Šest hodanja i roman o vremenu koje se opire da ode u prošlost

Miroslav Mandić, pjesnik i avangardni umjetnik, postao je u ona posljednja vremena Jugoslavije šire poznat po svom poduhvatu hodanja za književnost.

Pješačio je do Goetheovog i Njegoševog groba, svojim je koracima spajao Wittgensteina, svetoga Franju Asiškog, Platona, Isusa Krista, Budu, Gertrudu Stein, Arthura Rimbauda, a u vrijeme kada se s ratom zajednički informativni prostor već bio raspao, a s njim, makar zakratko, i iluzija zajedničkog kulturnog prostora (kažem iluzija, ne zato što je iluzija zajednički, nego zato što je iluzija svaki kulturni prostor; dobra i ispravna iluzija, na kojoj se zasniva svaka kultura i civilizacija), Mandić je osmislio i proveo svoj životni projekt i nazvao ga “Ruža lutanja”, u sklopu kojeg je prepješačio nešto više od četrdeset tisuća kilometara...