Vrijeme začas pojede uspomene. Naročito ako ih oceani odnesu. Obitelj Klementa i Nadie odavno je rastepena, sudbina joj već četvrt stoljeća uskraćuje lijepljenje krhotina.
Iznenada, šansa kao da se ukazala. Starci užurbano podgrijavaju zatomljena sjećanja, ustreptalo obavljajući ritualne pripreme za večeru u čast povratnika iz Amerike: sina Vladimira, snahe Helene i njihova 17-godišnjeg sina Davida. Skida se prašina s kristalnih čaša, bira se vino, kokoš cvrči u pećnici... A onda, dok se juha još nije ni srknula, na vrata bane još jedan otuđeni sin, Igor, i prošlost se strmoglavi poput otkazanih kočnica. U toj “staromodnoj” (prva riječ/rečenica romana glasi: staromodno) utopijskoj fešti resetiranja izgubljenog vremena, stiješnjenoj u jednoj noći, od sumraka do zore, događa se “Rezalište”, najsvježije djelo prozaika, dramatičara i političkog esejista Igora Štiksa.
Flashbackovi
S pravom su u Frakturi ovom nadahnutom, znalački izvedenom romanu dali zeleno svjetlo u izdavačkim planovima. Iako je 2016. kod istog nakladnika, u dvojezičnom hrvatsko-engleskom izdanju, objavljena Štiksova drama “Brašno u venama” bazično okupljena oko iste priče. “Rezalište” u punom sjaju fukcionira kao sequel “Brašna”, dostojno zaokružujući komorni, mikronski istesan porodični ep.
Za razliku od uobičajenih transformacija proznog medija u izvedbeni, Štiks se netipično odlučio za obrnut proces. Prvo je napisao uzbudljivo skladanu dramu a zatim, očigledno i dalje gonjen stvaralačkom groznicom, nastavio kopati rudnik ovih sudbina, šireći fokus u romaneskni format. Osobito fascinira spartanska disciplina i koncentracija kojom je Štiks ostao sveden na bitno, usredotočen na golem kapital neizrečenog. Jedne paralelne neispričane historije, stalno tinjajućih flashbackova koji trepere u tajnama njegovih lica - putujući tragovima tjeskobnih ožiljaka balkanskih ratova u devedesetima, sve dalje u prošlost, dok ne dotakne mitsku prokletinju 1914.
“Vladimir je poskočio i galantno joj ponudio čašu viskija. Helena ju je zgrabila i otpila obilni gutljaj. Odahnula je. Piće joj je prijalo. Nije se mogla opustiti. Osjećala je kao da joj se pod ljulja pod nogama. Jet-lag. Vremenska razlika. Uistinu, pomislila je, od dvadeset i pet godina”, točnom metaforom opisuje Štiks Helenine osjećaje.
Potraga za ljubavlju
Čini mi se da piščev glas upravo najviše dopire ispod njene kože. Dijagnoza neprolaznog jet-lega u kojem su naši letovi šizoidno ovisni o pobrkanim vremenima, to je savršeno točna dijagnoza ovdašnjih prostora. O bjegovima iz te dijagnoze priča nam “Rezalište”, tužno, elementarno i resko poput polarne noći. Etape “dugog putovanja u noć” i “hoda po usijanom limenom krovu” (među Štiksovom anđeoskom duhovnom braćom zasigurno su Eugene O’ Neill i Tennessee Williams) lucidno su razdijeljene u poglavlja kakvim obično pulsiraju obiteljski stolovi: Aperitiv/Predjelo/Glavno jelo/Sir/Kolač/Digestiv. Samo su toposi sanjanog i surogatno konzumiranog svijeta imenovani (Chicago, Paris...), domaći toposi namjerno ostaju bezimeni, kao točke identičnih obnavljanja destrukcije.
Nemoguće mi je ovdje predočiti sve vratolomne obrate Štiksove precizne kirurgije, a da ne spojlam bitno i ne pokvarim čitateljski užitak u suspensu na osjetljivom rubu žanra sapunice. Otkrit ću vam tek toliko da se radi o maestralnom miješenju karaktera, kao od najživljeg pradavnog blata. Štiksova lica, daleko od crno-bijelog uopćavanja, premrežena su traganjem za ljubavlju. I bremenita očajničkim argumenatima zašto su neke tragične i mučne poteze u životu učinili a najradije bi ih povukli zauvijek. U bespoštednom ogoljavanju, ljuštenju koža i razdiranju bivšim i novoprobuđenim sumnjama i čežnjama, Štiks ih ipak odvodi prema jutru iskupljenja.
Čitajući “Rezalište”, gusto pleteno od elemenata melodrame, političkog trilera i egzistencijalnog krika otuđenosti, uhvatite se da doslovce izmaštavate vlastitu verziju Štiksove priče, svoje objašnjenje jet-legovskog priviđenja.Na takav način partnerstva mogu nas potaknuti i povesti samo najveći pisci.