Iz neke autentične, unutarnje potrebe Nataša Ozmec, dugogodišnja prevoditeljica i urednica u izdavačkoj kući Planetopija, napisala je slikovnicu "Ti, moja prekrasna djevojčice". Gotovo doslovce preko noći ta je priča, oplemenjena crtežima Jasmine Kosanović, podrška djevojčicama koje rastu u ovom svijetu, postala izdavački hit.
U godinu dana Planetopija je objavila čak pet izdanja, do sad su prodali više od 12 000 primjeraka.
Ovih je dana izašla poetikom teksta i ilustracija slična slikovnica, potpisuju je iste autorice, ali namijenjena je dječacima, naslovljena "Ti, moj predivni dječače". Svaki je muškarac jednom bio dječak. Slikovnica nije namijenjena samo dječacima, već i onima koji su odavno odrasli, poziva da njeguju u sebi i onaj dječački dio koji je, unatoč godinama, negdje u njima i na kojeg se ponekad valja osloniti.
Prvo je došla "Ti, moja prekrasna djevojčice", potom "Ti, moj predivni dječače". Kako su nastajale ove slikovnice, od kud motivacija?
"Ideja za "Djevojčicu" rodila se nakon što smo rasprodali slikovnicu dr. Christiane Northrup "Prekrasna djevojčica", za koju smo i dalje povremeno dobivali upite. Očito je postojala želja za jednom holističkom ženskom slikovnicom. Pozvala me ta ideja da sama napišem knjigu za tu jednu, prekrasnu djevojčicu. To je zapalilo iskru, inspiraciju sam pronašla dijelom u svojoj kćeri, a dijelom u sebi samoj. Pokušala sam izraziti ono što bih svojoj djevojčici ostavila u zalog budućnosti i odrastanja, ali i ono što bih voljela da sam ja čula od svoje mame, i ona od svoje mame. Ljubav izražavamo na razne načine, nježnošću, pogledom, podrškom, prisutnošću, hranom, danas roditelji sve češće djeci kažu "volim te", no ponekad je neke riječi lakše pročitati svojem djetetu. Knjiga, a posebno slikovnica, koju čitate zajedno, divan je način da izrazite svoje osjećaje, a da sami ne zvučite patetično ili neprikladno, knjiga je čaroban medij! No dok sam s "Djevojčicom" dobrano uronila u sebe i svoju ranjivost te sam je pisala djelomično i sebi i svim divnim ženama na ovom planetu, jer kako kaže Maya Angelou, sve su djevojčice svijeta naše kćeri, za "Dječaka" sam se morala odmaknuti i sagledati ga "izvana". A on i nije bio u planu – prije godinu dana nisam ni slutila da ću ga napisati, ali previše je mama pitalo gdje je slikovnica za sinove i tako sam se odvažila i na tu pustolovinu. Najveće nadahnuće za taj tekst bio je moj sin, ali i svi divni muškarci, i stvarni i oni iz legendi, priča i umjetnosti koji utjelovljuju ono najbolje od muške energije.
"Ti, moja prekrasna djevojčice" je imala veliki uspjeh među čitateljicama u Hrvatskoj. Koliko vas je to iznenadilo, i ako vas je uopće iznenadilo, zašto ste bili iznenađeni?
Ne da me iznenadilo, nego i sad nekad mislim da sanjam! Dugo radim u izdavaštvu i znam da se slikovnice, osim najvećih klasika, rijetko prodaju u velikim nakladama. Jednostavno ih je jako puno i jako je puno lijepih i pametnih i teško se izdvojiti. Kao autorica bila sam nesigurna, imala sam veliku tremu jer mi je to bila prva slikovnica i, iako sam imala povjerenje u Jasminu Kosanović i njezine ilustracije, nisam mogla objektivno procijeniti njezinu privlačnost širokom tržištu. A u takvom se trenutku osloniš na svog nakladnika. Planetopija je otpočetka, čim su dobili tekst, vjerovala u tu knjigu. Ono što smatram svojim uspjehom su predivni komentari i poruke koje sam dobila od žena koje su pročitale knjigu, osjećaj da smo nešto podijelile, da smo se preko knjige i preko riječi povezale, čule, prepoznale.
Moja druga ilustrirana knjiga, "Mi", koju je nestvarno lijepo ilustrirao Zdenko Bašić, također govori o ljubavi, o tome tko smo i što smo kao ljudi, o neraskidivim vezama i ljepoti svijeta oko nas i u nama.
Veseli me što mi najesen izlazi još jedna slikovnica "Mi smo prijateljice" koju radim sa sjajnom ilustratoricom Anom Salopek, čije su me skice oduševile i jedva čekam da ih vidim dovršene.
Što mislite, zašto je ta slikovnica toliko čitana, što je u njoj osobito prijemčivo? Jesu li to vaše stalne usporedbe i reference na prirodu, jesu li to nježnost, ohrabrivanje i poticaj koji donosi ili ima još neki "faktor" za uspjeh slikovnice?
Djevojčica nije pisana u rimi, nema klasičnu radnju, nije smiješna, pisana je u drugom licu, rečenice nisu kratke a vokabular nije uvijek jednostavan – zapravo je atipična, nije pisana prema pravilima žanra. Ali kako pišem otkako sam shvatila da tako mogu donekle rekreirati čaroliju čitanja, kad pišem vidim slike, boje, čujem zvukove, osjećam mirise, atmosferu, ponese me neka emocija i sve to pokušavam izliti u riječi. Znam da će ilustrator dodati još jednu dimenziju i obogatiti tekst – a Jasmina je odlično uhvatila tu "djevojčicu" i dodala novi vizualni i asocijativni sloj. Volim se nadati da se slikovnica onda tako i čita, da se u nju uranja, a čitateljeva mašta dodaje joj još jedan sloj, osoban, jedinstven za svakoga. No to je zapravo knjiga o ljubavi i mislim da je to ono s čime se čitatelj(ica) povezuje. Riječi ljubavi, ohrabrenja, podrške, blagoslova i lijepih želja baš za tebe i samo za tebe u tom trenutku čitanja. Knjiga je zamišljena – a drago mi je da je tako i primljena – da se čita tek rođenoj bebi, ali i poklanja odrasloj kćeri, prijateljici ili sebi. U svakome od nas još je uvijek malo dijete koje treba ljubav, poticaj, divljenje, nježnost. Čak i ako smo sve to dobili kao mali, to dijete trebamo povremeno opet pomaziti.
U slikovnici namijenjenoj dječacima, dječaku koji želi: praćku, avion, loptu, kamion, bager, sladolednu tortu na tri kata i još koješta ona koja mu se obraća želi mu: nježnost, mudrost, blagost, skromnost, hrabrost i maštu.
Kad pogledam taj popis, od nježnosti nadalje, sve do mašte, pomisli da je to posve dovoljno za život, bio i gol i bos čovjek koji je nježan, mudar, blag, skroman, hrabar i maštovit ne može propasti.
Jesam li naivna?
Nadam se da ne! Mislim da je važno naučiti našu djecu da budu samostalna, da znaju da su snažna i da se mogu osloniti na sebe u svakoj situaciji. Isto tako, ako imaju dopuštenje biti nježni, skromni, blagi, možda će i to htjeti isprobati. Da bismo našli svoje mjesto u svijetu ne moramo biti glasni. Da bismo bili važni ne moramo imati, trebamo biti autentični. Vidjeti tu snagu u sebi, svoje vještine, sposobnosti, vjerovati da možeš pomicati granice, rasti, učiti, imati svrhu, usuditi se, otkrivati i stvarati ljepotu, znati da si voljen i važan – to je možda najveći dar koji naša djeca mogu dobiti od nas. Ili sam i ja naivna?
Dječake vaša slikovnica ohrabruje, među ostalim, i na to da – plaču, da otvoreno pokazuju i neke nelake emocije kao što je tuga. Hoćemo li, konačno, s promjenom odnosa među rodovima i otvaranjem raznih tema, među ostalim i onih s područja mentalnog zdravlja, dobiti muškarce koji bez nelagode plaču, kojima to nije "zabranjeno"?
Danas se mnogo govori o ravnopravnosti i slobodi da dječaci i djevojčice jednako izražavaju sve osjećaje pa i tugu. No iako se rijetko čuje roditelja da dječaku kaže neka prestane plakati, čini mi se da su već u višim razredima osnovne škole muške suze stigmatizirane. Ne sjećam se kada sam svog sina, sada osamnaestogodišnjaka vidjela zadnji put da plače, a bilo je jako tužnih situacija. U jednoj verziji teksta pisala sam i o bijesu, i o strahu. Sve su to emocije s kojima se dječaci jednako teško nose kao i djevojčice. I trebamo još puno pričati o tome. I trebamo plakati s njima i učiti ih primjerom kako prihvatiti i preobraziti te osjećaje, pokazati im kako oni nisu neprijatelji nego sastavni dio ovog našeg jedinog i predivnog života.
Kako je bilo surađivati s Jasminom Kosanović? Jeste razgovarale o crtežima prije no što su nastali?
Jasmina je divna suradnica – duboko proživljava tekst i potpuno mu se posvećuje. Kod nje me osvojila spontanost, vizija i zaljubljenost u čaroliju vodenih boja s kojima stvara čuda i jedna je od rijetkih ilustratorica koja još sve crta i slika rukom. Svaku sliku promišlja, skicira u nekoliko verzija. Uvijek podijelimo ideje, ali njoj ostavljam potpunu slobodu da izrazi sliku. Naravno, urednik uvijek ima zadnju riječ i može tražiti da nešto izmijenimo, bilo u ilustracijama, motivima, bilo u tekstu, jer ima viziju cijele knjige. Knjigu su uredile Tea Vrdoljak i Marina Kralj Vidačak. Obje su, svaka na svoj način, dale velik doprinos knjigama.
Knjiga je uvijek suradnja, i iza autora uvijek stoji cijeli tim posvećenih ljudi. Imam sreću da imam oduvijek divne suradnike, ali slikovnice su još posebnije, jer dijelite i autorstvo. Bez obzira na dogovore i razgovore, ilustracija vas uvijek na kraju iznenadi, očara, preobrazi vaš tekst i tek onda nastaje slikovnica.
Vaše "Priče za male i velike" emitirane su na Hrvatskom radiju.
Zaljubljena sam u radio. Mislim da je danas podcijenjen i da zaboravljamo da su danas sveprisutni podcasti prvo bili radio-emisije. Radio je nenametljiv, ali sveprisutan medij i često ga slušaju stariji ljudi i oni koji teško čitaju, a djeci razvija maštu i odvaja ih od ekrana, uči da razvijaju i njeguju i druga osjetila. Moja je generacija odrasla s radiom, ne samo emisijama nego i radio-dramama i to je bio i prvi žanr u kojem sam se ozbiljnije okušala. Nakon što mi je emitirano nekoliko igranih i dokumentarnih radio-drama okuražila sam se ponuditi nekoliko tekstova i Majdi Makovec Joksimović, urednici emisije "Priča za velike i male", koja se emitira svaki dan od 19.48 na Prvom programu. Od srca bih je preporučila roditeljima jer u tom kratkom terminu od desetak minuta može se čuti sjajnih, zabavnih i poučnih priča odličnih autora. Sada je to već višegodišnja suradnja, i uvijek s veseljem iščekujem da čujem kako su glumci, ton-majstori, glazbeni urednici oživjeli moju priču, posebno kad su pod redateljskom palicom Jasne Mesarić. Ima tu i priča koje su započele kao ideje za slikovnice, nekih situacija iz mog ili života mojih prijateljica, "dokumentarističkih" priča… To su za mene moje male "zvučne slikovnice". Neizmjerno me veseli kad mi netko tu i tamo kaže da me ‘slušao‘.
Glavna ste urednica izdavačke kuće Planetopija. Nekad je to bila mala kuća čija su izdanja čitali samo oni koji su bili posebno osviješteni po pitanju očuvanja prirode i vlastita zdravlja. Danas je takvih, nasreću, puno više. Je li i Planetopija, s porastom interesa za te teme, narasla?
Planetopija je narasla, i dalje raste, u svakom smislu te riječi – od broja naslova koje izdamo godišnje, toga da sada imamo dvije knjižare, u Zagrebu i u Puli do širenja tema kojima se bavimo. Volim misliti da je Planetopija i sama potakla to povećanje interesa za holističke i zelene teme. Za nas to nije trend nego vizija od samog početka. Danas su te "naše" teme sve prisutnije, i sretni smo da je sve više autora i nakladničkih kuća koje se bave ekologijom, popularnom psihologijom, holističkim zdravljem – nama je to svojevrsna potvrda da smo na pravom putu, ali i poticaj da postrožimo kriterije i tražimo najkvalitetnije knjige, da idemo korak dalje.
Koje vam knjige najbolje prolaze? U kom se pravcu dalje želite razvijati?
Uz klasike, kao što su "Tao Te Ching", "Umijeće ratovanja", "Meditacije" Marka Aurelija, "Čovjekovo traganje za smislom" Viktora Frankla i knjige zen budističkog učitelja Thich Nhat Hanha, najuspješnije su nam knjige koje pomiču granice ili su revolucionarne na svom području. Takve su sada već biblija ženskog zdravlja Žensko tijelo, ženska mudrost, Placebo ste vi i druge knjige Joea Dispenze, "Dah" Jamesa Nestora, "Metoda Wim Hof" ali i prelijepa ilustrirana knjiga "Dječak, krtica, lisica i konj" i naše knjige za djecu koje se bave emocijama. Prepoznati smo kao vodeći nakladnik za knjige osobnog rasta, psihologije i rada na sebi kao što su najnovije "Dekodiraj svoj emocionalni otisak" i "Postavite zdrave granice."
Nakladnik smo autobiografije Nicka Cavea "Vjera, nada i krvoproliće" i svjetskog hita Ricka Rubina "Kreativni čin". Ostajemo vjerni svojim interesima, ali osluškujemo svijet, razvijamo se i istražujemo. Želimo objavljivati knjige koje imaju trajnu vrijednost i ostaju dugo s nama, knjige kojima se vraćamo, koje nas mijenjaju. Knjige s kojima otkrivamo ljepotu i smislenost jer spoznaja o tome tko smo pokreće promjenu u svijetu.