Novo izdanje kultne knjige “Sedma republika” pokojnog novinara, rock kritičara i glazbenika Ante Perkovića ovih je dana objavljeno u izdanju glazbene knjižare Rockmark. Knjiga, koja je prvi put izašla 2011., bila je rasprodana, a Perković, koji je preminuo prije godinu dana, imao je želju objaviti drugo.
“S Antom sam dogovarao novo izdanje knjige. Najmanje što sam mogao učiniti je održati obećanje”, kaže Krešimir Blažević, urednik Rockmarka, te dodaje da je interes za knjigom i dalje velik.
Naslovnicu za novo izdanje napravio je Alem Ćurin, a knjiga je obogaćena s nekoliko novih priloga - Dubravko Ivaniš, frontmen Pips Chips&Videoclipsa, za prvu je njezinu stranicu napisao pjesmu, svoja razmišljanja o djelu i Perkovićevu radu dali su glazbenik Darko Rundek i srpski rock kritičar Petar Janjatović, integriran je i intervju koji je Aleksandar Dragaš radio s Perkovićem u povodu prve knjige.
Oštroumno djelo
Perković je u “Sedmoj republici” na sebi karakterističan, oštrouman i na momente duhovit način ispričao priču o stvaranju i nestajanju zajedničkog kulturnog prostora na području bivše Jugoslavije. Isprepleo je fragmente ili cijele priče svih važnijih glazbenika s ovih prostora, od Jinxa, Repetitora, Azre, Partibrejkersa, Haustora, Indexa, Gorana Bregovića, Pips Chips&Videoclipsa, EKV-a, Vještica...
Stavio ih je u kulturološki okvir, objašnjavajući istovremeno što se u to vrijeme događalo na svjetskoj sceni, kojom su harali, na primjer, U2. Opisao je i, među ostalim, fenomen Thompsona te način na koji su rat i ostala razorna politička zbivanja u bivšoj Jugoslaviji učinili da do tada jedinstvena rock scena nestane.
Haustor u ratnim godinama je “bio, ako ne na crnoj, onda barem na sivoj listi”, piše u jednom dijelu svoje knjige Perković. “Činjenica je da je Croatia Records izdao sabrana djela čak i najmanjih novovalnih bendova godinama prije nego je to učinio za Haustor. Može biti da atmosfera ili poetika pjesama Haustora nisu najbolje išle uz stavove i emocije koje su ratnoj propagandi trebale”, objašnjava Darko Rundek svoje današnje viđenje takve situacije.
On je 90-ih godina, osim što je svirao, jedno vrijeme sa skupinom svojih istomišljenika plovio međunarodnim vodama Jadranskog mora, odakle su emitirali glazbeni program kakav nije bilo moguće čuti u mainstream medijima. Prilično filmski pothvat...
“To je bio projekt Europske zajednice, napravljen s ciljem da probije informativne barijere među zaraćenim stranama i ponudi objektivne informacije. Moj posao je bio, zajedno s Vedranom Peternelom, koji je bio drugi muzički urednik, da taj program osim informativnog ima i zanimljiv glazbeni sadržaj. Okvir u kojem se to događalo, dakle brod, urednička ekipa, indijski mornari, bretonski oficiri, nosači aviona, sigurnosne mjere, matična luka Bari, bile su uistinu kao iz nekog akcijskog filma. Drago mi je da sam mogao imati to iskustvo. Atmosfera u redakciji sastavljenoj od ponajboljih nezavisnih novinara iz gotovo svih zemalja bivše Jugoslavije, kao i u popratnoj ekipi, sekretarica, prevodilaca i tehničara, bila je odlična i vrlo inspirativna. S druge strane, svima nam je bilo žao što nismo znali dokle naši radio valovi dopiru i što ne možemo imati više kontakta sa slušateljima u tim jezivim vremenima”, prisjeća se Rundek.
Siva lista
Osim Haustora, na “sivoj listi”, o kojoj Perković govori, može se reći, bio je i Pips Chips&Videoclips. “U većini slučajeva nije trebalo biti namjerno subverzivan da bi se isprovocirala vlast - bilo je dovoljno, primjerice, snimiti navijačku pjesmu klubu čije je ime vrhovnik promijenio jer ga je podsjećalo na komunizam i nije bilo dovoljno ‘naše’”, piše Perković, apelirajući pritom na pjesmu “Dinamo ja volim”, koju su Pipsi, do tada apsolutni anonimci, objavili 1992. godine. “Ne postoje kontroverze, samo su gnjide i gnjilež konstanta u svakom sistemu na kugli zemaljskoj. Pjesme su vječne, za razliku od balkanskih politika. Bio sam toga svjestan i tada i sada kada za tu tvrdnju imam dokaze”, komentirao je tadašnju situaciju Dubravko Ivaniš, frontmen benda, koji je s Perkovićem, među ostalim, surađivao i na biografiji Pipsa “Dugi vikend u zemlji čudesa”. “Ljudi koji se trebaju naći, pronađu se. Ne sjećam se ni kako ni kada ni gdje je došlo do toga da odlučimo raditi na tome projektu. Jednostavno bili smo tamo gdje smo trebali biti i napravili ono što smo morali”, priča Ivaniš.
“Sedma republika” prisjeća se i toga da je neopravdana policijska represija prema ljubiteljima glazbe bila društvena činjenica. U Samoboru su tako jednom priveli više od 100 okupljenih radi koncerta, a brutalnost je išla toliko daleko da je 15-godišnjoj djevojčici policajac lupao glavom u zid. U takvom su se društvenom kontekstu organizirali Fiju Briju festivali, čiji je cilj bio vratiti rock na velike pozornice, a o kojem je ideja sazrela u kultnom rock klubu Jabuka. Festival je imao nekoliko uspješnih izdanja, no to nije trajalo predugo. “To je bio sadržajni odgovor na potrebu publike za ponovnim uspostavljanjem urbane kulturne scene. Drago mi je što sam u tome sudjelovao. Atmosfera je bila uzbudljiva, publike mnogo, a tehnički suradnici kvalitetni”, prisjetio se Rundek. “Produljeni pubertet, tako bih nazvao tu ‘fijubriju’ epohu. “Činila se priča sjajnijom”, da budem autoreferencijalan. Nisam tada još znao gdje i s kim živim. Sada mislim da sam konačno saznao”, nešto je manje entuzijastično stajalište Dubravka Ivaniša.
Stigao techno
Osim nezavidne političke situacije, rock je sa scene na neki način gurnula i pojava novih zvukova. Pojavio se techno, zbog kojeg su se rockeri, kako je napisao Perković, osjećali kako se “Sinatra osjećao kad je prvi put čuo Chuck Berryja”. “Odnosi između tih žanrova bili su sukobljeni - uvjetno rečeno, radilo se o dvije prilično različite estetike i žanra. Meni je u sjećanju ostalo da su ljudi koji su se vezali uz tada novu elektroničku glazbu imali stav da je rock nešto starinsko, nešto preživjelo, da sada dolazi nešto posve novo, drugačije, moderno i jedino dobro”, objašnjava Aleksandar Dragaš. Rundek vjeruje da je kultura i dalje zajednička. “Da, mislim da sedma republika postoji. Iako u nešto manjoj mjeri. To vjerojatno ima veze i s periodima veće ili manje kreativne vibrantnosti”, objašnjava. Ivaniš u potpunosti negira postojanje zajedničkog kulturnog prostora: “Jezik je prokletinja. Čitava ta kultura temeljena na zajedničkom jeziku metaforički stane u čašu jogurta. Pritom vrijeme odigra svoje pogotovo kad se jogurt otklopi i ne čuva na hladnom i tamnome mjestu. Današnji klinci su dio cyberspacea, nema u njemu više nikakvih republika”, objašnjava.