"Prije pedeset godina Sylvester Stallone potrčao je uz čuvene stepenice Muzeja umjetnosti u Philadelphiji. I on i te stepenice otada služe kao simboli nepokolebljive volje i ustrajnosti te potiču milijune ljudi diljem svijeta da slijede svoje snove", stoji u priopćenju izdavačke kuće Znanje povodom objave hrvatskog prijevoda glumčevih memoara "Koraci" (eng. The Steps).
U knjizi, koju je na hrvatski prevela Lidija Toman, ovaj junak niza akcijskih filmova (poput "Ubojice", "Specijalista" te onih iz franšiza "Rocky" i "Rambo") daje uvid u svoje teško djetinjstvo, poteškoće s kojima se suočio tijekom odrastanja i rane mladosti te dugogodišnji put do uspjeha.
Njegova priča kontemplacija je, pišu, "o važnosti vizije, snage volje i napornog rada", a u nastavku donosimo dio knjige zvijezde čiji su scenarij iz 1976. i kultna glumačka interpretacija inspirirali i novi film "I Play Rocky". Donosimo vam ekskluzivni ulomak iz knjige.
LAVOVI U KAVEZU
Bilo je već tri poslijepodne, još jedan neuspješan dan bio je iza mene. Vraćao sam se kući kroz Central Park i pravio računicu u glavi. Imao sam još šezdeset dolara. Moje obilaženje agenata trajat će još barem nekoliko tjedana, što je iznosilo 43,60 dolara u stanarini. Dvadeset centi za vožnju podzemnom. Dolar ili dva dnevno za hranu. Matematika je bila jasna: treba mi posao. Bilo kakav.
Dok sam pokušavao smisliti gdje uopće tražiti posao, spazio sam znak za Zoološki vrt u Central Parku. Zoološki vrtovi zapošljavaju ljude, pomislio sam. Pratio sam znakove koji su vodili do ulaza, pronašao kadrovsku službu i pitao ima li slobodnih radnih mjesta. Pola sata poslije imao sam posao.
Čišćenje lavljih kaveza. Otmjeno, nema što.
"Kad počinjem?", pitao sam.
"Odmah", žena je odvratila.
Nakon petnaest minuta bio sam u lavljem kavezu, s crijevom za vodu i lopatom. Ako nikad niste imali priliku ući u lavlji kavez nakon što ga isprazne, dopustite da vam kažem: miris je vrlo intenzivan. Istog trena oči su mi počele suziti od smrada prirodnog amonijaka iz lavljeg urina.
Bez obzira na smrad, bio sam zahvalan što imam posao. Ali moram priznati i da sam se bojao za vlastiti život. Lavovi su uvijek bili u blizini, uvijek su motrili. Imao sam osjećaj da vide duboko u moju nutrinu. Bili su zatvoreni u kavez, ali ta golema tužna stvorenja svejedno su gurala njuške između rešetaka u pokušaju da me onjuše. Njihovo disanje zvučalo je kao sablasno stenjanje, kao da već znaju da će kušati moje meso. Gledali su me kao što sam i ja gledao sendvič u pauzi za ručak dok sam kao tinejdžer vozio viličar po dokovima u Philadelphiji.
Bilo mi je žao lavova. Bile su to moćne, ogromne zvijeri, a ovo je za njih bio završetak puta. U nekom drugom životu bili su kraljevi, a sada njihovo kraljevstvo nije ništa drugo nego zatvor, komad usranog betona čija površina ne iznosi ni dvadeset metara kvadratnih. Iza rešetaka bi trebali biti kriminalci, a ne ove prekrasne životinje. Kome su oni što skrivili? Kad malo razmisliš, takva je često i ljudska sudbina. Ni kriv ni dužan, čovjek negdje zaglavi, živi kao životinja u kavezu. Nema prostora za istraživanje, nema vremena za misli i snove. I zato sam ja bio zahvalan. Ja sam svoj prljavi kavez - svojih šest metara kvadratnih - izabrao vlastitom voljom. I ključ je bio u mojim rukama.
Na kraju nisam u tom Zoološkom vrtu izdržao dulje od tri i pol tjedna. Volio sam te životinje, ali svako poslijepodne kad sam se vraćao kući, smrdio sam kao netko tko ima gadnih problema s mjehurom. A to mi se nije sviđalo. Osim toga, moje naporne smjene počinjale su u pet i pol ujutro, a završavale u tri popodne. To je bilo najbolje vrijeme za obilazak agencija.
Nađi si drugi posao, Sly!
Posljednjeg dana u Zoološkom vrtu probudio sam se u četiri i pol ujutro, sav u znoju. Praktički sam se zalijepio za krevet. Noć je bila nepodnošljivo sparna. Pokušavao sam se ohladiti tako što sam namočio onaj tanašni madrac vodom iz umivaonika i ispružio se preko njega kao žrtva toplinskog udara. Kad to nije upalilo, namočio sam nekoliko izlizanih ručnika i njima pokrio lice i trup, u nadi da će to pomoći.
Nije pomoglo. Da stvar bude gora, svanuo je još jedan užareni dan, tipičan za New York u kasno ljeto. I tada sam odlučio: dosta je. Tog poslijepodneva dao sam otkaz.
Teško je hodati svijetom kad smrdiš kao zvijer u kavezu. A još je teže kad ti kažu da nećeš uspjeti jer ne izgledaš dovoljno dobro. Agenti, pa čak i oni najnižeg ranga, počeli su mi davati komentare koji bi osobu tanje kože natjerali da potpuno odustane od potrage za karijerom u ovom poslu. I zato sam bodrio samog sebe. Radio sam to takoreći redovito još od svoje desete godine. Ti moji motivacijski razgovori sa samim sobom bili su presudni za održavanje pozitivnog stava, pogotovo nakon susreta kao što je ovaj:
"Mogu li ti dati savjet?", pitao me jedan agent.
"Naravno", odvratio sam.
"Mislim da nemaš šanse u ovom poslu."
"Zbog čega?"
"Zbog svog izgleda. Uz to, nerazgovijetno govoriš, kapci ti vise i glas ti je predubok za jednog mladog čovjeka", rekao je.
"Ja tu ne mogu ništa. Znači, vi smatrate da nemam nikakve šanse?", pitao sam.
"Šanse za glavnu ulogu? Ne, ne baš."
"Na što da se onda usredotočim?"
"Možda na uloge nekakvih snagatora", kazao je.
Samo sam gledao u njega, bez riječi.
"Čuj, ovo ti je brutalna branša", dodao je.
Ovakva vrsta savjeta uzdrma ti samopouzdanje, pogotovo kad nemaš ni kinte u džepu. Ne znaš bi li trebao vjerovati takvim riječima. Jer, čuo sam već takvu pjesmu. Prije otprilike godinu i pol, dok sam još studirao na Sveučilištu u Miamiju, otišao sam za vrijeme praznika na audiciju na Juilliard. Nekoliko studenata koje sam poznavao iz Ring Theatera bilo je primljeno na Glumački program na Sveučilištu u Miamiju (op. prev.), pa sam pomislio: ako su oni mogli upasti, zašto ne bih i ja?
Glavni čovjek na Juilliardu bio je slavni John Houseman. Bio je osnivač i ravnatelj ove škole i tamošnja velesila, iako će tek nekoliko godina poslije postati naširoko poznat kao profesor Kingsfield iz serije "The Paper Chase". Iznenadio sam se kad mi je stigao odgovor iz Juilliarda i zbilja sam se htio iskazati. Odlučio sam izvesti monolog koji sam sâm napisao. Smatrao sam da je prilično dobar. Govorio je o osobnom razvoju i suočavanju s teškoćama, slično monologu koji ću poslije napisati za Rockyja u filmu "Rocky Balboa", kad se on obraća sinu na ulici ispred restorana:
"Nije stvar u tome koliko snažno udaraš, nego koliko udaraca ti sam možeš primiti i zatim nastaviti dalje". Naivno sam mislio da će John Houseman biti zadivljen što ne recitiram nekakav solilokvij iz "Hamleta" ili "Henryja IV.", kao 99 posto svih ostalih studenata.
Monolog je išao otprilike ovako:
"Kao da je pokrenut neki veliki kotač - neka mitska preobrazba koja se mora dogoditi između djetinjstva i odrasle dobi, a mi, kao djeca, trebali smo biti njezine žrtve… žrtve života! Život, taj svemoćni oblikovatelj, taj anonimni kipar, uskoro će nas sve nepovratno ukalupiti… I dok pjevušimo zavodljivu pjesmicu, svi mi slijedimo tog kipara kao Čarobnog frulaša i njegove štakore, plešemo na njegovu…".
"Dovoljno je bilo. Hvala vam, mladiću", rekao je John Houseman sa svoje stolice.
"Ima još…", otpočeo sam.
"Vjerujem da ima, ali nije potrebno. Hvala vam na vremenu", dodao je, a zatim otišao u tišini.
Otkrio sam poslije da većina ljudi ne voli kad netko oduči biti "drugačiji" u situacijama kad ih se ocjenjuje u odnosu na nekakav standard. Bilo je očito da sam trebao naći drugi način da se istaknem. Izišao sam iz te zgrade i duboko udahnuo.
Dobro. Sad ćeš spremiti ovo sjećanje u neku kutiju koju više nećeš otvarati, pomislio sam. I ići ćeš dalje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....