Što bi bila hrvatska književnost bez Ive Frangeša (1920 - 2003), bez njegove “Povijesti hrvatske književnosti” (1987), s nadopunama u njemačkom izdanju (1995)? Veći kaos nego što jest.
Njegova treća posthumna knjiga - a prve dvije bile su: “Riječ što traje” (2005) i “Moj Tadija” (2006) - živući je argument u prilog Frangešova značaja i njegove predanosti dvjema osnovnim vrijednostima: ljepoti riječi i slobodi.
U paraboli, koja seže od Ivana Mažuranića (“Mažuranić klasik”, ‘64) do spomenute posvete prijatelju Tadijanoviću, Frangeš je predano “detektirao” prožimanja pučke i visoke književnosti, tražeći im podudarnosti u i iz jezika. Još dok je “teorija citatnosti” bila apstrakcija ovaj je teoretičar iznalazio poveznice Mažuranićeva epa sa stvarnosnom prozom, odnos...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....