Autor “Mjerenja svijeta”, Daniel Kehlmann, kojeg je spomenuti roman učinio jednim od najvažnijih suvremenih pisaca njemačkog govornog kruga, danas u Zagrebu, u povodu 60. obljetnice Austrijskog kulturnog foruma sudjeluje u raspravi “Što je Europa danas?”. Na to uopćeno pitanje spontano, iz svojega književna rakursa, kaže: “Fantastično je koliko su ljudi u Europi zainteresirani za književnost. Zanimaju ih knjige, žele razgovarati s piscima, to možete osjetiti. U Americi je bitno drugačije. Oni imaju sjajne pisce, ali je interes javnosti i društva za književnike i literaturu puno manji. Pisci su stvarno vrlo marginalizirani u SAD-u. No, to možda može biti i dobro za literaturu. Jer, ovdje kod nas je luđačka količina književnih festivala. Ima puno dobrih pisaca koji danas gotovo da više uopće ne pišu jer idu od festivala do festivala. Tamo sjede s drugim piscima i odgovaraju na pitanja o knjigama koje su davno napisali.
Treba paziti da publika čitanje knjiga ne zamijeni s posjećivanjem festivala i slušanjem pisaca koji pričaju o koječemu. Naravno da je ugodno ponekad otići na festival, otputovati od kuće, obično dobijete dobru hranu, upoznate ljude, zato pisci, uključujući i mene, prečesto organizatorima kažu ‘da’. Gotovo da smo zaboravili da je život pisca da bude u kući i piše, a ne da ide okolo i priča.”
Kehlmann nema problema s vlastitom produktivnošću. U Hrvatskoj, kao i u svijetu, puno je prevođen, u izdanju Frakture objavljeno je “Mjerenje svijeta”, “Mahlerovo vrijeme”, “Magičan život Arthura Beerholma”, “Izmišljeni dvorci”, “Slava” i “F”. Najnoviji “F”, u prijevodu Snježane Božin, tiskan je ovih dana. Ponešto je to saga, ali pisana u Kehlmannovoj, žanrovski nepravocrtnoj maniri - otac, neuspješan pisac, nakon što sudjeluje u javnom nastupu smušena hipnotizera, preko noći pobere novac s obiteljskog računa, nestaje iz života trojice sinova i ne pojavljuje se sljedećih dvadesetak godina. Trojica dječaka formiraju se na način da njihove životne priče postaju dijelom paradigmatske za vrijeme u kojem živimo - Martin postaje svećenik, makar u Boga, koliko god se trudio, uspio povjerovati nije, Iwan, nesuđeni slikar slabašna talenta, “napreduje” do krivotvoritelja umjetnina, a psihički krhak Eric, koji kroz život ide uzdajući se u sedative, propali je mešetar u svijetu financija, približava se Bogu kad ga, ironičnom igrom sudbine, kriza u svijetu gospodarska - spašava od zatvora.
Dobar dio našeg razgovora Kehlmann se vraćao na Iwana, lika kojeg mu je bilo najteže stvoriti, argumentirajući da je u njemu opisao “zapravo iskreno dobru dušu”. A o tim dobrim dušama, autor tu često parafrazira Dostojevskog, ponajteže je pisati, jer su za literaturu - dosadnjikavi. Umjetnost ne nose likovi ni dobrih niti sretnih ljudi. “Literatura priča o ljudima koji teže nečemu, hoće nešto dobiti, stvoriti i o preprekama koje im stoje na putu. Nema toga kod sretnih ljudi, oni su tamo gdje žele biti, imaju to što žele i u duhovnom i u materijalnom smislu. Oduvijek je bio zadatak literature da opiše tamniju stranu ljudskog postojanja, tugu bivanja. Svi bismo mi htjeli imati dobre, sretne živote i čitati knjige o manje dobrim ljudima i njihovim kompliciranim, nesretnim životima. Jer većina nas i jesmo ponešto nesretni ljudi i ne sasvim dobre osobe. Ljudi se trude biti dobrima, no nisu dobri koliko bi mogli ili trebali biti. Literatura govori o životu kakav on jest, o istini u našim životima.”
Makar Kehlmann kaže da je naslov “F” referenca na “F for Fake”, dokumentarac Orsona Wellesa te na F kao “obitelj” (njemački Familie), od koje ne ostaje puno nakon što neodgovorni otac odlazi pisati i bježi, u romanu se F pojavljuje i kao fatum, usud.
“U sudbinu ne vjerujem, većina stvari koje nam se događaju vjerojatno su koincidencija ili posljedica nečega. No, fascinira me da se život svakog od nas baš u svakom trenutku može promijeniti, dovoljno je da samo napravio jedan krivi, drugačiji korak i naš život ode u potpuno drugom smjeru. U bilo kojem trenutku možete nastradati ili biti ubijeni, samo ako krivo krenete ili ako ste na krivom mjestu u krivo vrijeme. No, ne možemo mi to prihvatiti, te nesreće, pa onda ljudi vjeruju u sudbinu.”
U romanu “Slava” mnogi likovi, nezadovoljni vlastitim životom, pokušavaju pobjeći ili se odmaknuti od svog okruženja i onoga što oni sami u tom svijetu predstavljaju - slavni glumac na trenutak, učini se, uskače u život svog imitatora i konačno je sretan jer on eto, više nije on, već imitator sebe sama, samim time lišen tereta slave i bulumente iscrpljujućih znatiželjnika, svih onih što nešto išću i koješta očekuju od njega... Da mu je na dan-dva zamijeniti vlastiti život s nekim drugim, koga bi odabrao?
“Prilično sam zadovoljan kako izgleda ovaj moj život. Možda je to malo smiješna ideja, no ponekad osjećam kao da bih volio biti budistički redovnik koji živi u nekom lijepom samostanu, visoko u Himajali, sasvim u miru sam sa sobom. Ali samo na dan ili dva, a onda bih natrag. Volim svoj život!”