ZAGREB - Tko ne zna za Damira Avdića, jednu od najosebujnijih pojava rock-performerske i pjesničke scene u regiji, ja mu doista ne mogu pomoći osim savjetom neka se informira. Tuzlaka s ljubljanskom adresom, poznatog i kao Bosanski psiho, Graha i Diplomatz, nazivali su pučkim tribunom i carem undergrounda, no od svega toga za njegovo je “klasificiranje” možda najtočnije sljedeće - “život je radikalan, on je samo tu”.
Likovi s albuma
Njegov novi, treći roman, kao i svi dosadašnji, svim je mogućim vezama povezan s nosačem zvuka “Mein kapital”, no konstatirati kako svaki njegov roman ima i odgovarajući soundtrack zapravo je “preštreberski”.
“Tiket za revoluciju”, reći će sam autor, roman je o tome kako likovi iz pjesme “Imam 22” s albuma “Život je raj” vide likove iz “Revolucionarne lave” s posljednjeg albuma. Pronaći ćete u njemu direktne ili indirektne citate pjesama, no prije svega pročitati zabavan, duhovit, a istovremeno avdićevski bučan i bijesan odsječak “neobrađene stvarnosti” s margine grada i svih mogućih revolucija i aktivizama, smješten u birtiju, kladionicu, teretanu i banku koju bi trebalo opljačkati. Glavni lik ima 22, nema posao i ima curu koja je trudna, pa shvaća kako bi stvari trebalo ne promijeniti, već - srediti. Njegov tiket nije dobitan, kao ni onaj njihovih roditelja, čiji je možda i bio, ali su ga zaboravili uplatiti.
Vrijeme otpora i keša
Likovi koje susreće i s kojima razgovara donose u njegov svijet razne ideje i pojave, priča se tu o lažnim revolucionarima, salonskim ljevičarima, osnivanju benda, socijalizmu i tranziciji, Žižeku i Caveu, Titu i Plavom orkestru, no u cijelom tom konglomeratu prošlosti i sadašnjosti, kritici “vremena otpora i keša” itekako ima svježine, logike i smisla.
Prije svega u beskompromisnoj odluci da se likove, prostor i vrijeme prikaže onakvima kakvi stvarno jesu, a stavove ostavi neobrađenima i autentičnima, bez kalkulacije što bi netko o tome mogao misliti.
Zbog toga je i jezik romana kao i jezik Avdićevih pjesama - tijek misli, bez interpunkcije, bez nasilnosti zareza koji je “prijeki sud” i točke kao “metka u čelo”. Eruptivan i neobrađen, snažan i neposredan, Avdićev roman je priča o ljudima za koje bi bilo bolje da su sretni.
Moj junak je budala koja se ne prenemaže i živi sada
Mislite li da je prije čitanja romana poželjno slušati vaše albume s kojima su itekako povezani?
Mislim da će se čitatelj snaći i bez “predznanja”. U toj povezanosti nema namjere. Sve jeste dio cjeline, ali nije uslovljeno jedno drugim.
Glavni lik ima 22 godine, pjesma s albuma “Život je raj” nosi naslov “Imam 22”. Zašto baš 22?
Toliko godina su imali neki ljudi koje poznajem, u vremenu kad je nastala ta pjesma. Bio sam iznenađen koliko su neopterećeni životom i okolnostima u kojima se nalaze. Od tog načina razmišljanja stvorio sam svoje likove. To je grupa ljudi koje “'urbani”, “intelektualni”, nazivaju luzerima i krive ih što ne čine ništa da promijene svijet u kojem žive, a oni sami žive puno bolje od njih koji non-stop kukaju. Ovi se ne prenemažu, ne žive u prošlosti, a budućnost im je malo kasnije istog dana. Možda su “budale”, ali su na pravom mjestu i u pravo vrijeme.
“Ko se ne snađe sjeća se ko se snađe živi” - već ste puno puta objašnjavali, ali hajmo još jednom - živcira vas nostalgija?
- Ne nostalgija, već ideologija koja se kači na nju. Prije je bilo “bolje” zato što je prošlo, zato što je tamo “ostala” naša mladost i odrastanje. Nije bilo bolje jer se pjevalo “Požurite konji moji”, već što se nije znalo “kuda konji idu”.
Roman je sav od “neobrađene stvarnosti”, kritizira, provocira, a opet meni je jako zabavan. Je li sve u redu sa mnom i mojim čitanjem?
Više nego u redu. “Jako zabavan tiket” - i kad ne dobiva pobjeđuje .
U “Tiketu za revoluciju” nisu se baš dobro proveli salonski ljevičari i aktivisti. Čime su vam se najviše zamjerili?
Nema tu ljevice, to je ljevičarenje i jako je tužno. Kao cirkus sa ostarjelim životinjama koje ne mogu potrefiti obruč kroz koji trebaju skočiti.