Godine 1995. za beogradski časopis Intervju Peter Handke u podugačkom je eseju, među ostalim, napisao: “… je li dokazano da su oba napada na sarajevsku tržnicu Markale zaista bila nedjelo Srba iz Bosne, u onom smislu u kojem je to Bernard-Henri Lévy, također jedan od novih filozofa, jedan od sve brojnijih naših suvremenika koji su svugdje i nigdje, odmah nakon napada na sav glas tvrdio u semantički apsurdnoj izjavi da će se ‘nesumnjivo ispostaviti da su krivci Srbi!?’”
“Još jedno pitanje-parazit: što je zaista bilo s Dubrovnikom?”, napisao je također. “Je li ovaj predivni, mali, stari grad-školjka, odnosno grad u školjci, koji leži na dalmatinskoj obali, tada u proljeće 1991. zaista bio bombardiran i razrušen? Ili je samo - što je dovoljno loše - povremeno gađan? Ili su se objekti koji su gađani nalazili izvan gradskih zidina, a bilo je i nešto zalutalih granata? Prkosnih ili slučajnih, unaprijed predviđenih (što je također dovoljno gadno)?”
Među prvima u svijetu, nakon što je Handke proglašen dobitnikom Nobela za 2019., reagirao je američki PEN. Hrvatski je PEN reagirao pet dana kasnije. Predsjednik hrvatskog PEN-a Tomica Bajsić stav je odmah izrekao na Twitteru, a priopćenje poslao prije dva dana, jer je, kaže, proteklih dana hrvatski PEN u Zadru bio organizator i domaćin velike konferencije PEN-a mediteranskih zemalja na kojoj se raspravljalo o zaštiti izbjeglica.
Urednička oprema
Bajsić se u priopćenju koje je poslao u ime PEN-a referira na gore citirani Handkeov tekst te ističe uz ostalo i: “Uzimajući u obzir da dobitnike Nobelove nagrade mnogi širom svijeta doživljavaju kao uzor i svojevrsnu savjest čovječanstva, sramotno je da Švedsku akademiju nije briga što se radi o piscu koji je ubijanje ljudi i opsadu Dubrovnika nazivao ‘Dubrovačkim ljetnim igrama’, žrtve Vukovara u opsadi prikazivao kao krvnike sebe samih, a tako i žrtve opsade Sarajeva, iznosio neistine o logorima i bio apologet genocida u Srebrenici.”
Handke nije opsadu Dubrovnika nazvao “Dubrovačkim ljetnim igrama”, bio je to dio uredničke opreme tad objavljena teksta. “Ja sam to shvatio kao njegov citat, to je urednički naslov, ali je u duhu onoga što je Handke napisao. On je govorio da Dubrovčani glume da ih se ubija, a kako je Dubrovnik među ostalim poznat po Dubrovačkim ljetnim igrama, onda je to, iz njegove perspektive bilo to, ljudi su bili ubijani a Handke nije imao trunka empatije, stao je uz zločince”, kaže Tomica Bajsić koji je tih dana u Dubrovniku bio u obrani grada, kao hrvatski vojnik dva puta je i ranjen, a 20. listopada 1991. u Dubrovniku je poginuo njegov najbolji prijatelj, Davor Sertić.
Nadežda Čačinovič jučer je, priča, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu studentima druge i treće godine filozofije držala predavanje u kontekstu kojeg je spomenula i novopečenog nobelovca. Kaže da mnogi od studenata nisu ni čuli za Handkea, kamoli pročitali i redak nekog njegova teksta. No, tako je i s bitno starijim generacijama. U nas je od 2000-ih jako malo prevođen.
“Mislim da su stvari puno složenije od načina na koji se o svemu tome raspravlja. Riječ je o čovjeku koji je napisao 11.000 stranica, ima važan opus. Razumijem i da se raspravlja samo na razini njegova angažmana, da dolazi do prekratkih rješenja, ne mislim da se to tako može riješiti da se odvoji njegov angažman i književnost. Mislim da kolege iz PEN-a, i međunarodnog, a i hrvatskog, nisu pročitali niti retka Handkea. Oni su pročitali ono što je on govorio u vezi sa zbivanjima na prostoru bivše Jugoslavije. Ja razumijem svoje kolege ovdje i tamo da misle da moraju reagirati, ali to govori o tome kakva je javnost, kako se u javnosti kulturni fenomeni tretiraju. Na jednoj razini što je gdje, kako, rekao…”
Politički idioti
“Postoje oni koji su amoralni, oni koji su nemoralni i oni koji su politički idioti. Handke spada među potonje. Ako ste amoralni, ne znate što je dobro, a što nije dobro. Ima ljudi koji su nemoralni, koji svjesno zastupaju loše stvari što zbog svog interesa, interesa nacije, kluba itd… Handke, ne bih rekla da je radio u nečijem interesu. Politički idiotluk je kad ne vidite, kao da imate neku kognitivnu disonacnu, pogrešku u promatranju. Handkeova pozicija nije pravdanje nasilja, već pokušaj da se to ne vidi. Nije on zastupao genocid u Srebrenici, ali jest tvrdio da ljudi lažu da je takvo što bilo”, kaže Nadežda Čačinovič.
Zvonko Maković, nekadašnji predsjednik hrvatskog PEN-a, ističe da mu je Handke u mladosti bio jedan od najvažnijih autora.
“A onda je došla 90., 91., i način ponašanja koji je on tada izabrao mi se zgadio. Ono što je bilo još gore, a gađenje se pojačavalo pritom, to je dosljednost Petera Handkea u duboko amoralnom ponašanju i odabiranju političkih opcija. Činjenica da je dobio Nobelovu nagradu govori da je u toj instituciji, a to smo vidjeli i lani, kada nagrada nije dodijeljena, nešto trulo. Handkea ne možemo gledati u fazama i reći da je on do 1990. godine bio veliki pisac, jer ono što je pisao nakon 1990., panegirik jednoj nastranoj, duboko opasnoj politici Miloševića, Karadžića, Mladića dio je istog sustava, istog pisca, konačno Handke je to i dokazao napisavši onu monstruoznu knjigu o posjeti Srbiji i dolaskom na Miloševićev sprovod. Pisac se ne odvaja u faze kada se dodjeljuje nagrada kao što je Nobel.”
Nekadašnja predsjednica hrvatskog P.E.N.-a i bivša članica upravnog odbora svjetskog P.E.N. Sibila Petlevski mišljenja je da je “hrvatski PEN reagirao na vrijeme, s malim zakašnjenjem zbog konferencije koju smo imali tih dana, ali dovoljno na vrijeme. Ne mislim da smo trebali prije. Na kraju krajeva, unutar PEN-a su ljudi koji različito razmišljaju. Zašto bismo skakali na svaku loptu? Nobelova nagrada je polako svakim svojim novim dodjeljivanjem sve manje vrijedna.”
Sibila Petlevski ističe da je “književna veličina Handkea neupitna, baš kao što je neupitna i njegova politička glupost. On je promijenio razumijevanje čitavih žanrova u književnosti, kako u drami tako i u prozi. Apsolutno se slažem s ocjenom svjetskog P.E.N.-a u kojoj stoji da ta nagrada može povrijediti žrtve. Handke je zaista veliki pisac, ali tome opusu nažalost pripadaju i žurnalistički i esejistički tekstovi u kojima je njegova genijalnost kompromitirana nerazumijevanjem politike. To je neka vrsta ‘autizma’ u kojem taj veliki pisac sebe ne može ili ne želi stvari sagledati u prostoru i vremenu epohe u kojoj živi i tu radi površne prosudbe.”
Zoran Ferić, predsjednik Hrvatskog društva pisaca, odbio je komentirati dodjelu Nobela Handkeu, rekavši da su se HDP-u - “tako dogovorili”.
Seid Serdarević čija je izdavačka kuća Fraktura 2007. objavila Handkeov “Strah golmana pred jedanaestercem” koji ga je 1970-ih uvrstio na listu najvažnijih tadašnjih pisaca Europe kaže: “S jedne strane govorimo o autoru koji je 1970-1980-ih bio jedan od najutjecajnijih na svjetskoj sceni, utjecao na čitav niz generacija. Da je Nobela dobio do 1990-te, nitko ne bi dvojio da ga je zaslužio. Nakon toga se prometnuo u čovjeka koji negira zločine, podržava Miloševića.
Handke uvijek želi biti sam protiv svih, ne želi priznati da se raspala ta njemu utopijska zemlja Jugoslavija koju gleda iz svojeg pariškog stana, kao što kasnije ne želi priznati da je pogriješio u svojim ocjenama. Moramo odvojiti književno djelo s jedne strane, i njegov politički angažman s druge strane.”
Nejasni gabariti
Nikola Petković prošli je četvrtak, kako i mnogi drugi, odbio komentirati činjenicu da je Nobela, uz veliku poljsku književnicu i aktivistkinju za ljudska prava Olgu Tokarczuk, dobio i Peter Handke. Telefonom ne voli davati izjave, tražio je da to učini napismeno. Ističe da je Handke neprijeporno velik pisac koji je Nobela trebalo je to biti prije puno desetljeća - “definitivno prije no što je postao apologet ‘novih’ fašizama, genocida, etno-kulturalnog suprematizma… nisam uvjeren da Nobelova nagrada za književnost, odnosno oni koji je dodjeljuju i argumentiraju, posjeduje jasne moralne gabarite. A trebala bi.
Mi, s ovih prostora, pitamo se kako je moguće da su nevine žrtve još jednom pogubljene u simboličkom činu s materijalnim implikacijama. A možda bi se, dok s pravom osuđujemo izbor Švedske akademije, trebali upitati još nešto: kako nas, na početku trećeg milenija, u vremenima totalne komunikacije, još uvijek vidi Zapad...
Recimo, britanski The Guardian koji je pošteno i opravdano raspalio po ovoj moralnoj bijedi, ali je, braneći nemoćne bez problema, ne uspijevajući probaviti vlastiti Postkolonijalni Traumatski Stresni Poremećaj, napisao kako su ‘Handkeovi slovenski korijeni to što je kod Handkea probudilo žestoki nacionalizam u vrijeme balkanskih ratova…’ još jednom nas budi iz drijemeža o ‘samobitnosti’, podsjećajući nas da su nam pokraj ovakvih prijatelja neprijatelji nepotrebni.”
Branko Čegec komentira: “Obračunavati se sad s Handkeom nema nikakvog smisla, jedino s kime se može polemizirati je Nobelov odbor. Treba problematizirati oko rada tog Odbora, vidjeti koja se igra skriva iza takvog poteza. Nije se to sigurno dogodilo slučajno, očito je namjerno, ima neku pozadinu o kojoj ne želim nagađati, vjerojatno bi trebalo tražiti od Odbora obrazloženje, ali mislim da se oni dovoljno zaštićeni nekim svojim regulama da ne moraju reagirati na takva pitanja.
Prva reakcija je bila da je Nobela dobio pisac koji po većem dijelu svojeg opusa to zaslužuje, taj opus je golem, ali naravno da je krajnje problematično dati mu nagradu nakon 2000. na ovamo… on kaže ‘Ja sam jedan lud čovjek.’ to je neka vrsta alibija, svjesno programirana ludost.”