kojem je jako važan izgled pa imaju najveći postotak estetskih operacija na broj stanovnika i najrazvijeniju kozmetičku industriju, znaju valjda svi. Manje je poznato da to proizlazi upravo iz mizoginije (banalnost zla, što bi rekla H. Arendt). Nepojmljivo masovna južnokorejska specijalnost: dečki montiraju kamere u ženske zahode, svlačionice, kabine u robnim kućama i na slična mjesta, pa onda snimke objavljuju na pornostranicama, što i Cho Nam-joo tematizira. I kad žene prijave, policija i sudovi mlako reagiraju blagim kaznama, ako uopće. Mnogo mladih žena počinilo je suicid zbog sramoćenja. Na valu #MeToo pokreta Koreanke su održale niz masovnih protesta, a roman je čelnik jedne stranke u parlamentu darovao predsjedniku s preporukom za čitanje. Snimljen je i film 2019. prema romanu, koji je pak potaknuo bunt muških: vrijeđali su i napadali filmsku ekipu zbog mizandrije. Roman je prodan u 1,3 milijuna primjeraka samo lokalno, i prava za dvadesetak jezika. Zaslužuje bolji prijevod!