ODGODA NAGRADE

S Olgom Tokarczuk Švedska akademija igrala je na sigurno

Boris Kovačev / HANZA MEDIA

 

Nagrada ovoj autorici dobitak je ne samo za poljsku književnost, već i za kulturološki dio srednje Europe kojem i Hrvatska pripada

Da je Nobel otišao u ruke Olge Tokarczuk i nije iznenađenje, ta autorica na prostorima europskog istoka i centralne Europe odavno držana jednim od najbitnijih književnih imena, 2018. je doživjela snažan proboj na Zapad.

Apsurdno će zvučati, ali gotovo pa se može reći da je novi Odbor švedske Akademije igrao – na sigurno. Ako su već u ranijim izjavama skoro pa bili najavili da će Nobela slaviti laureatkinja, autorica, potvrdili da živimo u doba kad puno žena moćno piše, birali su među imenima onih koje su se svojim opusom posve potvrdile.

Lanjske je godine Tokarczuk imala žetvu nagrada, Nobel je kao žrtva sad već notornog skandala u Akademiji, zakasnio, ali i on će biti upisan u tu 2018., godinu koja je u književnom svijetu pripadala Olgi Tokarczuk. 2018. je za roman “Bjeguni” dobila Man Booker International, film “Tragovi” za koji je napisala scenarij po vlastitom romanu “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” u Berlinu je dobio Srebrnog medvjeda, bio je nominiran i za Oscara.

Knjige Jakubove

U nas je lani Fraktura objavila značajem u njezinu opusu veliki, ali i obimom kranje opširan roman (900 stranica) “Knjige Jakubove” (prijevod Mladen Martić) za koji joj je kod kuće 2014. godine, baš kao i 2008. za “Biegune”, dodjeljeno najveće poljsko književno prizanje, nagrada Nike.

Od kritike dobro primljena knjiga, koja je u Poljskoj postala i vrlo čitana, tad joj je priskrbila i - prijetnje smrću, zamjerili su joj jer je pisala o židovskoj povijesti Poljske, Jakubu Franku, vjerskom reformatoru, vođi židovske sekte koji će njezine članove u 18. stoljeću uputiti da konvertiraju na katoličanstvo. Uzeli su je na zub zbog poruka koje je poslala suvremenoj Poljskoj koja se godinama kao bolesnik u teškoj vrućici, u bunilu, bori s desnim snagama što pomahnitalo raspiruju ksenofobiju, trguju s Crkvom, a Poljake pozivaju na radikalni konzervativizam.

Olga Tokarczuk obrazovanjem je i nekadašnjom praksom psihoterapeutkinja koja se posve okrenula pisanju, žena koja je u Poljskoj pokrenula važan književni festival, društvena aktivistica, krajnje artikulirana sugovornica na temu suvremene Poljske, Poljakinja čijem se Nobelu neće obradovati poljska desnica.

U nas je Tokarczuk donedvano bila prevođena tek na mahove. Dva njezina naslova ranih je 2000-tih objavio Nakladni zavod Matice Hrvatske. (“Pravijek i ostala vremena”, “Dom danji, dom noćni”), 2003. preveden je “Ormar” (Naklada MD), pa tek deset godina kasnije, 2013., Ljevak objavljuje danas i zbog ekranizacije dobro poznati “Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju” u kojem govori o nasilju prema životinjama i lovu.

Snaga romana

Taj je roman, koji se ove godine našao u širem izboru za Man Booker International, pokazao da književnosti može mijenjati društvene prilike, ponekad skretati i dugom tradicijom utabane putove. To je štivo Olge Tokarczuk i akcije koje su na incijalnoj snazi tog romana uslijedile, koje je taj roman zaktorljao, promijenilo način na koji dio Poljaka danas gleda na lov.

Donedavno je lov bio posve normalan i neupitnan, pogotovo za one ekonomski i društvenim statusom privilegirane, moćne. “Nakon ovog romana, stvari su se, što se lova tiče, doista promijenile u Poljskoj. Nije više sasvim jednostavno ubaciti par metaka u pušku i otići u lov. Kod nas danas odlazak u lov morate najaviti, to su podaci koji su javno vidljivi, na internetu su, pa svi koje zanima mogu vidjeti gdje ljudi love i kada. Protivnici lova se organiziraju, odlaze u šume i protestiraju protiv ubijanja životinja, tako da je često nemoguće pucati.

Ti protesti su postali prilično popularni u Poljskoj, to je postao cijeli pokret.”, lani je, za boravka u Zagrebu, među ostalim kazala u intervjuu za Globus.

Nobel koji je dobila Tokarczuk dobitak je ne samo za poljsku književnost, već za cijeli kulturološki dio svijeta kojem i Hrvatska pripada, baš kao što je i Nobel koji je 2015. otišao u ruke Svetlani Aleksijević, makar u nas do tad slabo poznatoj, neprevođenoj, dodijeljen autorici koja se dobrim dijelom bavi i hrvatskom čitatelju poznatim, ne sasvim stranim temama, bliskim narativom.

“Bjeguni” dogodine

U intervjuu za Globus Tokarczuk je, sugerirajući da barem dijelom razgovaramo ispred hotela, želeći zapaliti cigaretu, komentirajući Bookera koji joj je u to doba još bio svježe u rukama, kazala:

“Primajući Bookera osjećala sam da to nije nagrada samo mojem romanu i poljskoj literaturi, nego doista da je to nagrada cijeloj srednjoeuropskoj književnosti. Kad kažem srednjoeuropskoj, mislim na ono što vi u vašem jeziku nazivate istočnoeuropskim - Poljsku, Češku, Slovačku, Ukrajinu, Hrvatsku, Srbiju, pa čak i istočni dio Njemačke, dakle te zemlje izašle iz socijalističkog sustava.

Jer, na tim prostorima književnost jest ponešto drugačija od Zapada gdje su mnogi bili iznenađeni formom kakvu imaju ‘Bjeguni’. Jasno je da postoji razlika u razmišljanju između Zapada i te Istočne ili Srednje Europe. Naša svježina dolazi iz naše različitosti. Mislim da se u našim književnostima rađaju nove forme, nove teme, novi načini govora o njima.”

“Bjegune” će Fraktura u prijevodu Mladena Martića objavi u proljeće iduće godine.

Više na Jutarnjem...


Izdvajamo