Umro je Tomislav Sabljak. Imao je 91 godinu, družio se s Krležom, T.S .Eliotom, Gustavom Krklecom...

Otkrivamo nepoznate anegdote iz života Tomislava Sabljaka i njegovih susreta s engleskim i hrvatskim pjesnicima.

U 92. godini života umro je Tomislav Sabljak, hrvatski književnik, prevoditelj, erudit. Rođen je 15. veljače 1934. u Zagrebu. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1957., gdje je i doktorirao 1989. s tezom Drame Janka Polića Kamova. Od 1969. bio je zaposlen u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU, a od 2000. je voditelj Odsjeka za povijest hrvatske književnosti HAZU. Od 1975. glavni je urednik časopisa Kronika Zavoda za povijest hrvatske književnost, kazališta i glazbe HAZU. Od 1997. do 2007. bio je sveučilišni profesor na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i nositelj kolegija Stilistika i Istraživačko novinarstvo.

Suvremenik je krugovaša i razlogovaca, objavljuje pjesme (Nemiri tijela, 1955.; Situacije, 1960.; Krvavo prijestolje, 1972.; Boljima od nas, 1988.), prozu (Pas ispod kože, 1987.; Jesen našeg nezadovoljstva, 1988.; Jarčevo oko, 2009.), kritike, eseje, članke i feljtone (Opaske o uvjeravanju, 1977.; Pisac u kavezu, 1989.; Fantom tiranije, 1993.; Blasfemija čitanja: ironijska upotreba teksta, 1999.). Piše i radijske i televizijske drame (Neron, 1964.; Mumije, 1970.; Mahnitanje, 1977.; Groznica, 1979.) te filmske scenarije (V. Kljaković, Usporeno kretanje, 1979.; L. Zafranović, Ujed anđela, 1984.; Ž. Senečić, Dubrovački suton, 1999.). Sklon je crnomu humoru, ironiji i groteski, bizarnim temama i erotskim motivima. Prozu mu odlikuje prožimanje realnoga i fantastičnoga te zasićenost intertekstualnim referencijama. Priredio je nekoliko rječnika, antologija i zbornika. Prevodi pjesme, prozu, drame i eseje, uglavnom iz anglosaske književnosti.

Zagrebački prevoditelj, pisac i erudit Tomislav Sabljak dao je svojedobno intervju Karmeli Devčić, o knjizi u kojoj je ekstrahirao zanimljive momente iz susreta, razgovora, druženja i prijateljevanja s pjesnicima, engleskim, ali i domaćima, napisao knjigu koja je dokument ne samo književne generacije već i cijelog jednog vremena. "Svjetionik na otoku" (Fraktura).

Sabljak je u knjizi pripovijeda o pjesnicima, njihovim sitnim i krupnim radostima, dobu neimaštine, druženjima s Gustavom Krklecom, o Miroslavu Krleži, Dragutinu Tadijanoviću, o životu u književnom krugu koji mu je bio duhovno pobratimstvo i susjedstvo, jer grupa pisaca tad okupljena oko Društva književnika osnovala je stambenu zadrugu koja je učinila da su mnogi od njih na Trešnjevci postali susjedi, a svoj mikrokvart prozvali "Mali Oxford", jer je više njih bilo usko vezano uz anglosaksonsku književnost, bavilo se prevođenjem, boravilo u Engleskoj…

Govorio je u intervjuu i o svojem životu u Malom Oxfordu na Trešnjevci, u stambenoj zadruzi pisaca, Sabljak postaje nostalgičan: "Bilo je to divno razdoblje, svojim novcima i darom svakom od nas gradonačelnika Većeslava Holjevca, počeli smo graditi kuću, čak smo mogli intervenirati tijekom radova u svojim stanovima. Najveći teret ponio je predsjednik naše zadruge Ivan Raos. Kad danas navratim u taj kvart, doživim strašno razočarenje: gostionicu na samom Trešnjevačkom trgu Dvije lipe pretvorili su u igraonicu s fliperima. A na terasi te stare krčme satima smo razgovarali o literaturi, uspoređivali prijevode, ponekad se igrajući scrabble sa stihovima pojedinih engleskih pjesnika."

Prijateljevao je i s Gustavom Krklecom. Pričao je o svojem prijateljstvu i s T. S. Eliotom: "Imao sam cijelo jutro tremu, s tremom sam došao k T. S. Eliotu. Bilo mi je neshvatljivo da sjedim pokraj najvećeg pjesnika našeg stoljeća. I danas tako mislim.

Družio se i s Miroslavom Krležom, o čemu je govorio u intervjuu Ivani Mikuličin. Došao je Krleži s knjigom "Nova drama", bila je to neka vrsta antologije moderne avangardne drame i nastavak knjige "Teatar XX. stoljeća", za koju mu je Krleža osobno dao svoj revidirani tekst. - Krležina tajnica Lidija rekla mi je da malo pričekam jer je kod njega Franjo Tuđman. Mahnuo sam rukom, davši joj znak da će to potrajati, ali ona je odlučno rekla da će me primiti točno kako mi je rekao i, zaista, u 12 sati otvorila su se vrata i Krleža je ispraćao Franju Tuđmana, pokazujući mi da uđem. Tuđmana sam samo pozdravio jer tada ga još nisam dobro poznavao. Krleža me odmah upitao znam li tko je bio kod njega. Rekao sam: "Dr. Tuđman, Krleža". Krleža mi je na to rekao: "General Tuđman, molit ću lijepo. U ovom našem sveukupnom džumbusu, on je dovoljno lud da bi od njega moglo nešto biti".

Krleža je, naime, bio vizionar. No, Krleža nije lako preživio 1945. godinu, a nisam bogme ni ja baš bajno prošao s navršenih jedanaest godina - pripovijeda danas etablirani znanstvenik, književnik i prevoditelj, dugogodišnji voditelj Odjela za povijest hrvatske književnosti HAZU-a Tomislav Sabljak (1934.), nekoć zaposlen i u Institutu za književnost i teatrologiju JAZU.

Pričao je o djetinjstvu u Šenoinoj, ususret ratu: "Od igračaka imao sam rajf, romobil, sličuhe, pikule i sanjke za snijeg. Imali smo kod kuće njemački Telefunken radio i gramofon s trubom. U ulici smo imali špeditera s belgijskim konjima koji je imao i konjušnicu i radio je selidbe. Moj susjed, na uglu Šenoine i Draškovićeve ulice, bio je čuveni kralj šlagera Andrija Konc. Dva puta tjedno dolazili su u Draškovićevu s konjima ljudi iz Ledane koja je bila u Bauerovoj; razvozili su sante leda za kućanstva i gostionice. Mi smo, naime, imali ajskastl, koji je bio preteča frižidera i kupovali smo led. Ledana u Bauerovoj 1945. bila je pretvorena u istražni zatvor i tamo su likvidirani mnogi po partizane nepoćudni. Na nedjeljne izlete išli smo na Kraljičin zdenac, u vrtni restoran, izletište kod kume Neral iza Ljubljanice ili u Kloštar Ivanić, gdje je otac imao prijatelje, liječnika i mlinara. Ili u Petrinju k teti Kati koja je imala dva sina Ivu i Mišu, koji su smaknuti 1945."

Tomislav Sabljak bio je i jedan od utemeljitelja Večernjakova natječaja Ranko Marinković za najbolju kratku priču. Večernji piše da je ispraćaj 7. studenog na Krematoriju u Zagrebu.