Čitajući nove priče Mirjane Dugandžije, polako, redom, javila mi se kao prva prevladavajuća misao: te proze valja od koga ili čega zaštititi. Taj zaštitnički impuls, zaključujem, estetska jest reakcija. Lijepo jest krhko, istinito jest nevjerojatno, tužno jest privlačno, ironično jest slatko. Tih jedanaest kratkih priča, napisanih visokim stilom i složenim pripovjednim postupkom, čiji je najprivlačniji element slobodni neupravni govor, jesu dakle poput slastica gorka okusa, ne podnose gruba i nestrpljiva čitatelja, a opet, i ne traže mnogo: tek kratkotrajnu inspiraciju i privremen mir.
Tražeći, kako je kritičar prirodno orijentiran, kakav njihov moguć kontekst, javlja mi se pak misao kako je eto manje-više nemoguće da bi se sadržajem kojim se Dugandžija bavi neka naša spisateljica pozabavila prije četrdeset godina, primjerice: seks utroje, koketiranje s ubojicom, kleptomanija… Ove su novelete, u nas se osamdesetih godina prošloga stoljeća udomaćio termin, proze u trapericama. Jedino ovaj put – ženskim. Muška proza u trapericama u nas se osovila kao navodno frajersko plitko blebetanje pogonjeno naivnom taštinom pripovjedačkom tad i desetljeće ranije, i danas se doimlje, rekao bih, primitivno, a i ispisano rudimentarnom tehnikom i stilom.
Pisao sam nedavno o zbirci priča Slađane Bukovac "Odstraniti životinju", nahvalivši je kao primjer sofisticirana a složena pripovijedanja. U istoj je ravni i ova zbirka, a zajednička im je dakle programirana "bestidnost". Biti "bestidan" u današnje vrijeme slikovitih laži samo je po sebi hrabro. Hrabrost da se kaže ono što se niti sebi ne priznaje, autoanaliza kao pogonsko gorivo za vlastitu propast, okrutna nježnost, pisanje kao "posljednja stvar" koju valja u životu poduzeti, a sve to mimo teških riječi i ozbiljnih "japajakanja". Onako posve odozgo, dakako paušalno, javila mi se misao da je ovo što čitam na stanovit način, rekao bih, francuski bistro i artikulirano. Kao da čitaš kakvu potomkinju literarnu, primjerice, Marguerite Duras, djelo neke žene iz što se kaže velikog grada, jezika i kulture.
Jednostavna okrutnost
Slično poput Slađane Bukovac, i Mirjana Dugandžija rastvara život svojih protagonistica iz, za nas, velikog grada pogledom na njihovo djetinjstvo u provinciji. Jednostavna okrutnost malomišćanskog, provincijalnog mentaliteta naspram okrutne jednostavnosti grada; grada u kojem se iluzija ispunjenog života mrvi poput starog kolača.
Prije spomenute proze u trapericama, u nas je desetljećima vladala upravo manija muškoga pripovijedanja o muškarcima koji sa sela pristižu u grad te u njemu propadaju. Ovdje pak je riječ o ženama koje pristižu u grad upravo zato da ne bi propale te u tome uspijevaju, ali se onda ustanovi da je život sam po sebi propadanje, a osobito je propadanje ako se čovjek nadao – ljubavi. Izostanak ljubavi kao činjenica od koje se ne može pobjeći.
Dugandžijini su likovi u škripcu koji nije materijalan, premda je sve oko njih isuviše materijalno. One u predmetima luksuznim ili suvišnima čitaju tuđe i svoj karakter a ne materijalnu poziciju. Ovdje novca nema, zato što ga ima ili previše ili ga ima premalo.
Liričan naslov
Naše muško spisateljsko pleme nikad nije prekoračilo granicu "pristojnosti" na pristojan način. Vulgarnost kao provokacija ne može uspjeti. Ovdje se pak daje, kao i u Bukovčeve, jedna lirika posrtanja, jedna skaredna čednost u najvažnijim momentima radnje. Svaka je od ovih priča erotizirana i uzbudljivo nepredvidiva. Posrijedi jest lirika rastajanja i beznađe zaljubljenosti, koja ne traži odgovor ali privlači kao moguća istina.
Već je sam naziv zbirke liričan i, moguće je, elegičan. Rujanska kupačica istodobno jest i pohvala užitku i pohvala njezinu kraju. A kraju ide ovdje sve čega se pripovjedačica dotakne: dugogodišnja ljubav, majčine iluzije, mlad ljubavnik, građanski ugled, perspektive na poslu. U pozadini se javlja misao o smrti, koja međutim ne prodire na površinu, jer eto pisanje nije smrt i smrt kao da nije ženska tema, ako žena i jest odlučna u svojoj propasti.
Najviše me se dojmila priča "Proleterski duh njihove ljubavi", u kojoj pripovjedačica, Vjeverica, bude uhvaćena u krađi u dućanu s luksuznim drangulijama. Taj će se skandal i prije kraja radnje zataškati, policija neće doći, ali će doći sve moguće misli na ljubav koja propada, na pozlatu koja se ne može više uglačati. Prije negoli je uhvaćena, Vjeverica je sustavno i već pomalo rutinski i očajno krala, kao da uzalud krade vlastitu bolju prošlost, a koju kao da nikad nije doživjela: "A nije da je nisu upozorili! Tamo gdje je nad tikvama žderonja oklembešeno Tatino ime, tamo, podmetnule su joj prodavačice na polici staklenku prokisle paštete! Da znaš da znamo.
Evo lopuže. A tamo gdje Thun mami kičem rubinske grančice i gdje voli krasti šalice sa slikom okatog paunova pera, tamo su, prije koji dan, žena u baloneru – detektivka! – i ona za kasom pred njom rastegle konopac, zamku, da se Vjeverica spotakne i padne! Konopac pogledom oči u oči. Ma znam i ja vas, prođe pored njih bezočno, oslobodivši se na vrijeme gizdelinske grančice. U svemu, mjesecima joj je dobro išlo."