“Vođenjem pjesme” iz 1979., knjigom s početka svojega 40-godišnjeg pjesničkog trajanja, Sead Begović (rođ. 1954.) legitimira se kao jedan od najmarkantnijih ljubavnika jezika u domaćem pjesništvu, kritičar severovskog kanona tradicije, erotoman i revolucionar tekstualizma ili iskustva jezika - jedne od najživljih i najosebujnijih poetičkih paradigmi novijega hrvatskog pjesništva.
I odmah tom knjigom, bez mimikrije i prenemaganja, otkriva čitatelju svoju osnovnu autorsku i ljudsku tvar: dert i melankoliju, sevdah i blues, crnu žuč fino obuzdanu energizmom tijela i tjelesnosti, kapricioznost modernih, teorijom osviještenih, stavova i istodobno meki lirizam tankoćutna, u muci i “prokletstvu života” stečena glasa. Riječju, pjevajuć’ o tome kako se kaos nadigrava s kaosom i kako se dalje odvijaju ti zapleti i raspleti.
Objavio je Sead Begović nakon toga knjige znakovita naslova: u osamdesetima “Nad pjesmama” i “Ostavljam trag”, te “Bad Blue Boys” 1990., knjige slična tona ali različite izvedbe.
Oštar momak
Vodila ga je njegova pjesma prema subkulturi jedne navijačke sekte, kušao se u pričama i poetskim dosjetkama i sve je odavalo oštrog momka sa zagrebačkog asfalta, vazda spremnog da se obračuna sa svijetom i sa samim sobom s pokrićem.
Unatoč tvrdom, muškom principu, posvjedočujem da možda ni ne sretoh liričnijeg i mekšeg čovjeka u poslovima umjetnosti, a većeh divalja i nomada u stvarima života.
Duboku i radikalnu suspenziju kaosa u korist kozmosa, pa i erotokozmosa, u Begovićevoj poeziji označuju knjige “Nova kuća” (1997.) i “Između dviju udobnosti” 2002., knjige sazvučja smisla i zvuka, knjige vjere u riječ i smisao. Naš pjesnik se u njima okućio nakon godina lutanja po erosu i tanatosu uma i jezika, nakon lutanja dolinama svijeta turobnog, nakon samoživih jezičnih igrarija, neobuzdane mašte i utopija slobode.
Našavši novu kuću, pjesnik ne napušta teme slobode, raspamećena svijeta, patologije u ljudskom prometu, svjetskog novog barbarizma, teme tijela, ali sada je njegov subjekt zapitan nad prvim i zadnjim pitanjima umjetnosti, nad životnim egzistencijalijama koje ga približavaju majci, sinu, ženi, obiteljskom mikrokozmosu, sebi uostalom, ali su jednako i uvjet razumijevanja relacija s univerzalnim arhitektom, Bogom.
Bio je Sead Begović divlji u jeziku, a pravi majstor u obradi tema ljudske samoće, odbačenosti i zakinutosti, rana koje nikada ne zašijemo, sutona i mraka u svijetu bez ljubavi.
Njegova kratkopričalačka dionica u “Džibrilovim očima” iz 2009. nosila je i sve njegove pjesničke teme. Njegov prozni svijet svijet je emocionalnog debakla i moralnog pada. No on atavističkim svjetovima većine likova svojih priča pridružuje meditativnost vlastitoga, vraćajući svijetu i time izgubljeni integritet. Psi i mačke, kada ljudi spadnu na manjinu, dobro mu dođu kao supstitut izgubljenom licu čovječanstva. A zlo - iako ima više i vremena, i volje - smjenjuje dobro.
Bio je Sead Begović i znatiželjan književni kritičar i jedan od ponajboljih urednika književnog časopisa Behar.
Pjevao je na raznim jezicima u zbirci “Uresi” iz 2009.: na kajkavskom kao materinskom, na čakavskom iz znatiželje i zbog efekta, na štokavskom zbog strasti i svega što ona podrazumijeva. “Zvekirom po čelu”, iz 2012., brutalno se obračunavao sa svijetom, kao njegov mehaničar kvara, popravljač njegove pustoši i besmisla, te sobom mimo melodrame i sentimentalnosti. Naposljetku, “U potrazi za Zlatom”, knjiga ljubavne poezije iz 2015., potvrdila ga je kao iznimnoga pjesnika tzv. ljubavne poezije koja nije tresh i kuruza.
Književne laži
U Sarajevu su mu među 100 djela bošnjačke književnosti 2007. izašle izabrane pjesme pod naslovom “Sve opet postoji”, a godinu kasnije u Zagrebu, također izabrane, “Osvrneš se stablu”. Iako se čitavoga života bavio traumama identiteta, bez sumnje je pripadao i hrvatskoj i bošnjačkoj književnosti i kulturi, jer je vjerovao u prividnu dvojnost i meke granice. Ni jedna, ni druga književnost nije mu uzvratila nijednom ozbiljnijom književnom nagradom. Šteta? Ne, nipošto. Veće su književne laži i jedne i druge, nego njihove književne istine.
Umjetnost dolazi iz neke vrste bolesti, a umjetnik plaća umjetnost mnoštvom bolesti. U dobu barbarstva i hajdučije, mraka i iracionalnosti, dobu ograničenih mogućnosti ljudske sreće, pisac ovoga sjećanja na pjesnika svjedoči da život je kratak, kaljav put. Par koraka od avlije do sokaka. I da je sa Seadom bio u šutnji i nerazumijevanju oko komunalnih pitanja, nikada ne brkajući da je darovitost od Boga, a da dunjaluk pripada budalama i smrtnicima. Preminuo je iznenada u subotu u Zagrebu. Da, da: dobri pjesnici su besmrtni.