Promatramo li novi roman Ivane Sajko u kontekstu proze ove iznimne autorice (najprepoznatljivije po dramskom i dramaturškom radu), bez puno dvojbi mogli bismo zaključiti kako je riječ o prilično drukčijoj prozi od one koja je bila uobličena u “Rio baru” i “Povijesti moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon”. Premda to nije od presudne važnosti niti ima ikakve veze s recepcijom “Ljubavnog romana”, kritičari su obično skloni takvom kontekstualiziranju, pa nije naodmet primijetiti. Prethodna dva romana činila su pomno razrađen koncept, čak i proizlazila jedan iz drugoga, i p(r)okazivala Ivanu Sajko kao autoricu sklonu eksperimentu, uvođenju scenske logike u prozno tkivo ili dokumenata kako bi stvorili povijesni okvir jednoj privatnoj povijesti.
Naslov “Ljubavnog romana” doista treba čitati u svojevrsnom ironičnom ključu, jer od autorice kao što je Sajko i ne možemo očekivati, niti dočekati, klasičan ljubić koji preuzima uobičajenu šprancu - ljubavi, krize i sretnog završetka. No, po svim drugim aspektima novi roman ove autorice jest ljubavni roman, u kojem se taj žanr smješta u prepoznatljivi i znakoviti okvir hrvatskog sada i ovdje i nadopunjava drugim žanrom, onim socijalnog romana.
Ovo je ljubav u vrijeme posttranzicije, koja poput one poznatije kolere, nagriza i do kraja uništava ono što se jednom, negdje na obali mora, činilo početkom romantične priče za sva vremena. Ona, On (i na trenutke Dijete koje nema vlastiti glas u pravom smislu riječi), to su perspektive iz kojih se pripovijeda u ovom romanu u kojem se ljubav rascjepkala na elementarne čestice, pojedinačno preslabe da bi se izborile za pobjedu s onim mnogo materijalnijim; iskušenjima egzistencije u kojoj je potrebno imati krov nad glavom, kakve-takve prihode i svakodnevicu prilagođenu brizi za dijete.
U središtu “Ljubavnog romana” je intima dvoje ljudi, neuspješne glumice i “wannabe” pisca i novinara, no ekonomske okolnosti u kojima su se našli i vlastita neprilagodljivost “novom poretku” dovode ih do ruba s kojeg nema povratka. Jedini korak naprijed je onaj kojim, zajedno, završavaju u metaforičkom i stvarnom bezdanu u koji će se, konačno slobodni, uputiti na kraju romana, kao jedinoj varijanti budućnosti koja im je preostala. Sajko svojim likovima gradi više nego znakovit, pa i lagano opravdavajući kontekst u kojem prigušene političke i naglašene ekonomske i kulturološke činjenice (da, u romanu se pojavljuje i razočarani branitelj danas u ulozi zaštitara i aktivistički činovi usmjereni protiv gradnje koja ne brine o devastaciji grada) postaju nepremostivim preprekama ne samo za ljubav i erotiku u svome esencijalnom obliku, nego i za kakav-takav prosječan život mlade obitelji.
On i Ona iz romana Ivane Sajko, ispripovijedanog monolozima koji više nemaju šanse prerasti u dijalog, nezaposleni su iako obrazovani, podstanari, bez stalnih prihoda, obitelj bez budućnosti što do kraja izbljeđuje njihovu inicijalnu ljubav, jednog prema drugome i oboje prema djetetu, i pretvara je u strah, izgubljenost, nerazumijevanje, optuživanja, čak i svojevrsnu mržnju.
Socijalni trenutak u kojem su se našli, naime, ne ugrožava samo njihovu trenutnu egzistencijalnu situaciju koja se pretvara u puko preživljavanje, već i njih same kao pojedince, u jednom trenutku posve nesposobne za bilo kakvu normalnu emociju i reakciju, niti klasičnu ulogu koje društvo (sublimirano u susjedstvu) očekuje od njih kao majke, oca, bračnog partnera, odgovorne odrasle osobe... Upravo zbog toga jedan drugome postaju preprekom, krivcem, braničem slobode.
“Ljubavni roman” zapravo je roman u kojem se propituju brojni aspekti lica i naličja hrvatskog društva (od ekonomske krize, građanskog aktivizma, do patrijarhalnih obrazaca ponašanja i “neprofitabilnog” umjetničkog talenta) na primjeru mikrozajednice koja je možda jednom i negdje mogla biti sretna, ljubavna. I koja se povremeno prema vanjskom svijetu pozicionira složno i jedinstveno, detektirajući ga kao uzrok vlastitih promašaja. Ivana Sajko, autorica koja brižno, znalački i dramski napeto gradi monologe svojih likova, u ovome romanu zauzima poziciju koja je na prvi pogled intimna i komorna, no zapravo je i dalje jedna od rijetkih književnica koje znaju i umiju u svome tekstu (i jeziku) iskazati stanovitu dozu literarnog aktivizma, u najboljem smislu te riječi. Monolozi njezinih likova, koji prolaze jedni pokraj drugih, nesposobni za pravu komunikaciju, odlično detektiraju ne samo razaranje jedne ljubavi, nego i tektonske pojave koje na nju djeluju, baš kao što i nagrizaju i cijepaju žanr ljubavnog romana, da bi ga ponovo usustavili i učvrstili u žanr nekog drukčijeg, novog, ali opet - ljubavnog romana.