PIŠE IGOR MANDIĆ

Staro vino klasika je "ciklo", pa se on iz Zagore vratio kao - KVASIK!

 Boris Kovacev/Cropix
Sa je tekst skraćen barem dvije trećine, da je izbačen sav pseudoreligijski kič, onda bi se takva knjižica za 50 kn eventualno mogla kupiti

Ovaj čudnovati mravopis, fotokopiran s jedne razglednice (datirane: Zadar, 16. X. 1994.), predočio bih ovdje, kako pojedini/malobrojni (?) hrvatski pisci umišljaju, da će ih na njihovu mesijanskom putu u bezvremenu vječnost "klasika" pratiti kohorte vjernih knjiž. kritičara (posebno nekih), ali da će usput odbačeni biti oni koji makar malčice posumnjaju u genijalnost autora kojemu su se trebali obećati kao zatočnici (molim lijepo, da ova riječ bude točno otisnuta, jer od dalekih soc. tmina, do današnjega kapital "oca" (taloga, fundaća), uvijek su mi u tisku "zatočnik" mijenjali u "zatočenik", što nipošto nije isto...). Evo primjera: kako na vrijeme ne postah zatočnik (recimo privrženik) lika i djela Ivana Aralice (rođ. 1930. g. u Promini, a do ove časne starosti skribomanski naredavši čitavu biblioteku svojih djela; svaka čast trudu, ali kakvoća je barem dvije trećine toga opusa temeljito sumnjiva!?/upitna!), e onda njegova veličina mojoj malenkosti daje Judin poljubac: "Ti znaš da ja do tvog mišljenja nikad nisam držao" (kao da su beletristika i kritika stisnuti u autobusu/tramvaju, pa vozač/kondukter mora upozoravati putnike neka se "dobro drže" kako ne bi posrnuli?), "jer ti ni u čemu, a književnosti najmanje, nisi kompetentan... pa sve nije briga što ti o čemu misliš. Jer to što ti misliš nikomu nije važno, budući da tu misli i nema, samo isprazno govorenje" (kaže pisac, koji za svaku zvizdariju iz ognjištarskog okoliša utroši nekoliko stranica, a gdje su misli...?).

image
Duh zloduha
Školska Knjiga

Dobro, zaletio sam se s prvom sintagmom "Aralica nije varalica" (vjesnik, 11. IX. 1967.; v. u mojoj knjizi "Uz dlaku", 1970. g.)... ali "sve ostalo je odraz neznanja i arogancije, ispod koje ništa ne stoji osim jeda, jala i praznine". Ogorčena veličina seoskoga, najprije uče, pa malomišćanskoga profesora ovdje se iskaljuje (vrlo fino, decentno) a propos moje tada vrlo skeptične (=negativne) recenzije njegove "Knjige gorkog prijekora", a koju sam ocijenio "promašenom kao učilo, dosadnom kao štivo..." iliti "samo još jednim dosadnim učiteljskim pričanjem, bez kojeg bi mogla dobro preživjeti hrvatska književnost i sam Araličin opus" (v. u mojoj knjizi "Književno (st)ratište", NZMH, 1998.). No, taj prijekor jednoj knjizi bio je samo šlag na torti skeptičnih recenzija, kojima sam u međuvremenu obasipao opus I. Aralice, ne pristajući biti njegovim zatočnikom (kamo je on u svojoj megalomaniji bio zavapio još 1987., u jednom pismu Z. Crnkoviću:..."kritičar može izrasti samo ako se oslanja na pripovjedača ili pjesnika. Što mnogi kritičari ne znaju, misle da su sami sebi dovoljni" (u Aralica-Crnković: "Pisac i njegov urednik"; 1998.). E, tu smo ga brale/brate/prijane: ima nekih (ovakvih) pisaca koji bi od početka objavljivanja priželjkivali svoj roj (hvaleći ih) kritičara. Da ne bi? Prvo jer ne zaslužuju, a jedini stvarni velikan koji je sebi (nenamjerno) bio mogao priuštiti svitu kritičara koji "na njemu" izrastaju, bio je i ostao M. Krleža, u hrvatskoj književnosti zauvijek, dok nam bude trajala "vječna Hrvatska", kako je devedesetih godina pričao onaj mitoman. Dakle, nezadovoljan onim što je od moje malenkosti bio zaslužio (na mojemu situ nije se, kao vrijedan grumen, zadržao "Put bez sna", 1982. g.; "Duše robova", prošle su dosta dobro, 1984. g.; dok je "Okvir za mržnju" zaslužio dosta packi, 1987.; sve v. u mojoj knjizi "Romani krize"; "Prosveta", Beograd 1996.), uvaženi je (navodno) klasik (ma, baš?) imao pravo/želju da po glavi pomiluje malo od sebe mlađeg kritičara (koji nije "njegov", a baš smo lijep par, uskoro kosturi u klinču?) i da ga učiteljski/bratski pouči kako je bilo, jest i kako će biti: Ti ne shvaćaš (...) "da se kurvinstvo politike proteže na čitav život: politika je kurva, ali i život je kažin. I posao kojim se ti baviš i kažin je i kurvanje! Valjda nisi zaboravio trenutke kada si se prostituirao za male pare" (točno "pare" su "male", posebno za trud dočitavanja Araličine kupusare, a i inače, novinski kritičari zarađuju triput manje nego naši narodni poslanici/zastupnici, kakvim je jednim od takvih bio i sam I. A.).

Ali sada, još ne iscrpivši sve cake kojima bih volio komentirati razglednicu I. Aralice, ipak sam preko i pomoću nje, napravio uvod u (pr)ocjenu njegova najnovijeg uratka. Što nam KLASIK ima pričati/poručiti? Nažalost ili srećom, ništa novo u stilsko-formalnoj izričajnosti (i ovdje mu je pričanje uzvišeno docirajuće kao i u njegovim ranijim historijskim romanima ili "morlačkoj trilogiji", u kojoj se iskazao kao naš deplasirani W. Scott (1771. - 1832.), samo što za provodni lik, umjesto oklopljena viteza uzima običnoga popa-fratra). Patetični starački stil, koji kasno, ali možda efikasno non-stop u tekstu priče kriči: "O Bože, o dragi Bože... Bože milostivi... Hvala ti, Bože..." Pogledaj Gospodine svoje poklonike...??? išao mi je iz stranice do stranice na živce (vrlo dobro načete što nam III. program HRT-a, naše "javne" televizije - nije li to sinonim za kurvu/prostitutku, kao "javnu" djelatnicu - svakodnevno u 18 h priušćuje prijenos - ove ili one, ali mise??!). Doduše, njegovi historijski romani zbivaju se u dalekoj prošlosti, ali Aralica i u "Duhu zloduha" donosi priče iz antikvarnice, stare šezdesetak godinica ("suvremeni" pisac, nema što, ma baš?), pa se ne može izmigoljiti iz kalupa svoje memljive pseudodokumentarnosti. Dok je ranije bio u nepriznatom bratstvu s Walterom Scottom (pronalazeći građu u povijesnim dokumentima), sada je u prozirnom sestrinstvu s duhom Marije Jurić Zagorke (1873. - 1957.), s tim što je nabožnu skasku/propovijed o "čistoći" (duhovno-tjelesnoj) s jedne te o "zavisti" (ružne sestrične prema ljepšoj rodici) s druge strane, finalizirao (da ne kažem "u konačnici") krvavim zločinom, koji je umalo pa u rangu meksičko-turskih sapunica (s Taratinovim začinom!).

Ovu uzaludnu knjižurinu (460 str. za 169 kn; da je tekst skraćen barem dvije trećine, izostavljajući doooooooosadno, pseudo mikro opisivanje i doooooosadno ponavljanje istih frazema, da je izbačen sav pseudoreligijski kič, onda bi se takva knjižica za 50 kn eventualno mogla kupiti). Dakle, u Dalmatinskoj zagori (krajem 50-ih godina prošlog stoljeća, u zaleđu Šibenika i Splita, s Kninom kao krvavim vrhom trokuta) Aralica je našao neku seosku pevaljku, a koja će, po vezi, kasnije doći čak u splitsku operu..., a tako je čarobno lijepa, da "u otiscima njenih stopala, kad gazi po pustinji, izrasta trava" (BLJAK, FUJ)... Pevaljka po bezbrojnim gažama opisivanima do iznemoglosti (premda tih stotinjak suvišnih stranica jednostavnije, zornije, bolje dočaravaju dokumentarci Krste Papića, "Nek se čuje i naš glas", 1971.; i "Mala seoska priredba"; 1972.), ta je djevojka (čak i pisac u nastajanju, pa navodno - hajde, uzmimo to zdravo za gotovo - krajem svojeg školovanja, tj. pri završetku 50-h godina prošloga stoljeća, u splitskom časopisu "Vidik" objavljuje nekakvu priču "Longin". Na stranu što je ta preopširna priča bezvezno umetnuta u roman (a ionako je tek starački soft-porn, kao nekakve autorove duhovne polucije, odnoseći se na famozni "pojas nevinosti", taj fakin predmet snova ondašnjih pubertetlija...), kažem, to na stranu i prihvaćajući njegova pravila izmišljanja dokumentarnosti, mogu reći da se tih 50-ih godina nigdje u jugo-štampi nije moglo naići na rečenicu: "Ja želim da me IZJEBEŠ i nastaviš JEBAT do beskonačnosti". Kako poznajem ne samo "pravi" "Vidik" iz tih godina, siguran sam da u jednom Splitu (u kojem sam tada živio), nitko, ni pod cijenu smrtne prijetnje ne bi u tisak propustio takvu želju jedne pomamne odrasle žene, koja se kurvinski nudi mladiću Longinu (srca vrelog, ali kurca nepomičnog), zavjetovanom na "čistoću" svojoj dragoj curi. U jednom Splitu, užeglom od licemjerja - dok su komunistički moćnici mogli zavoditi maloljetnice, dotle je crkveno-udbaško podzemlje sve držalo u čvrstom stisku - čak ni da je bio pijan, navodni ur. navodnog Araličina "Vidika" ne bi to bio mogao objaviti. Stoga je majstoru historijskih priča bolje da se drži duboke prošlosti (koju mi se kod njega nije dalo provjeravati, osim recenzirati "Knjigu gorkog prijekora", a koja je recenzija potaknula ovdje objavljenu razglednicu i trasirala ocjenu "Duha zloduha" (a koji je taj, autor nigdje ne precizira, pa ne znam o čemu se radi!?).

No, kad smo kod provjeravanja, evo jedne pikanterije: pevaljka, bogomoljka, operna pjevačica, svetica iznimni je autodidakt, čak na latinskom jeziku, ona 50-ih godina prošlog stoljeća čita i razumije inače apsolutno nerazumljivog Marka Marulića (1450. - 1524.), posebno njegovo djelo "De institutione bene vivendi per exempla sanctorum", s latinskoga prevođeno mnogo puta na sve veće jezike, osim na hrvatski. Ipak, nakon nekih skoro punih 500 godina, naime tek 1986. g. pojavljuje se prvi prijevod (B. Glavičića) tih "Pouka za čestit život..." Pa što je to onda čitala Araličina junakinja, na latinskome (ma, baš).
Staro vino KLASIKA je "ciklo", pa se on iz Zagore vratio kao KVASIK.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. ožujak 2021 20:43