Ovoga kolovoza Amerika slavi 60. godišnjicu objavljivanja romana “Lolita” Vladimira Nabokova, to jest godišnjicu prvog američkog izdanja 1958. - a izdao ga je “Putnam”. “Praizvedba” ovog djela dogodila se, na izvornom engleskom nešto ranije, u Parizu 1955., kod jednog “čisto” pornografskog izdavača Olympia Press.
“Lolita” jest veliki američki roman, a njegov autor je podrijetlom Rus. Govori/piše ga čovjek s pseudonimom Humbert Humbert, koji je razotkrio ljubav u 12-godišnjoj Dolores Haze - naziva je Lolita i Lo. I tu svoju ispovijed piše čekajući na suđenje zbog ubojstva.
S takvim junakom u prvom licu, s njegovom povijesti bolesti, koju je liječio po raznim euro-američkim klinikama za psihijatriju, Vladimir Vladimirovič Nabokov (1899. -1977.) “stručno” se distancirao od optužbi za pedofiliju i pornografiju, kojih je bilo napretek. U njegovo ime učinio je to izrijekom izmišljeni doktor filozofije John Ray, iz Widwortha u Massachusettsu.
Ray potpisuje Predgovor knjizi na nekoliko stranica, predstavljajući je kao svojevrsno upozorenje čitaocima: “Zanemarena djevojčica, samoživa majka i manijak zadihan od pohote nisu samo slikovite ličnosti jedne jedinstvene povijesti: oni nas uz to upozoravaju na opasnost skretanja; pokazuju kakve nas nevolje mogu snaći”.
Uvodi nas pisac, tako, u roman kao u svojevrsnu pedagošku poemu, koja može poslužiti roditeljima i odgajateljima da “još budnije i pronicavije odgajaju zdraviji naraštaj u jednom pouzdanijem svijetu”. Dakle, kao u knjigu za samopomoć. Pa tek potom “kreće” poznata rečenica: “Lolita, svjetlo moga života, oganj mojih prepona” - u prijevodu Zlatka Crnkovića.
Na rubu fikcije i fakcije
Drugim riječima, s Predgovorom je Nabokov dobro predvidio reakcije javnosti na djelo sličnog sadržaja. Manje ga je zanimao sredovječni profesor književnosti s pedofilskim strastima, više čovjek bez ljubavi, koju je pronašao, naposljetku, u krivoj (?) osobi, i kao zakonski kažnjivu. Upitnik, stoga, što ga je djevojčica zavodila (?) - po njegovom viđenju.
Upitnici nadalje, u beskraj: na rubu fikcije i fakcije, kao i zatvorskog dvorišta. Humbert Humbert jasan je otpočetka do kraja u odgovoru na temeljnu dvojbu vlastite ispovijedi, tj. romana: zatvor zbog ljubavi ili život bez nje. Njemu je trebala ljubav pod svaku cijenu, što je, napokon, najuzvišeniji i najuspješniji marketinški proizvod demokracije.
Pobijedio stvarnost
Simbolički susret ludo-aristokratske, kondenzirane Europe, s jedne strane, i provincijskoga gradića u američkoj državi New England završio je s ubojstvom dramatičara Clarea Quiltyja, kojega je Humbert smatrao odgovornim za transformaciju Lolite iz nevine tinejdžerice u siromašnu domaćicu 50-ih. U čast Nabokovljeve Lolite američki izdavači upravo objavljuju dvije nove knjige, “povezane” s izvornim romanom.
Prva je roman “Hrđa i zvjezdana prašina” T. Greenwooda, čija je tema ubojstvo 11-godišnje Florence “Sally” Horner, koje je “inspiriralo” Nabokova za “Lolitu”. Sally je 1948. oteo i ubio Frank La Salle. I druga knjiga opisuje isti slučaj, a napisala ju je Sarah Weinman i naslovila još izravnije: “Stvarna Lolita - otmica Sally Horner i roman koji je skandalizirao svijet”.
Oboje autora našlo je potvrdu za tvrdnju o inspirativnosti navedenog zločina za “Lolitu” u samoj “Loliti”. Naime, kada se Humbert vraćao u Ramsdale, zapitao se: “Jesam li napravio Dolici (Dolly), možda, ono isto što je Frank Lasalle, pedesetogodišnji automehaničar učinio jedanaestogodišnjoj Sally Horner?” Nabokov je, tako, pobijedio stvarnost, koja mu uzvraća s naknadnom mudrošću: koristi njegov roman za promociju novih literarnih djela.
Malena Sally Horner živjela je 21 mjesec u rukama monstruma La Salla, koji ju je odveo iz Camdena, u New Jerseyju, preko sjevernoameričkog kontinenta sve do San Josea u Kaliforniji. Pritom je zločinac snimao fotografije, koje sada izdavači preštampavaju štiteći autorska prava ubojice djevojčice. “Na jednoj od fotki curica izgleda sretno” - moglo bi se reći; monstruozna a naoko istinita rečenica.
Dakako, profesor Humbert također je poveo Dolores iz Ramsdalea, u Novoj Engleskoj, na američki obilazak, no s putovanja se vratila. Humbert je mogući monstrum nedopustive žudnje, poput de Sadeovih aristokrata, ali djecoubojica nije.
Psihički bolesnik malo je rjeđa zvjerka od bespomoćne djevojčice. A čini se da ju je najbolje razumio Nabokov. U njezin obilazak s Humbertom uključio je, posredno jedan od najtmurnijih opisa “američkog sna” i Trumpove ere. Jer, Dolores Haze je junakinja Trumpovih tinejdžerskih godina i prethodnica serije “nimfeta”; sirotica među bogatašima.
U mjesečniku Vanity Fair Sarah Weinman “brani” Nabokova od sebe same, pa ističe da je romanopisac započeo “Lolitu” prije spomenutog zločina, odnosno da je desetljećima radio na istom motivu: “besramne seksualne želje sredovječnog muškarca za djevojčicom”. Uostalom, sam je Vladimir Nabokov “podmetnuo” književnoj povijesti novelu “Čarobnjak” (Enchanter, 1939.), i to baš u Pogovoru prvom američkom izdanju. Nazvao je tu novelu od 30-ak stranica, na ruskom, “prototipom sadašnje knjige”. Njen je junak bio Arthur, “porijeklom iz Srednje Evrope”, a njegova bezimena nimfica Francuskinja.
Bezimena nimfica
Oženio se majkom bezimene, obudovio, pa se bacio pod kotače teretnjaka, zato što djevojčicu nije mogao zavesti. Radnja se događala u Parizu i Provansi. Nabokov je pročitao ovu priču “skupini prijatelja”, a zatim je uništio, nakon useljenja u Ameriku 1940., zato što “nisam bio zadovoljan tom svojom stvarčicom”.
Što god joj prethodilo, “Lolita” ostaje zagonetka i poticaj poslije više od šest desetljeća. Pročitao sam je još kao pubertetlija i student, s onim nepostojećim odnosom prema pedofiliji i socijalističkom grijehu, kakav je prevladavao 70-ih i 80-ih.
Tada je jedan broj časopisa za mlade, Pitanja, otisnut s djevojčicom obnaženog trbuha na naslovnici. Aktovi maloljetnica Davida Hamiltona postali su ideal ljepote, ujedno i umjetničke fotografije. A pred njegovu tragičnu smrt javile su se odrasle žene koje su ga optužile za pedofiliju, za koju su znali i neki od njihovih roditelja. Posthumno je broj takvih žena rastao.
Je li Hamilton bio duševni bolesnik, ili Humbertov učenik, ili možda nedužan, kao što je tvrdio, nemoguće je suditi. Ali, moguće je reći da je “Lolita” izašla iz slavnog romana pred objektive mnogih fotografa prohujalog vremena. U čežnji za gubitkom nevinosti balavci bi zaboravili, već zbog strasti, kad prelaze granicu punoljetnosti, dok njihove djevojčice ostaju ispod nje. Takav je “Lolitu” čitao drugačije od oca kojim će postati. Pričao je s lakoćom da se Humbert hvalio penisom od 32 centimetra, kao nekakva porno-zvijezda. To su pubertetske priče.
Nabokova je zanimalo nešto drugo: Amerika i uopće svijet bez ljubavi. Pozicija Humberta, psihički bolesnog ja-pripovjedača, poslužila je piscu da bi ispričao “možda jedan od najboljih romana o ljubavi u ovom /prošlom/ stoljeću”, kako je “Lolitu” opisao Antun Šoljan.