"Imam 108 godina, ali ih ne osjećam", počeo je slovenski književnik Boris Pahor, ovih dana ponovno nominiran za Nobela, intervju koji je nedavno dao za talijanske dnevne novine Corriere Della Sera.
"Slijep sam i sluh mi slabi, ali vitalnost ne", kaže Pahor, koji živi u Italiji, a koji se rodio još u doba Habsburške Monarhije.
Pahor posljednjih mjeseci nije izlazio iz kuće, a posljednjih nekoliko mjeseci ima pomoćnicu koja ga stalno čuva.
Čovjek je to koji je preživio I. svjetski rat, fašističku represiju u Veneciji, II. svjetski rat, zatvaranje u koncentracijske logore zbog sudjelovanja u slovenskom antifašističkom otporu, a zatim su ga proganjali i u doba komunizma...
I o svemu tome je pisao. Sa slovenskog su ga najprije prevodili Francuzi, a posljednji Talijani, premda je tamo rođen. I njegova pomoćnica Vera priča slovenski. Pahor u intervjuu nekoliko puta citira Dantea Alighierija, govori o važnosti jezika koji govori narod.
"Ako je i Dante podržavao ideju da je jezik važan, u izvrsnom sam društvu", rekao je Pahor, čije je najpoznatije djelo "Nekropola", u kojem se prisjeća dana provedenih u koncentracijskom logoru Natzweiler-Struthof.
Nakon iskustva u logoru, ispričao je, sloboda je bila jedino što ga je zanimalo. Kaže da radi toga nije bio dobar roditelj.
"Od početka nisam bio uzoran otac. Nisam išao po djecu iz škole, malo sam vremena provodio s njima. Žena me grdila", izjavio je književnik koji ima dvoje djece, kći i sina.
Danas više ne piše. Slijep je.
"Mogao bih diktirati, ali bilo bi potrebno da netko može u potpunosti prepisati na moj jezik", kaže, dodajući da kod kuće može računati samo na Veru, Srpkinju, porijeklom iz Bosne, kojoj bi taj zadatak ipak bio prezahtjevan.
Jezik je za njega opsesija. Tvrdi da je u vrijeme Austro-Ugarske vladalo poštovanje prema identitetu i jeziku.
"Naši pisci i pjesnici mogli bi objavljivati na slovenskom. Naša kultura nije bila podcijenjena niti potisnuta kao što se to dogodilo s dolaskom fašizma. To je naše jezično i kulturno naslijeđe sravnilo sa zemljom", govori Pahor, koji je u dobi od sedam godina vidio paljenje slovenskog Narodnog doma u Trstu.
"Govorim o fašizmu, a ne o Italiji, Talijanima i jeziku. Diplomirao sam talijansku književnost, predmet koji sam i predavao", kaže Pahor.
U proljeće 2020. Pahor je Corriereu rekao da želi živjeti barem do 13. srpnja iste godine kako bi mogao prisustvovati "pomirenju" Italije i Slovenije, svečanosti ispred Narodnog doma. To je i doživio, a tom ga je prilikom predsjednik Sergio Mattarella imenovao vitezom Velikog riža, a sličnu čast dobio je i od predsjednika Slovenije.
Pahor je iznimno ponosan na svoju nikad prevedenu knjigu "Moje suhote", u kojoj piše o suhim mjestima na kojima je spavao. Svojevrsni je to dnevnik, autobiografija, objavio ju je 2008. godine, na svoj rođendan.
"Počinje od kuće u Trstu u kojoj je živjela moja obitelj, u kojoj sam rođen. A onda posjećena mjesta, ostvareni susreti, poznati ljudi. Slovenija, njemački logori, Pariz, planinska putovanja u Argentinu među slovenskim iseljenicima, književni festivali...", prisjetio se ganuti pisac.
Kaže da se boji smrti jer ne zna što ga iduće čeka.
A želja mu je, kad završi pandemija, s prijateljem otići na putovanje. U Veneciju, a potom i u Firencu, Danteov grad.
Kada je imao 104 godine, za iste je talijanske dnevne novine govorio o seksu. Seks je imao, rekao je, do 85. godine, a "nakon toga ostaju nježnosti". Za obroke obično ima tjesteninu, juhu sa povrćem i jogurt.