Stari rukopis koji nitko godinama ne može dešifrirati možda nije enigma kakvom se čini

Voynichev rukopis iz 15. stoljeća, koji vrhunski kriptografi pokušavaju dešifrirati još od njegova otkrića 1912. godine, možda uopće nije tako zagonetan kako se dosad vjerovalo, nego se stranice rukopisa pokušavalo pročitati – pogrešnim redoslijedom. Tvrde to Colin Layfield i Lisa Fagin Davis u članku objavljenom u časopisu Digital Medievalist.

Rukopis koji je nazvan po poljskom trgovcu, kolekcionaru i pustolovu Wilfridu Michaelu Voynichu (1865-1930), koji ga je 1912. godine otkupio od isusovaca u Villi Mondragone u Italiji, sastoji se od stranica ispunjenih botaničkim crtežima, astronomskim dijagramima, crtežima nagih žena i nečitljivim tekstom. Zapis se sastoji od 240 stranica, a nagađa se da ih je bilo minimalno 270. Dosad se tvrdilo da je to knjiga napisana na izgubljenom jeziku, glazbena melodija, neka vrsta priručnika ili pak složena prevara. Što god bio, dosad ga nitko nije uspio dešifrirati, a pokušavali su brojni kriptografi, između ostalih i Alan Turing i stručnjaci iz FBI-ja.

Rukopis je nazvan po poljskom trgovcu, kolekcionaru i pustolovu Wilfridu Michaelu Voynichu (1865-1930) koji ga je 1912. godine otkupio od isusovaca u Villi Mondragone u Italiji

Mary Evans Picture Library/mary Evans Picture Library/profimedia/Mary Evans Picture Library/mary Evans Picture Library/profimedia

Colin Layfield i Lisa Fagin Davis u svojem radu iznose hipotezu da su stranice rukopisa izvorno bile naslagane jedna na drugu, ali su krivo uvezane vjerojatno krajem 15. stoljeća. Konkretno, to znači da je jedan list papira bio presavijen tako da se čita kao pamflet od četiri stranice, a potom su pamfleti naslagani jedan na drugi. Pamfleti su vjerojatno krivo rastvoreni, kao dvije stranice knjige, zatim naslagani jedan na drugoga i uvezani po sredini tako da se dobila knjiga. Stranice koje su se trebale čitati jedna za drugom na taj su način razdvojene stranicama koje pripadaju drugim pamfletima.

Iako otkriće znanstvenika nije automatski dekodiralo rukopis, smatraju da je to važan korak u njegovu tumačenju. „Iako brojni ljudi priželjkuju verziju u kojoj je rukopis ispisao neki ludi genij na svom tavanu u srednjovjekovnom Londonu, ili nešto slično, dokazi sugeriraju da je u pitanju nešto mnogo običnije – možda je to samo kolekcija knjižuraka kojima su informacije prenošene s jedne generacije na drugu. Toliko o usamljenom geniju“, komentiraju u svojem radu.

Rukopis se sastoji se od stranica ispunjenih botaničkim crtežima, astronomskim dijagramima, crtežima nagih žena i nečitljivim tekstom. Zapis se sastoji od 240 stranica, a nagađa se da ih je bilo minimalno 270

Peřina Luděk/Čtk/profimedia/Peřina Luděk/Čtk/profimedia

Davis dodaje kako je paleografska analiza pokazala da je rukopis napisalo pet različitih pisara. Neki od crteža u rukopisu nalikuju ženskom reproduktivnom sustavu, dok drugi upućuju na ljekovito bilje ili astrologiju. „Kad se sve to poveže, počinje se činiti kako je u pitanju knjiga u kojoj je sačuvano žensko pučko znanje. No to još ne možemo dokazati“, dodala je Davis.

Rukopis se prvi put spominje u 17. stoljeću. Kad je 2009. godine podvrgnut datiranju pomoću ugljika-14, otkriveno je da je nastao između 1404. i 1438. godine. Iako je rukopis, kako tvrde znanstvenici, krivo uvezan, vjerojatno mu je upravo to omogućilo da ostane sačuvan do danas.