POZNATA KNJIŽEVNICA

SLAVENKA DRAKULIĆ ZA JUTARNJI 'Ne bojim se starosti. Danas živim bolje nego prije 15 godina'

Rijeka, 310517.
Na botelu Marina otvoren 10. Vrisak, sajam knjiga i festival autora. Na fotografiji: Slavenka Drakulic, knjizevnica.
Foto: Matija Djanjesic / CROPIX
Matija Djanjesic / HANZA MEDIA

Slavenka Drakulić

U zbirci priča koju je upravo objavila Fraktura autorica se bavi temom starenja, a inspiraciju je, kaže, crpila iz iskustva ljudi koji je okružuju

U “Nevidljivoj ženi”, u Frakturi upravo objavljenoj zbirci priča o starosti, Slavenka Drakulić pripovijeda o starosti i popudbini koju ona sa sobom donosi, susretu s nepoznatom, novom, nevidljivom osobom, ostarjelim, svojim “ja” kojeg se uplaši njezina junakinja.

Starica majka žena je koja je u godinu dana, prošlo je puno od tada, izgubila odrasla sina i supruga, ostala joj je kći s kojom se (ne)razumije i koja, gledajući kako mati stari, prolazi svoj proces prihvaćanja nezaustavljivog.

Kult mladosti

Kći se boji majčine starosti; boji se pogleda na njezino nago tijelo, njezine slabosti: “Uplašila sam se jer sam tog trenutka u njoj vidjela sebe, skrvrčenu i smežuranu kopiju nje. Shvatila sam da je starost zarazna.”

Zatomljene ljutnje, minula razilaženja… o tome razmišlja dok nakon majčine smrti prolazi kroz njezinu ostavštinu u garsonijeri doma umirovljenika. Zaključuje da je majka, koja se šminkala i njegovala do posljednjeg časa, ne vjerujući ni sama da joj je 86-ta, “zaista bila mnogo mlađa od mene, jer ja sam se osjećala starom i prije nego me tijelo počelo izdavati”.

U jednoj od priča, dok govori o majci, pita se: “Zašto nam majke ne govore o tome kako se tijela s godinama mijenjaju, kako se ljepota srozava, o osjećaju gubitka i srama? Je li starost, čak i kad nema bolesti, samo neprekidni niz poniženja koje prati sve veća ravnodušnost?” Autorica o tome kaže: “Ljudi ne vole govoriti o starosti zato što je to teško. Uz to, živimo u kulturi koja favorizira mladost, izgled, brzinu, snagu, poduzetnost pa se starci u nju ni na koji način ne uklapaju. Za razliku od tradicionalnih seljačkih kultura u kojima su živjeli u velikom domaćinstvu i imali svoje mjesto u obitelji i društvu cijeli život. Danas su stari ljudi teret obitelji i društvu. Naravno, postoje stručne knjige, studije i slično o starosti, postoje i priručnici za samopomoć uglavnom u anglosaksonskom svijetu, ali sad već i kod nas. Nevolja s tim stranim priručnicima je da pretpostavljaju dobro zdravlje, fizičko kao i financijsko. Oni su nama, bojim se, neupotrebljivi jer većina naših starijih ljudi, odnosno penzionera, živi gotovo na rubu siromaštva. A u književnosti ćete naći uglavnom biografije, poput one Joan Didion ili duhovite, autoironične priče Nore Ephron. Sve su to načini artikulacije jedne životne dobi.

Muškarci i žene

Meni je zanimljivo i da muški pisci koji pišu romane o starosti, poput ‘Slow Man’ J.M. Coetzeea ili ‘Everyman’ Philipa Rotha, čini se imaju manje zadrške prema toj temi. Nije čudo, jer za žene je s jedne strane u fizičkom smislu to dramatično gubljenje izgleda, dakle onog što kultura još uvijek najviše cijeni kod žena. No ipak se one, iako to manje tematiziraju u literaturi - u stvarnom životu, čini mi se, bolje prilagođavaju novoj situaciji. I dalje rade i brinu se oko obitelji, muža, djece, dok se muškarci osjećaju suvišnima nakon što odu u penziju i često pate od depresije. Naravno, sada zapravo govorimo o društvenom položaju starijih ljudi. Međutim, moja knjiga priča usmjerena je prema unutra, to su individualna ženska iskustva, moglo bi se reći intimne ispovijedi kojima je u središtu osjećaj usamljenosti i fragilnosti. Ipak vjerujem da će se mnoge čitateljice moći poistovjetiti s tim iskustvima.”

Što starost može poručiti zrelosti, što žena od 70 može poručiti onoj od 45?

“Bojim se da je ta vrsta međugeneracijske ženske komunikacije vrlo slaba. Ove mlađe nemaju ni vremena ni volje slušati priče a još manje savjete. To je doba kad mislite da sve znate bolje od starijih, zapravo najbolje. Starenje vam se čini daleko i strano, a cijela okolina, naročito mediji, idu vam na ruku jer vas uvjeravaju kako nikada nećete ostarjeti, samo ako se pravilno hranite, vježbate, uzimate vitamine, mažete lice ovom ili onom kremom protiv bora, strija, celulita... itd. Danas, uz sve te bezbrojne mogućnosti koje nudi industrija ljepote, skoro je sramota biti star!” govori Slavenka Drakulić.

Dobre i loše strane

Ne piše o njima, ali - koje su ljepote starosti? Ima li ih i od čega su satkane? “Nije mi bila namjera opisati sve aspekte starenja i starosti. Knjiga je nastala tako da sam malo bolje oslušnula priče ljudi oko sebe, mojih starijih prijateljica i poznanica i uvjerila se da ipak postoji potreba za potvrdom, u smislu da niste sami sa svojim osjećajima nevidljivosti i gubitka. Kad bismo mogli izmjeriti dobre i loše strane starosti - a to nije moguće - bojim se da bi prevagnuo osjećaj gubitka i suvišnosti a ne ispunjenja. Da, stariji ljudi vjerojatno posjeduju zrelost, pa čak i mudrost, ali kome to treba?”

U bilješci o piscu stoji da je Drakulić 1949. godište. Osjeća li se i sama - nevidljivom ženom, starom? Zašto je odlučila pisati o starosti? “Zato što me zanima fenomen, zato što sam i sama već u toj kategoriji. Nevidljivost? Mislim da je cijela moja generacija već postala nevidljiva i ima sve manje funkcija u društvu, ali ipak ima tu mjesta i za individualne osjećaje.

No možda postoji još i dodatni motiv za knjigu, jer ja sam sretna da sam dočekala ove godine. Možda mi je moja osobna situacija nekoga tko se vrlo rano suočio s opasnom kroničnom bolešću, dijalizom i dvije transplantacije bubrega omogućila da na starost gledam drugačije. Da se, na primjer, ne bojim starenja, da uživam u onome što mi je danas dano, a to je relativno stabilna zdravstvena situacija. Jer moj život je ustvari bolji nego prije petnaest godina, dapače. Pišem i putujem. Možda se malo više umaram, ali ustvari sam dobro i sasvim sigurno nisam nevidljiva ljudima do kojih mi je stalo.”

Izdvajamo