Čitajući nove priče Mirjane Dugandžije, polako, redom, javila mi se kao prva prevladavajuća misao: te proze valja od koga ili čega zaštititi. Taj zaštitnički impuls, zaključujem, estetska jest reakcija. Lijepo jest krhko, istinito jest nevjerojatno, tužno jest privlačno, ironično jest slatko. Tih jedanaest kratkih priča, napisanih visokim stilom i složenim pripovjednim postupkom, čiji je najprivlačniji element slobodni neupravni govor, jesu dakle poput slastica gorka okusa, ne podnose gruba i nestrpljiva čitatelja, a opet, i ne traže mnogo: tek kratkotrajnu inspiraciju i privremen mir.
Tražeći, kako je kritičar prirodno orijentiran, kakav njihov moguć kontekst, javlja mi se pak misao kako je eto manje-više nemoguće da bi se sadržajem kojim se Dugandžija bavi neka naša ...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....