Oduvijek je bilo poznato da je engleski pisac i političar Samuel Pepys povremeno tražio zadovoljstvo s prostitutkom u nekoj od uličica nedaleko od Fleet Streeta, na putu kući svojoj ženi Elizabeth u Seething Laneu. Takvo se ponašanje dugo smatralo uobičajenim za 1660-e, a mnogi su vjerovali da se radilo tek o povremenim izletima izvan braka. Međutim, novo prepisani ulomci iz njegovih dnevnika otkrivaju posve drukčiju sliku – sliku muškarca čije je seksualno ponašanje bilo daleko od prihvatljivog, do mjere u kojoj se njegovo ime danas povezuje s prisilom, zlostavljanjem i razvratom, piše Daily Mail.
Pepys je u kolektivnoj predodžbi ostao zapamćen kao obiteljski čovjek koji je tijekom Velikog požara u Londonu zakopao svoj parmezan, uživao u večernjoj glazbi i druženjima, njegovao vrt i do kasno u noć razgovarao sa suprugom Elizabeth. Njegovi dnevnici bili su vrijedni jer su nudili detaljan uvid u svakodnevicu tadašnjeg Londona – od plovidbi Temzom i obveza u Pomorskom uredu, preko briga oko kućnih troškova, do skromnih obiteljskih trenutaka.
Novo izdanje dnevnika povjesničara Guya de la Bédoyèrea mijenja taj pogled. Od 1,25 milijuna riječi koje je Pepys zapisao stenografijom između 1660. i 1669. godine, izdvojeno je četrdesetak do pedeset tisuća riječi u kojima dominira beskrupulozno seksualno ponašanje. Dok su idilični i topli dijelovi izostavljeni, ostali su zapisi koji svjedoče o stalnim preljubima, opsesiji i predatorskom odnosu prema ženama.
U tim zapisima Pepys se otkriva kao serijski preljubnik, ovisnik o seksu, predator i silovatelj. Bio je vješt u prikrivanju svojih postupaka: supruga ga je prvi put otkrila tek 25. listopada 1668. godine. Tada ga je Elizabeth zatekla s jednom rukom ispod odjeće njihove lijepe šesnaestogodišnje služavke Deb Willet, dok je drugom rukom dodirivao njezine genitalije – koje je nazivao „cony“, tadašnjim žargonom.
Elizabeth je bila očajna i bijesna. Te večeri, u krevetu, vrijeđala ga je nazivajući ga psom i nitkovom te prijetila da će njegovu sramotu objaviti javno. Za Pepysa, kojemu je ugled bio od iznimne važnosti, to je bilo zastrašujuće. Želio je da mu supruga bude poput kraljice Catherine, koja je stoički podnosila javne ljubavnice kralja Charlesa II. Elizabeth, međutim, nije popustila. Iako nije izišla u javnost, nije ni pustila da se stvar zaboravi. Deb je, uplakana, dobila otkaz, dok je Pepys i dalje nastavio razmišljati kako bi mogao „uzeti djevičanstvo te djevojke, što mu ne bi bilo teško kad bi samo imao dovoljno vremena biti s njom“.
U tajnosti ju je nastavio pratiti do ulice blizu Lincoln’s Inna, poznate po bordelima, gdje se preselila. Tamo ju je pronašao i prisilio da ga zadovolji. Licemjerno joj je nakon toga davao savjete da pazi na svoju čast i kako da se čuva predatorskih muškaraca – dok je sam bio onaj od kojega se trebala braniti.
Taj susret bio je samo jedan u nizu – u tom razdoblju, prema njegovim zapisima, već stoti. Elizabeth nije znala ni polovicu onoga što je radio. Njezin muž gotovo je svaka dva do tri dana tražio i ostvarivao izvanbračne, često prisilne odnose.
De la Bédoyère napominje da ga nije dovoljno svesti na pojmove poput „seksualni manijak“ ili „počinitelj seksualnih djela“. Njegovo ponašanje, tvrdi, odgovara obrascima neuropsihološke ovisnosti.
Uz potajna pipkanja služavki koje su ga svako jutro oblačile, Pepys je imao i mrežu žena diljem Londona – od Westminstera do Deptforda – koje su mu bile dostupne kada je to poželio. Među njima su bile Betty Martin (rođ. Lane) i njezina sestra Doll.
Neke žene s kojima se viđao bile su supruge mornara. Gospođa Bagwell, primjerice, bila je u vezi s njim dok je njezin muž tražio unaprjeđenje u mornarici. Postoje indicije da su i muž i njezina obitelj takvu vezu prešutno podržavali jer je Pepys kao pisar Mornaričkog odbora imao znatan utjecaj te je njezinom suprugu mogao pomoći da to unaprjeđenje i dobije.
Druga je bila osiromašena udovica, gospođa Burrows, koja je čekala mirovinu. Pepys ju je uvjerio da je jedini način da je dobije taj da mu dozvoli da s njom radi sve što poželi.
Njegovi dnevnici otkrivaju i način na koji je prikrivao detalje: služio se mješavinom engleskog i stranih jezika, svojevrsnim „poliglotom“, dodajući čak i dodatne suglasnike da bi riječi bile što nerazumljivije. Čini se da mu je zapisivanje služilo i kao način da se pohvali, ali i da donekle olakša osjećaj krivnje.
Mnoge su se žene opirale. Ipak, Pepys je nalazio zadovoljstvo upravo u prisili. O gospođi Bagwell piše: „Mnogo ljutitih pogleda i uzdaha jadnica mi je dala, i mislim zaista da je bila uznemirena zbog onoga što sam učinio, ali na kraju, nakon mnogo nagovaranja, postigao sam što sam htio, s velikim užitkom.“ Nekoliko puta bio je toliko nasilan da je i sam zadobio ozljede – jednom je povrijedio ruku dok ju je držao – ali se hvalio: „Ipak, postigao sam svoje.“
Uz to, zna se da je bio nasilan i prema svojoj ženi. Elizabeth je jednom zadobila masnicu ispod oka, a sluge je znao tući metlom ili ih zatvarati u podrum cijelu noć. Slika koja se otkriva daleko je od one vedrog i marljivog činovnika – Pepys je bio čovjek sklon kontroli, prisili i nasilju.
Neki će reći da su takva ponašanja bila česta u manje prosvijetljenim vremenima 17. stoljeća. No to ga ne opravdava. Iako je bilježio osjećaje grižnje savjesti, to ga ne oslobađa odgovornosti.
Slika Pepysa danas više ne može biti ista. Umjesto obiteljskog čovjeka i vjernog kroničara, iz njegovih zapisa izranja mračniji lik – simbol zloupotrebe moći i nasilja u društvu svog doba.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....