Promatramo li novi roman Ivane Sajko u kontekstu proze ove iznimne autorice (najprepoznatljivije po dramskom i dramaturškom radu), bez puno dvojbi mogli bismo zaključiti kako je riječ o prilično drukčijoj prozi od one koja je bila uobličena u “Rio baru” i “Povijesti moje obitelji od 1941. do 1991. i nakon”. Premda to nije od presudne važnosti niti ima ikakve veze s recepcijom “Ljubavnog romana”, kritičari su obično skloni takvom kontekstualiziranju, pa nije naodmet primijetiti. Prethodna dva romana činila su pomno razrađen koncept, čak i proizlazila jedan iz drugoga, i p(r)okazivala Ivanu Sajko kao autoricu sklonu eksperimentu, uvođenju scenske logike u prozno tkivo ili dokumenata kako bi stvorili povijesni okvir jednoj privatnoj povijesti.
Naslov “Ljubavnog roma...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....