Olja Knežević autorica je crnogorskog bestselera čije je prvo izdanje rasprodano u dva tjedna, a njezina je “Milena” upravo krenula u ofenzivu i po zemljama regije. Roman koji se posve lako može uklopiti u model “književnog pokreta otpora”; angažirane proze koja tematizira i kritizira svakodnevicu tranzicije, kakvom se u posljednje vrijeme podosta bave pisci hrvatske i susjednih književnosti, pisan je s distance, ne samo iz Londona gdje autorica trenutno živi, već i studija kreativnog pisanja na kojem je Knežević magistrirala upravo “Milenom”.
Intimistički ton
Za ovakav roman, koji se u svojoj matičnoj sredini čita “s ključem”, trebalo je i podosta građanske hrabrosti, jer obuhvaćajući razdoblje između 2001. i 2006. i vodeći svoju glavnu junakinju strmoglavim putem od Predsjednikove “koordinatorice za društvene reforme” do elitne prostitucije, autorica uobličava snažnu i nimalo optimističnu sliku Crne Gore kao zemlje neizlječivog patrijarhata i mačizma, čija je društveno-politička scena premrežena kriminalom, korupcijom i prljavim igrama moći.
U toj “ludnici u kojoj su svi pacijenti i psihijatri” Knežević izabire ženski glas, dajući svome romanu ton intimističke priče.
Milenin je glas evidentan spoj “intimnog i javnog”, ženska verzija poznatih događaja u backstageu visoke politike u kojoj ima mjesta i potrebe priču odvesti na sporedne kolosijeke - odrastanja i obiteljskog backgrounda, ženskih prijateljstava, pozicije ambicozne i obrazovane djevojke i njezine perspektive u takvom društvu.
Mučno i mračno
Kao što u romanu “miksa” dvije dimenzije, privatnu i javnu, autorica koristi i elemente različitih žanrova - trilera, ljubavnog, na trenutke i erotskog romana - zbog čega priča dobiva na dinamici.
Mučan i mračan dojam ostavljaju i dionice smještene u London, gdje Milena uspijeva pobjeći, no očito ne predaleko jer stare priče dolaze za njom poput bumeranga. Taj osjećaj kako nema mogućnosti bijega, kako nema “društvenih promjena” bez obzira na to što su ih nekima puna usta, ispričan autentičnim ženskim glasom, jasno pokazuje kako u zemljama i književnostima s kojima činimo “susjedski koridor” fikcija ponekad djeluje tako snažno zato što polazi od istine.