Nova zbirka poezije Sanje Baković (1976.), čija je antologijska pjesma „Mojim prijateljima rastu porculanski zubi“ iz prethodne zbirke „Autobus za Trnavu“ postala svojevrsni manifest generacije u srednjoj dobi, s nestrpljenjem se iščekivala. Zbirka „O tome se malo govori“ (MeandarMeadia) angažirana je lirika o tjelesnosti i prešućivanju, a mnoge pjesme čitateljima će biti poznate jer ih je Sanja Baković prethodno objavljivala na društvenim mrežama. Zagrebačka pjesnikinja rođena u Bolu na Braču poznata je i kao posvećena promotorica poezije: pokrenula je FB stranicu „Odvalimo se poezijom“ i istoimeni bolski pjesnički festival, a znamo je i kao voditeljicu dviju književnih tribina: Poezija u drugom filmu i Kul u gradu.
* Tvoja nova zbirka nosi naslov „O tome se malo govori“. U četrdeset pjesama, koliko ih je u zbirci, taj stih pjesnikinja zapisuje samo jednom: „…tijelo je prevladalo fiziku,/u međuvremenu,/lebdi lagano kao misao,/o tome se malo govori.“ Zašto baš taj naziv za zbirku i o čemu se to malo govori?
– Kako se otvoriti nevidljivom, što činiti s onim nad čime nemamo kontrolu u sebi i izvan sebe, čini mi se da se o tome malo govori u svijetu nametljivih „istina“ i napadnih važnosti. Ovo je naslov moje zbirke koja je prvo objavljena na francuskom jeziku prošle godine kod izdavača L‘Ollave u biblioteci Domaine croate/Poésie, a naslov je iznjedrila prevoditeljica Brankica Radić zajedno s urednicama biblioteke Martinom Kramer i Vandom Mikšić, a s njime se složio i urednik Miroslav Mićanović. Nije bilo potrebe mijenjati ga, osjećala sam da stojim iza tog naslova i da on zaokružuje i brani pjesnički tekst ove knjige koji se otima u mnogim smjerovima.
* Ponavljajući stih u zbirci je, suprotno naslovu, „pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma“. Zašto se pisanje o sebi smatra nižim oblikom pisanja? Nije li povijest književnosti povijest pisanja o sebi, uz to što je autofikcija postala dominantan žanr i u prozi i u poeziji?
– Ovaj stih naravno stoji na mjestu gdje se susreću ironija, problematiziranje, laž i istina zajedno. Uvijek pišemo o sebi i kada imaginiramo lik romana i kada kreiramo lirski subjekt koji može biti kamen ili trava jer u toj je kreaciji uvijek sve naše, naše načitano ili nenačitano „ja“, naše iskustveno „ja“, naše pametno i glupo „ja“, tekstura proživljenosti. No, samo verglati neku svoju priču u književnom tekstu, popeti se na glavu tim posebnim ljudima – čitateljima, bez da se to „ja“ rastvori, može biti ne samo dosadno, nego i nametljivo, suvišno. Dekreirati to naporno „ja“ koje uvijek nastoji izboriti nešto za sebe i iz tog rastvorenog tkiva napisati dobar tekst, to mi ima smisla. Obožavateljica sam autofikcije, neka mi oproste oni koji misle suprotno. No, od sve te građe života, što izabrati i kako to napisati? U tom smislu ovaj je stih zazivanje vještine.
* U ovoj zbirci poezije pažljiva si trbuhozborka duše, promatraš i bilježiš: „nešto odsutno iznutra uporno želi razgovarati“, „i mi tonemo, pa izvirujemo,/bez jamstva da ćemo se izliječiti“, „uloge će nas koštati života“, govoriš o „puškama u kutovima svijesti“, „buzdovanu samoće“, o tome da „odlomljeno vrijeme boli./kako se to liječi?“. Na prvu, čini se da je to tvoja nova zbirka – psihografija, psihološka biografija (zajednice). Kako nam je?
– Uh, kakvo pitanje! Ukratko, zahtjevno nam je! „Mi tonemo, pa izvirujemo...“
* Intimno kod tebe redovito prelazi u političko, pamtimo to još od izvanredne zbirke „Autobus za Trnavu“ (2020.), koju su nedavno reizdale Besplatne elektroničke knjige, a u kojoj si dala glas ženama žrtvama društvene i obiteljske opresije i brutalnog nasilja. U ovoj zbirci zalaziš šire kao društvena kroničarka: pjesma „Triptih“ govori iz perspektive beskućnika, u pjesmi „Antonia“ kažeš „već su kupili nove avione, zašto?“, u „Skoro će ljeto“ zaključuješ „ono odakle mrzimo/nesigurno je mjesto, davna deprivacija“, a u „Razgovoru“ bilježiš da „usred noći u ambulantu Hitne službe/ljudi ponekad dođu jer im treba razgovor“. Čini se kao da smo svi ostali sami. Ima li razloga za optimizam?
– Političko određuje naše živote. Sada si navela nekoliko različitih stihova... Pitanje odakle dolazi mržnja i nesnošljivost naspram drugog, zašto se zavade braća, prijatelji, zašto? Je li to vrtlog traumatskog što stalno vraća u mrak, zavist... kako se razvija mržnja, „o tome se malo govori“. Promatram vlastite emotivne impulse i svijet istovremeno. Promatračica iznutra stalno je na straži, ona bilježi, piše, ona je pjesnikinja, samoj sebi ogledalo, pedagog, korektiv. Odgovorit ću i starinski, stavljajući po strani teme virtualne socijalizacije i samoće. Ne mislim da smo ostali sami. Nipošto. Uvijek smo prvo sa sobom. To je već jako puno, sjediti sa sobom u miru. Promatrati. Osjećati. Potom ti sveti drugi koji nam dolaze ususret, mogući duboki sugovornici. Većina nas ima krug bliskih ljudi kojima otvaramo svoju samoću. Otvaranje samoće uvijek donosi i velike rizike. Kao i ljubav. Sada tvoje pitanje – jesmo li ostali sami? Ostajemo sami ako se ne izlažemo riziku odnosa. S godinama se mijenjamo, neki ljudi odu svojim putem, dođu neki novi, drugačiji, s kojima se otvaramo na nove načine. Svakako, duboki kontakt s drugim smatram najvećim čudom. Iz mojeg iskustva, taj je kontakt moguć. Optimistična sam.
* Da skrenemo u lakše vode: imaš veliki talent da ono što se obično smatra trivijalnim pretvoriš u humorno, natjeraš čitatelja da se nasmije sam sebi. U novoj zbirci saznajemo da „estradna zvijezda promijenila je momka“, „unuka slavnog pjevača izrasla je u ljepoticu,/samo ljepotice smiju u naslov“, „jer smrt je tako popularna/(…) to svi vole,/priliku da plaču –/sram ih je oplakivati vlastitu bol“, „tko nema hrabrosti za tišinu već će naći nešto/na ponudi dana; radiofrekvencija, limfna drenaža,/peglanje podbratka, estetska pedikura“. Na društvenim mrežama, na kojima si prvi put objavila mnoge od ovih pjesama, snažno se moralizira i osuđuje, ti pak ljudskoj trivijalnosti i frivolnosti prilaziš s velikom dozom blagosti. Zašto je blagost bolji izbor od kategoričkih imperativa?
– Da, društvene mreže su često mjesto velikog pametovanja i osuđivanja, no donesu toliko dobrih informacija, da čovjek i ovo prvo nekako preživi. Blagost je neki moj pristup, ne znači da je uvijek dobra strategija. Nekad valja zaoštriti. Ako ne i zapucati. U ljudskim odnosima, u teškim vremenima, čovjeka liječi mekano srce. Evo, to je ono u što vjerujem. Najlakše je lamatati mačetom.
* Pjesnikinja se u tvojoj novoj zbirci na tren pretvara u literarnu kritičarku pa kaže: „bolest je postala žanr“ i „nemoj mi samo reći da pišeš roman,/nema toliko stabala, niti treba napisati/sve priče“. Pitat ću te ovako: što poezija može ponuditi, a da roman ne može dati?
– Nisam nikad doživljavala da postoji neko natjecanje između književnih rodova, vrsta. Dobar esej može promijeniti svijet i loša pjesma zgaditi poeziju. Posve jednostavno odgovoriti na tvoje pitanje nije moguće danas kada je hibridnost sveprisutna u književnosti. Evo, prigodno ću spomenuti knjigu „Razstvaranje“ nobelovke Anne Carson… toliko je različitih vrsta tekstova u toj knjizi, od „običnih“ pjesama pisanih slobodnim stihom, do filozofskih eseja, filmskog scenarija. Sve navedeno je u knjizi poezije. Predodžba o romanu također se mijenja. No još vjerujem da poezija, čak i kada je narativna i priča priču, donosi drugačiju vrstu slobode, može na druge načine umaknuti značenjskom i zaći iza stvari, pokazati „nešto drugo“.
* Većina poezije danas je narativna, rima je gotovo nestala iz suvremene poezije: dijelom kao da je anakrona, dijelom nesavladiva. Ti u ovoj zbirci na nekoliko mjesta prirodno sklizneš u rimu – prirodno, u smislu da je rima posljedica ritma. Je li to programatska odluka, eksperiment ili se spontano dogodilo? I zašto je, po tebi, nestala rima iz poezije?
– Rima je nestala kao što su nestali analogni fotoaparati ili keš. Možemo je vratiti namjerno, kao jezičnu igru, gledati kako se znalački pojavljuje neka „Uršula, mušmula“ kao u posljednjoj knjizi naše pjesničke velikanke Anke Žagar.
Meni je rima mala hrabrost, gušt, i eksperiment i odavanje poštovanja tradiciji. Pisanje ide pod ruku s „duhom vremena“, danas živimo digitalno, brze i ispresijecane „insta“ pažnje. Jedna mi je bliska osoba, čitatelj, rekao kako su u ovoj knjizi u pojedinim pjesmama moji stihovi nepovezani i u različitim registrima, te da bi se mogli kolažno ispremiješati i svejedno bi funkcionirali. To mi je bio vrijedan komentar i shvatila sam odakle to dolazi. Iz digitalne skrolajuće pažnje. Posebno u pjesničkim knjigama mladih autora svjedočimo kako se razgrađuju očekivani lirski formati, odličan je primjer knjiga „Sebevražda“ dobitnice Gorana za mlade pjesnike, Karle Konstadinovski.
* Pjesma „Mantil“ u kojoj na otpad odbačen mantil pjesnikinju izdaje i otkriva njezine tajne – primjerice, otkriva čitateljima „i ti si kuja./u istome danu piješ rakiju i mlijeko“ – uvodi neobičnu pjesničku perspektivu: o nama progovaraju naše stvari. Pitanje će biti neobično: što bi, a da si voljna podijeliti, zanimljivo o tebi otkrio neki tvoj predmet (osim mantila!), a što si ti, promatrajući ljude, otkrila preko njihovih predmeta?
– Ma mogu baš i o tom mantilu. Bio je to jedan stvarni mantil koji sam vucarala okolo. Na jednom pjesničkom događaju bilo mi ga je neugodno posuditi osobi koja me zamolila, bio je zgužvan. Na to mi je pjesnikinja Andriana Škunca odgovorila: „Budi slobodna, zgužvana, opuštena, neopeglana, budi New York.“ Moji predmeti otkrivaju da sam handrava, nemarna. Naši predmeti su naši izbori, govore o estetskom ukusu, o fokusu, (ne)brižnosti, vezanosti za materijalno.
* U ovoj si zbirci otvorila i ekološke teme: dojma sam da pjesme „Riblja kuća“ i „Apoksiomen“, pored drugih tema kojima se bave, sadrže i koncentrat straha od gubitka doma koji nam je svima zajednički, Zemlje. Je li ekološka poezija novi put? Jer već imamo ekološke romane…
– Poeziju s temama o ekologiji već imamo i među domaćim autorima, primjerice sjetimo se sjajne knjige Gorana Čolakhodožića „Pred gradom su kosci“. Možda ne vjerujem u „ekološku poeziju“ kao neku posebnu nišu, no svakako da teme, slike, zabrinutost oko reakcije prirode na ljudsko djelovanje i promjene koje se događaju ulaze u poeziju ravnopravno sa svim drugim temama. Ne zaslužuje li, primjerice, zakopan gospićki otpad i ta vrsta zla postati tema umjetničkog teksta?
* Kako nastaju tvoje pjesme, što je prvi impuls – slika, suzvučje, neki sklad ili možda otklon? I u tvom slučaju, tko je pjesnikinja: je li ona perspektiva, elementarna čestica, sinteza, sinestezija ili nešto ili netko sasvim drugi? Zašto ti je važno pisati pjesme?
– Moj omiljeni pjesnik i umjetnik Vlado Martek, u svojoj knjizi „Predpoezija“ koja je, čujem, upravo objavljena u Americi, piše u jednoj pjesmi: „Ne želim da se itko/spasi pomoću poezije“. Nastojim ne mistificirati. Martekova poezija lijek je za preozbiljno shvaćanje sebe. Poezija koju pokušavam pisati moj je odnos sa svijetom. Sjećam se u djetinjstvu, kada su roditelji gradili kuću, stigla bi siva riječna pržina s ušća Cetine. Sjedneš kraj tog brda i prosijavaš dok se ne pojavi neki zanimljiv skrhani zavijutak. Tako i pjesme. Negdje iz zakutka svijesti izleti neka sintagma, riječ, spoji se sa slikom izvana i stanjem iznutra. Bez osobite namjere ili korisnosti. Vjerujem u poeziju koja njeguje „korisnost beskorisnog“, koristim naslov knjige talijanskog filozofa Nuccia Ordinea. Neka je ne trebamo. Neka ostane izvan obrtaja profita i slave. Postoji posve jasan, funkcionalan, bučan svijet. Uz njega je još jedan svijet koji je većini nepotreban, svjesno povučen korak unatrag, svijet pjesničkog pogleda. Takav me svijet zanima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....