Roman teško pamtljiva naslova “Namjerno zanemarivanje” afirmirane švedske autorice Lene Andersson, kolumnistice dnevnika Dagens Nyheter, kako mu i u podnaslovu stoji, priča je o ljubavi, bolje rečeno zaljubljenosti, o tome do kud zaljubljena čovjeka kojem je ljubav neuzvraćena može dovesti samozavaravanje.
Autorici je to šesti roman, za njega je 2013. dobila uglednu švedsku književnu nagradu August te književnu nagradu časopisa Svenska Dagbladet.
Andersson je zapravo napisala priču o posvemašnjem, očajničkom obožavanju, o tome kako zaljubljena osoba izdaje samu sebe, korača u autodestrukciju.
“Namjerno zanemarivanje” u nas je objavljeno koncem prošle godine (prijevod Željka Černok, Ljevak), a Andersson će 18. ožujka gostovati u Zagrebu.
Žena u 30-ima
Glavna junakinja romana u ranim je 30-ima, filozofkinja, publicistkinja, analitična, ali zapravo žena bez velika životna iskustva koja vjeruje da je svijet takav kakvim ga ona vidi. “Ili točnije rečeno, da su ljudi napravljeni tako da mogu doživjeti svijet onakvim kakav jest, samo ako su dovoljno pažljivi i ne lažu samima sebi.
Subjektivno je objektivno, a objektivno je subjektivno”, piše o njoj Andersson. Njezina junakinja Ester Nillson je i pjesnikinja koja sa svojom poezijom želi “postići da drugi vide ono što ja vidim”. Žena je koja na vlastitoj koži preispituje društvene konvencije, odbacuje osjećaj sramote i časti “jer su te stvari od čovjeka činile roba tuđih prosudbi”.
Višegodišnju vezu odbacuje, ostavlja partnera zbog iznenadne zaljubljenosti u umjetnika koji joj te emocije neće uzvratiti, ali koji će je mjesecima držati u napetosti, provoditi s njom puno vremena, nekoliko dana uz nju se naoko i seksualno vezati, a potom je odbaciti. Pitanje je koliko je tom odnosu zbog kojega će ona naposljetku patiti pridonio on a koliko se u stanje posvemašnje zablude dovela sama, slijepa za realnost, uporno krivo interpretirajući njegovo ponašanje.
Istu je tu Ester Nillson autorica uzela kao glavni lik još jednog njezina romana, “Djela nevjere”, u kojem se upušta u vezu s oženjenim muškarcem za kojega vjeruje da će se razvesti, i makar je jasno da on to neće napraviti ona svejedno gubi vrijeme i živi u iluziji sa svojim nerealnim očekivanjem.
Ester pokušava navigirati u svijetu u kojem je muškarci, ne samo njihovom krivicom, iskorištavaju. Oni imaju drugačiji pogled, a u njezinom pak sustavu vrijednosti i u njezinom svijetu nema smisla reći nešto a ponašati se potpuno drugačije.
Multikulturalizam
“Zanimaju me obrasci ljudskog ponašanja, kako jedni druge koristimo, ponekad i iskorištavamo jedni druge, iskorištavamo ljudske emocije, ponašamo se nehajno, jurimo kroz život često fokusirani samo na sebe, ne razmišljajući što eventualno činimo drugima. Čak i onda kad im, evidentno, nanosimo bol. To postaje sve češće, jer mi živimo u neko moderno, nazovite to slobodno društvo u kojem možete raditi što hoćete, jer eto tako, čini se čovjeku da – može. Naravno da ne možete.”
Godine 2016. Lena Andersson dobila je nagradu Lagercrantzen kao “glas razuma u iracionalnim vremenima”. Živi u Stockholmu i drže je za jednu od najbritkijih nacionalnih analitičarki.
“Pišem o društvu, o odnosima, o idejama koje zastupa društvo, o mulitikulturalizmu, slobodi, o tome kako izgleda živjeti život, o tome što stvarno kažemo kad kažemo nešto, što je iza tih riječi.”
Koliko se ideja multikulturalizma promijenila u Švedskoj u zadnji pet godina, od zadnjeg masovnog dolaska izbjeglica, imajući u vidu da je ta zemlja pri samom vrhu europskih država po broju izbjeglica koje je primila u odnosu na njezin broj stanovništva?
Kompleksno pitanje
“Jako. Puno je toga promijenilo se u posljednjih pet godina. Promijenilo se kako gledamo na migrante i kako razgovaramo o tome. Sad se u nas vodi velika rasprava, zadnjih godina se promijenio narativ, o mulikulturalizmu se priča na drugačiji način. Više nema zastupnika ideje da se u zemlju može pustiti neograničen broj ljudi.
Prije je apsolutno dominantna bila ideja da treba širom otvoriti vrata, a sad kao da je društveni konsenzus otišao na drugu stranu klatna. Sad su glasna mišljenja onih koji ističu da migracija znači probleme, da je integracija propala. Sad se puno više o tome priča, više negoli nekad. Prije je bio stav da migranti donose prosperitet, različitosti. Moje mišljenje je da je to kompleksno pitanje. Obje ove spomenute pozicije pomalo su ekstremne. Prije nismo htjeli vidjeti probleme vezane uz migraciju, a sad pak vidimo samo probleme.
Čvrsto vjerujem da bi ljudi trebali moći migrirati, da ne možete zatvoriti vrata, ali isto tako i migranti moraju biti u stanju izgraditi novi život. Ne vjerujem u nacionalizam, u priče da moramo zaštititi našu kulturu tako da zatvaramo granice, ali naravno da ne možemo na leđa socijalne države staviti nekontroliran broj ljudi.
E sad, pitanje je gdje povući granicu, kako napraviti socijalno osjetljivo društvo. Socijalna država mora imati granice. Pitanje je trebamo li tako veliku socijalnu državu? Što bi trebala biti njezina uloga …
Mislim da ljudi trebaju znati raditi i izboriti se za sebe, mogu migrirati, trebamo im pomoći, ali moraju raditi za sebe.”