"Jagoda Truhelka autorica je čija se javna recepcije većinom vezuje uz hrvatsku dječju književnost iako su s pravomsve izraženiji interesi književne i i kulturne (ženske) povijesti te feminističke i književne kritike za njezinlik i stvaralaštvo, čiji rezultati osvjetljvavaju posve novu vizuru njezina javnoga djelovanja", piše na početku svoje sveobuhvatne knjige o značajnom imenu hrvatske (dječje) književnosti izv.prof. dr.sc. Katarina Ivon, predavačica na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru i dopredsjednica je Hrvatske udruge istraživača dječje književnosti.
S autoricom knjige "Jagoda Truhelka - poetika na margini" (Ljevak) porazgovarali smo o Truhelkinom doprinosu hrvatskoj književnosti, njenom društvenom i feminističkom angažmanu, pedagoškoj pozadini te razvoju književnopovijesne recepcije ove spisateljice.
Kakve je feminističke stavove izražavala i u čemu se ogledaju njen feminizam i društveni angažman?
Truhelka se u prvom redu zalagala za obrazovanje žena i u tom je segmentu najviše učinila.
Njezin kulturni i književni angažman 1890-ih godina je izniman i u svim segmentima usmjeren na ženu i žensku emancipaciju. Tada je Truhelka i dio nastavničkog kadra zagrebačkog ženskog liceja koji se borio za reformiranje ženskih škola i podizanje obrazovanja djevojaka. Ženski licej je omogućio gimnazijsko obrazovanje djevojaka i mogućnost fakultetskog obrazovanja, čime i otpočinje proces ženske emancipacije. Jagoda Truhelka i u svojoj autobiografiji navodi da je tadašnji ravnatelj Liceja, Ivan Hoić, upravo u njihove ruke položio odgoj mladih djevojaka, što je izniman zadatak. Ženski licej je bio poznat i po posebnom odnosu nastavnica i učenica koji se nastavljao i kasnije, svjedoči tome Truhelkina korespondencija s Elzom Kučerom i Zdenkom Marković koja obuhvaća razdoblje od gotovo 40-ak godina. Navedena pisma rekonstruiraju nam Truhelkina emocionalna stanja iz banjalučkog i sarajevskog razdoblja. Pogledamo li i njezin učiteljski put, koji je fascinantan (Osijek, Gospić, Zagreb, Banja Luka, Sarajevo), vidjet ćemo koliko ju je u radu i odnosima usmjeravao taj osjećaj dužnosti. Vodio ju je prostorima Monarhije u uvjerenju da je dužnosti moralni koncept, jer svakako intrigira njezin odlazak u Banja Luku u trenutku njezina najintenzivnijega kulturnog i književnog rada, ali i života hrvatske metropole. Ono što ju je dočekalo u Bosni nije ostavljalo prostora za književno stvaranje, svjedoči to njezina korespondencija (u knjizi sam detaljnije o tome pisala). Posvećenost učiteljstvu možda je najljepše oblikovano u njezinom pismu Hermini Tomić (1909.) s kojom je njegovala vrlo prisne odnose. Truhelka piše sljedeće:
[…] Jedina mi je još utjeha, da moje djelo, moja škola, uspijeva i, ako i ostavim ovu zemlju, ostat će iza mene nova osnova, koju sam ja u glavnom zamislila i izradila i priznanje za to nije mi tolika zadovoljština, koliko uvjerenje, da je dobra, dok je prihvatiše i izvedoše […].
S druge mi se strane čini da je i kasnije pozorno (književno i kulturno) pratila ženski (društveni) hod u svim povijesnim turbulencijama koje su se najpogubnije odrazile na one najranjivije. Znakovito mi je njezino pisanje o ženi i majčinstvu u vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon njega, što podcrtava u stvaralaštvu 1920-ih i 1930-ih godina. Posebice u pripovijetci Božja ovčica i dječjem romanu Zlatko. U romanu Zlatko svjedoči o pogubnosti rata na ženin emocionalni svijet te činjenicu da je rat posebno pogodio obiteljski kontekst. Konkretno, riječ je o sudbini dječaka Zlatka čija majka u vihoru rata u emocionalnoj prenapregnutosti i nepovoljnim (obiteljskim) okolnostima gubi razum i nije u stanju brinuti se o njemu. S druge strane i u Božjoj ovčici u kojoj se društveno apelativno problematizira majčinstvo u ekonomski narušenom socijalnom ratnom i poslijeratnom kontekstu. Majčinstvo se strukturira kao nametnut teret koji središnji ženski lik fizički i moralno slama.
Kako su njena obitelj i odrastanje utjecali na formiranje Truhelke kao feministkinje, ali i dječje spisateljice?
U prvom poglavlju knjige nastojala sam donekle rekonstruirati obiteljski kontekst Jagode Truhelke. Mislim da je on uvelike odredio njezin život kasnije, ali i život ostalih članova obitelji. Ona istinska emocija strukturirana u naraciji Zlatnih danaka definitivno bi odgovarala njihovim toplim i brižnim odnosima koje su članovi Jagodine obitelji njegovali cijeloga života. Jagoda Truhelka proizašla je iz građanske patrijarhalne obitelji srednjega društvenog sloja koja je prilično rano ostala bez oca. Ostati bez supruga tada, uz troje djece, odlučiti se na preseljenje u Zagreb da bi djeci omogućila školovanje, majci Mariji nije bilo jednostavno. Nakon očeve smrti, majka je prodala kuću u Labudovoj ulici, baka Alojzija imanje u Ladimirevcima i svi zajedno su odselili u Zagreb. Majčinu snagu, ustrajnost i žrtvu djeca su prepoznavala oduvijek, usmjeravala su svoje živote u prvom redu kako bi majci pomogli. To je bio njihov dug majci. Očito je majčina snaga bila inspiracija i putokaz. Istinsku emociju proživljenog djetinjstva upravo nalazimo u Zlatnim dancima, sa svim likovima i situacijama koje su činile Truhelkino osječko djetinjstvo tako posebnim.
Kako su prikazani ženski likovi u Truhelkinim djelima?
Sagledavajući Truhelkin opus u cjelini možemo reći da je riječ o opusu koji je naglašeno ženski. U njemu definitivno dominiraju ženski likovi koji su prilično kompleksno ocrtani. Književna povijest prepoznaje Jagodu Truhelku kao prvu autoricu koja se pozabavila položajem žene u društvu, a njezin roman Plein air (1897.) početkom modernog ženskog pisma. No, autoričin odnos prema pitanjima položaja žene u društvu, gledan u povijesnom slijedu, uvijek je bio rezultat društvenih i povijesnih okolnosti te angažirano progovarao o svim pozicijama u kojima su se žene nalazile. U početnim svojim tekstovima Truhelka je zaokupljena obrazovanjem žena/djevojaka, rekla bih da je to bio i prvi impuls njezina pisanja. Njezina namjera da doskoči tadašnjoj deficitarnosti literature koju bi mlade djevojke trebale čitati. Stoga je njezino (početno) stvaralaštvo tendenciozno usmjereno djevojačkoj publici, što ga određuje kao odgojnu literaturu kojoj je nakana strukturirati poželjnu sliku djevojke. U tu kategoriju bi spadali prvi Truhelkini romani za djevojke Tugomila (1894.) i Naša djeca (1896.) u kojemu Truhelka nudi djevojačke likove kao primjere ispravnoga djevojačkog života. S druge strane odmak od pedagoško-funkcionalnoga diskursa vidim u njezinim književnim tekstovima objavljivanima u istom razdoblju, 1890-ih, u književnim časopisima Vienac i Nada. Većinom je riječ o građanskim djevojkama/ženama koje samostalno zarađuju svoj kruh. U spomenutim tekstovima Truhelka je oblikovala niz zanimljivih ženskih likova i socijalnih interakcija koje su uspostavile, a koje su presudno utjecale na njihove sudbine u kasnijim životnim razdobljima. Vrlo često su gonjene nametnutom potrebom da se potvrde u zajednici - zaruke i(li) udaja. Odstupanje od ovakvog scenarija uzrokovalo je u ženi/djevojci melankoliju i tjeskobu. Potaknute patrijarhalnim društvenim okvirima one žele mijenjati svoj društveni status ili nemaju dovoljno moći nadići ga te tragično završavaju (nakon osude okoline). Svakako navedeno iščitavamo i kao svojevrstan Truhelkin bunt protiv uloga što ih je društvo namijenilo ženama te potrebu ženske emancipacije mogućnošću obrazovanja.
U kojim djelima progovara o položaju žena u društvu, braku...?
U tom je kontekstu možda najpoznatiji i najzanimljiviji njezin spomenuti roman Plein air. Slikarica Zdenka, glavna protagonistkinja, definitivno je prva "podigla glas" i pozabavila se položajem žena u društvu. Zanimljivo je da je roman ispričan iz muške perspektive, a glavni je fokalizator Vlatko, muški lik. U Zdenkinu je liku Truhelka zasigurno oblikovala za ondašnje prilike prilično subverzivan ženski identitet. Književni povjesničar Krešimir Nemec navodi da upravo Truhelka prva uvodi u hrvatsku književnost "superiornu ženu koja feminističke preokupacije gura u prvi plan", stoga bismo mogli govoriti o Zdenki Podravac kao prvoj književnoj feministici. U romanu pratimo konfrontaciju ženskog i muškog načela. Svakako prepoznajemo Truhelkin često korišten narativ o ženskom radu i javnom (umjetničkom) ženskom djelovanju. Zdenka je umjetnica (slikarica), strogih načela i spoznaja o životu, sposobna i štedljiva, podučava djevojčice slikanju, ujedno je i iznimno empatična i veliki filantrop (neprestano pomaže sirotinji). Zdenka neprestano docira o ženskim pravima, položaju žena u društvu, bračnim normama i društvenim stereotipima, odnosu društva prema ženi i ženskoj emancipaciji. Možda jedan primjer iz romana tog kritičkog odnosa prema društvenom poimanju žena u umjetnosti u kojemu Zdenka ironično obrazlaže to što je umjetnica: "Nijesam umjetnica već sam čovjek i to nepotpun čovjek, jer sam samo djevojka" (Plein air, 1997). Razmišljam i koliko bi Zdenka posjedovala Truhelkina autobiografskog ja, svakako i u kontekstu slikanja jer je Jagoda Truhelka, kao i njezina braća, posjedovala sklonost i dar za slikanje što potvrđuje i njezin prvi roman Tugomila koji je sama ilustrirala. Niz njezinih pripovijedaka u Viencu također posjeduju zavidan ženski naboj, kao i iznimno zanimljiv povijesni roman Vojača objavljivan u nastavcima u Nadi 1899., ali i kao zasebna knjiga iste godine.
Možete li navesti neke posebnosti njenih djela ‘Zlatni danci‘, ‘Zlatko‘...? Koja je najveća vrijednost njene dječje literature i koji je Truhelkin značaj za hrvatsku dječju književnost?
Jagoda Truhelka ima posebno mjesto u hrvatskoj dječjoj književnosti. Posebice u trenutku vrijednosna pozicioniranja dječje književnosti 1920-ih godina kada se njezini umjetnički dometi prepoznaju u kanonskom trolistu Jagoda Truhelka – Ivana Brlić Mažuranić – Vladimir Nazor. Njezinu relevantnost tada potvrđuje i književna kritika koja najavljuje novu fazu u Truhelkinu stvaralaštvu ističući da je dječja književnost ipak Truhelkino pravo područje. Dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća Truhelka se afirmira u kontekstu dječje književnosti te tada i objavljuje svoja najvažnija djela namijenjena djeci trajno se upisujući u hrvatski (dječji) književni kanon. Za profilaciju ondašnje dječje književnosti važno je i utemeljenje Udruženja za unapređivanje dječje književnosti koje objavljuje Truhelkine dječje knjige Božja ovčica i Pipo i Pipa, čime se dodatno potvrđuje Truhelkina vrijednost i kanonski status tada. Njezinoj prepoznatljivosti kao dječje autorice svjedoči i ženevska međunarodna izložba dječje knjige održana 1929. godine na kojoj se jugoslavenska književnost predstavila prvi put, a upravo je od hrvatskih autora Jagoda Truhelka bila zastupljena s najviše književnih (dječjih) naslova. Tadašnji književnokritički napisi iznimno afirmativno pišu o Jagodi Truhelki.
Posebnost Zlatnih danaka definitivno je u toploj obiteljskoj atmosferi jedne osječke (građanske) obitelji, u iskrenosti proživljenih emocija i dječjim likovima oblikovanima s posebnim autoričinim marom, uz nezaobilaznu prisutnost djevojčice Anice, odnosno same Jagode, pritom Truhelka uvodi u hrvatsku dječju književnost obiteljski roman na tragu Malih žena L.M. Alcott te opis djece i djetinjstva na autobiografskoj osnovi.
ako se razvila njena strast prema pedagoškom radu?
Truhelka dolazi iz učiteljske obitelji, njezin je otac bio učitelj, kao i njegova braća. Završio je učiteljsku preparandiju u Pragu i dobio prvi učiteljski posao u Hrvatskoj gdje se vjenčao s Marijom Schön, Njemicom iz Mađarske, Jagodinom majkom. Osim oca, kojega je iznimno voljela i čija je iznenadna smrt u Osijeku na nju porazno djelovala, zasigurno je na njezino usmjeravanje pedagoškom radu utjecala i njezina osječka učiteljica Magdalena Šrepel čiji trajni utjecaj u etičkom smislu Truhelka spominje u svojoj autobiografiji. Magdalena Šrepel je važan lik i u autobiografskim Zlatnim dancima, a ujedno joj je Truhelka posvetila i svoj odgojni epistolar U carstvu duše koji se temelji na njezinim pismima. Zasigurno je nezaobilazan utjecaj i Marije Jambrišak koja joj je bila učiteljicom u Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu, kasnije i kolegica u zagrebačkom liceju, a koja je odigrala posebnu ulogu u Truhelkinom književnom životu i pedagoškom radu.
Kako se Truhelkin odnos prema nacionalnom identitetu i kršćanstvo ogledaju u njenom stvaralaštvu?
U Truhelkinu stvaralaštvu jasno se ogleda njezin kršćanski svjetonazor, njezin je vjerski identitet dio njezina kulturnog habitusa, u svakom slučaju nenametljiv, međutim prisutan u svim segmentima književnog teksta. Konkretno, u prvoj stvaralačkoj fazi, iako progresivna u borbi za žensku emancipaciju, njezino kršćanski svjetonazor ipak određuje odnos ženskih likova prema braku i bračnim odnosima. S druge strane i djetinjstvo u dječjoj prozi Zlatnim dancima je obilježeno vjerskim i nacionalnim momentom koji svakako utječe na život Aničine (Jagodine) obitelji, noseći snagu trajne kulturne identifikacije. Poglavlja su većinom određena nizom događaja koji se akumuliraju oko ključnih vjerskih blagdana ili običaja, dok se nacionalni naboj dječje igre ogleda i u dječjem simuliranju borbe Hrvata protiv Turaka u kojoj se svi bore za čast i poziciju Nikole Šubića Zrinskog. Još je značajnije vjerski moment istaknut u dječjem romanu Zlatko, objavljenom 1934. godine, pripisujemo to i samom izdavaču romana Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima, ali i utisnutoj svjetonazorskoj konzervativnosti.U romanu je surovost rata neutralizirana kršćanskom etikom. Ujedno je to i refleks Truhelkina značajnijega približavanja katoličkoj književnosti koja se afirmira 1930-ih godina, a što će u velikoj mjeri obilježiti recepciju njezina književna opusa nakon Drugog svjetskog rata.
Kako se kroz vrijeme mijenjala recepcija njenog stvaralaštva? Kako je njeno stvaralaštvo bilo vrednovano prije, a kako je danas? Je li ona i dalje marginalizirana ili je rehabilitirana?
Da, književnopovijesna recepcija Jagode Truhelke kao i njezina pozicija u povijesti hrvatske književnosti danas je prilično zanimljiva i kompleksna tema. Suvremena kulturnopovijesna i književnopovijesna misao razumijeva Truhelku kao književnu osobnost čija je pozicija "na margini" definitivno bila nezaslužena. Nažalost, nakon promjena društvenog poretka 1945. godine književni je opus Jagode Truhelke pao u zaborav. U socijalističkom (recepcijskom) kontekstu Jagoda Truhelka određivala se kao književnica kršćanske provenijencije, što nije bilo poželjno. O postupnoj Truhelkinoj rehabilitaciji možemo govoriti tek od 1969. godine kada Zlatni danci doživljavaju svoje četvrto izdanje. No, bojim se da se Truhelkin književni rad nije uspio u potpunosti rehabilitirati ni 1990-ih, iako su Zlatni danci postali dio institucionaliziranoga književnog kanona. Tek se u novije vrijeme značajnije objavljuje njezina (ženska) produkcija, ali i zaboravljena dječja proza, a Truhelka postaje zanimljiva iz vizure kulturne (ženske) povijesti te feminističke i književne kritike. Na posljednje pitanje mislim da će vrijeme donijeti konkretan odgovor, osobno se nadam većoj recepciji Truhelkina književnog i kulturnog djelovanja te ponovnog zauzimanje kanonske pozicije koja joj definitivno pripada i u kontekstu hrvatske dječje književnosti, ali i u kontekstu ženske književne i kulturne povijesti.