Caru Šahrijaru omrznu sav ženski rod. Događa se to muškarcima. Pa mu svakoga dana dovode novu djevicu, on je noću iskoristi, ujutro pogubi. U svakoj od njih Šahrijar je vidio svoju rođenu ženu, prema kojoj je bio dobar i brižan, a ona ga s robom prevarila. Bi tako, raširi se priča o njegovu jadu i o jadu koji on čini ženskome svijetu, pa mu jedne večeri tako, svojom voljom, dobrovoljno, stiže Šeherezada, mlada i samosvjesna, i kako pade noć, ona mu, umjesto svega drugog, predloži da mu ispripovijeda priču. Šahrijar prista, iako i nije bio čovjek od velikih priča, a Šeherezada poče. I taman kako dođe do najzanimljivijeg mjesta, svanu jutro, a Šahrijaru vrijeme da pogubi ženu. Ali on umjesto da učini ono što je činio godinama ranije, ostavi Šeherezadu na životu, e da mu sljedeće noći dopriča svoju priču. A sljedeće noći Šeherezada dovrši jednu priču, priveza jedan kraj, iz kojeg odmah niknu sljedeća priča, još uzbudljivija od one prošle, koja se u zoru nađe na svom vrhuncu. I Šahrijar opet poštedi Šeherezadi život, da bi mu ona u novoj noći dovršila priču. I naravno, opet će se ponoviti isto.
Nije cah Šahrijar bio budala, znao je on dobro što mu ta djevojka radi, ali mu nije bilo druge nego da joj iz noći u noć živu pronosa glavu. I da joj se divi onoliko i onako kako je i koliko je to dano jednome očajnom i povrijeđenom muškarcu, jednome tiraninu. A divljenje mu je bilo golemo, kao što je golema bila i Šeherezadina pripovjedačka taština. Zaigrala se glavom, i tu igru je igrala tako da joj svaka priča bude veća od života. Nakon što je u igru svojevoljno ušla nije više bilo načina da se iz nje povuče. Ali zar je ijednom pravom piscu, ijednom Šeherezadinom izdanku, ikada bilo dopušteno da prestane biti pisac i da izvuče živu glavu iz jednom započete igre?
Tako su nastale “Priče iz tisuću i jedne noći”, jedno od najvećih, ali i najteže objašnjivo remek-djelo svjetske književnosti. Ali tko je bila Šeherezada i zašto je odlučila zapričati Šahrijara? Zato da spasi sve buduće djevice, koje će ovaj očajem ispunjeni muškarac pogubiti? Ne, nije to bio njezin razlog. Šeherezada je znala da vrijedi samo ona priča koja je ispričana po najvišoj mogućoj cijeni. One druge nisu ni bile vrijedne pričanja. A do te cijene, najviše koja pripovjedaču može biti ispostavljena, moguće je doći samo preko okrutnog cara. Tako da se njemu predaš i da kod njega vlastiti život razmijeniš za priču.
Šeherezada se žrtvovala za ženski dio čovječanstva. Na način koji je, zapravo, sličan načinu na koji se Isus Krist žrtvovao za svakoga čovjeka. On je razapet da iskupi sve grijehe svijeta. Ona svoj život otkupljuje tako što ih svake noći pretvara u priču. Grijehe, a što bi drugo. I o čemu bi se drugom, osim o grijesima, moglo pripovijedati? U iskupljenju je smisao života. U priči. Čovjek je, po Šeherezadi, biće priče, stvoren da priča i da bude ispričan. Svaki pripovjedač traži svoga Šahrijara, u čije će ruke predati svoj život, u zamjenu za svoju priču.
Čovjekov život vrijedi onoliko koliko vrijedi njegova priča. To je pouka Šeherezadinog slučaja. S njom započinje književnost zapadno-istočnoga civilizacijskog kruga.