"Tipičan islandski krajolik?", retorički pitam dok gledam što po prvoj stranici njegove knjige "O vremenu i vodi", mog primjerka, na kojega sam ga zamolila potpis, crta islandski pisac Andri Snær Magnason.
"Da. Da.", odvraća sažimajući u te dvije krnje, redundantne rečenice cijeli razgovor kojega smo netom prije vodili.
Nacrtao mi je pticu, jednu od onih koja voli sjeverna mora, koja se hrani ribom koju nalazi u hladnim vodama. Ptica stoji na oblaku i zabrinuto promatra sunce. Ta Magnasonova knjiga "O vremenu i vodi", podnaslov joj je "Je li kasno da spasimo svijet?", u kojoj na jednostavan i razumljiv, osoban i ponešto originalan način piše o klimatskim promjenama, prevedena je na trideset jezika. Ne bi li došao do utjecajnih političara i govorio im o klimatskim promjenama, 2016. se Magnanson kao nestranački čovjek kandidirao za predsjednika Islanda.
Nije pobijedio, ali je dobio na vidljivosti. Pozivaju ga na sve strane. Piše i govori. Ovih je dana bio gost i Zagreb Book Festivala. Nekad je pisao pjesme, vrlo uspješno, njegove zbirke poezije bile su bestselleri! Pisao je i SF romane, a onda je shvatio da je glavna tema zaštita planeta. Konačno, otac je četvoro djece. Stalno mu je da njegovi potomci imaju dobar život. A na Islandu se ledenjaci tope, toliko je toplo da su odnedavno čak i tamo počele rasti – jabuke.
Geografski izolirana, otočna nacija od svega 350 000 ljudi, poznata je, među ostalim kao zemlja u kojoj je veliki broj pisaca, u kojoj se izdaje puno domaćih autora. Islanđani po glavi stanovnika pišu i izdaju toliko da je to odavno postao nacionalni fenomen. Kakva su povijesna pozadina, ali i aktualni društveni kontekst te priče?
"Pisanje je na Islandu važna tradicija koja je do danas jako naglašena u našem društvu. Svako je stoljeće na Islandu ostavilo znatnu književnu baštinu. Zbog nekog čudnog razloga pisanje i pripovijedanje je odavno prirodni, naglašen dio naše kulture. Primjerice, mi nikad nismo imali simfonijski orkestar, u doba Mozarta, Beethovena na Islandu još nismo imali instrumente, tek smo početkom 20. stoljeća počeli dobivati instrumente. Prije 1900-te bilo je svega nekoliko slikara na Islandu, vezani su bili uglavnom za crkvu. Gotovo sva kreativna energija Islanda stoljećima se ostvarivala u poeziji, pričama, folkloru.
Imamo priličan broj pisaca koji su prevođeni na druge jezike, naše autore puno objavljuju po svijetu. Naš jezik ima posebnu mitologiju, jako puno nordijske mitologije se čuva u islandskom jeziku.
Za književnost je bitna činjenica da imamo zaseban jezik, što znači da imamo i identitet koji nad osvaja od drugih nordijskih naroda, identitet nezavisne nacije. Ako želimo očuvati jezik i razvijati društvo, primjerice ako želimo da se na Islandu otvaraju feminističke teme, netko to mora i napisati na islandskom. Naravno neke će ideje i koncepti doći i s prijevodima, ali jako je važna lokalna produkcija, lokalno iskustvo u nekoj temi.
Ako hoćemo, primjerice, postati libertarijanci, netko mora biti lokalni Milton Friedman, netko mora postati lokalni Mao ako ćemo postati komunisti, ideje moraju biti ne samo prevedene već i ispisane i na vlastitom jeziku.
Kad bi mi na Islandu govorili danski, njemački ili engleski sav bi islandski talent automatski išao u glavni grad nekog od tih jezika, ali zato što smo odvojena nacija, na udaljenom otoku s posebnim jezikom, ljudi tendiraju ostati ovdje i stvarati ovdje. Zapravo Islanđani uspjeh nekog Islanđana mjere najvećim dijelom po tome koliko je ta ili taj uspio u ovoj zemlji. Evo recentan primjer, moj prijatelj Thorleifur Orn Arnarsson je bio ravnatelj u jednoj od najvećih kazališnih kuća u Njemačkoj, u Njemačkoj je za svoj rad i nagrađivan.
Nakon što je dobio nagradu, pričao mi je kako mu je netko od Islanđana prišao, potapšao ga po leđima i napola u šali, a napola ozbiljno rekao: 'Ti si sad skoro spreman za Islandski nacionalni teatar!' (smijeh)"
Jesu li pisci u toj otočnoj zemlji na europskom sjeveru uspjeli ostati - važni?
"Da, rekao bih da se većinu pisaca često pita za mišljenje o temama koje su u javnom prostoru islandskog društva. U islandskom jeziku ne postoji riječ 'intelektualac'. Recimo, u Francuskoj je često čuti da nekoga predstavljaju kao 'intelektualca', u nas ta riječ naprosto ne egzistira u jeziku.
Nitko to ne bi tako kazao na Islandu. To bi u našoj percepciji bilo tašto i pretenciozno.
Ali, pisci imaju utjecaj na razne debate u društvu. Imali smo dobitnika Nobela, Halldór Kiljan Laxnessa, što je također kreiralo val entuzijazma za književnost i za pisanje.
Kao autor možete dobiti osjećaj da možete neke teme uvesti u društvo, dovesti ih pod oko javnosti, možda i mijenjati stvari, ja čak ponekad imam osjećaj da imam nekakav utjecaj na energetske politike na Islandu. Mnogi pisci na Islandu osjećaju da ih se čuje i uvažava.
Ljudi vole čitati. Prije par dana sam, recimo, kupovao usisavač, dok sam plaćao račun iz administrativnog sam razloga morao reći moje ime i prezime, na što mi je prodavač odvratio: 'Znam kako se zovete, jedan od vaših romana moja je najdraža knjiga.', potom mi je prodavač do njega postavio više pitanja o jednom mom drugom romanu koji se pak njemu jako dopada. Bio sam baš jako sretan da svi ti ljudi čitaju i da ih zanima što pišem."
Suvremeni islandski jezik najbliži je srednjovjekovnom norveškom.
"No, i dalje morate učiti norveški da biste razumjeli Norvežane, neće Islanđanin inače uspjeti razumjeti Norvežanina, makar je suvremeni norveški jednostavniji, islandski je bitno kompleksniji."
Na Islandu su teme zaštite prirode počele prodirati u javnost oko 2000-te, donesene lokalnih problemima, pokušajem izgradnje brana. Koliko su Islanđani danas svjesni klimatskih promjena i koliko su im važne teme zaštite okoliša?
"Tema globalnog zatopljivanja nešto je što je još uvijek u fazi uvlačenja u medije, još ne dobiva pozornost koju bi morala. Ne tako davno čak je i 50% ljudi bilo skeptično o tome. No, danas većina, pogotovo većina mladih ljudi to razumije. Jer, vidimo kako se glečeri tope brzo.
Ali, ako razgovarate recimo s jednim dijelom lokalnih ljudi koji žive u blizini glečera, oni još uvijek na to gledaju ponešto drugačije, jer imamo povijesno zabilježeno da su glečeri u prošlosti bili manji.
Važno je razlikovati promjene u lokalnoj klimi, te lokalne promjene od onih globalnih.
Glečeri su u prošlosti bili manji zbog određenih lokalnih razloga i lokalne temperature. Sad se tope. Ubrzano. To je činjenica.
Jer, u neka doba su možda glečeri na Islandu bili mali, ali su zato na drugim mjestima po svijetu bili veliki. Ali, sad je situacija takva da možete gledati i doživjeti kako se glečeri tope pred vašim očima.
Jer, ako se glečer povuče sto metara dnevno možete sjediti cijeli dan pored glečera i vidjeti na vlastite oči tih sto metara, možete to promatrati, gledati tih sto metara koji nastaju iz glečera."
Kad smo zadnji put razgovarali kazao mi je, u pokušaju da opiše kako klimatske promjene djeluju na Island, kako se otok i život rapidno mijenja – da sad tamo rastu jabuke.
Pitam ga kako se Island promijenio od njegova djetinjstva naovamo, pri tom ne govoreći o tehnološkim promjenama. Zanima nas čuti kako se promijenila priroda, a onda i život zbog promjena u prirodi.
"Morske ptice na Islandu, neke arktičke vrste, danas imaju puno problema, jer to su vrste prilagođene vrlo hladnim vodama i niskim temperaturama, životu oko hladnih mora i oceana, more oko Islanda više nije hladno kakvo je nekad bilo. Lako je uočiti kako se temperatura oceana mijenja gledajući životinje, odjednom imamo vrste riba koje se nikada prije nije moglo naći u našim fjordovima, ali imamo sve češće i izgladnjele ptice, u velikim su problemima jer ribe na koju su se oslanjale sve je manje.
I krajolik se na Islandu naočigled mijenja. Prošli sam tjedan išao na glečer i jedriti u laguni koja, kad sam bio dijete, tamo nije postojala. A sad možeš jedriti oko santi leda, tamo gdje je u doba mog djetinjstva led bio po dvije stotine metara debeo.
Vozio sam tamo, na putu je prije uvijek bilo puno crnog pijeska, trebalo je računati na to da ako puše vjetar da vam može otpuhati auto, napuniti ga crnim pijeskom. Tamo gdje je bilo područje pijeska sad počinju rasti šume vrba.
Na Islandu se otapaju ledenjaci a polako rastu šume. To kod nekih ljudi stvara iluziju da klimatske promjene donose pozitivne stvari na Island. No, Islanđani kao mala nacija zapravo se posve oslanjaju na stabilan svijet. Bitan nam je uravnotežen svijet. Island je kao mala nacija ovisan o prosperitetu drugih nacija na svijetu."
Veliki dio Islanda je nenaseljen ili slabo naseljen.
Do 20. stoljeća bili su jedna od najsiromašnijih zemalja u Europi. Preživljavalo se od poljoprivrede i ribarstva, bakalara i haringi.
Danas su među najbogatijim europskim nacijama. Mnoge nekad mane, pretvorili su u prednosti, a i turistički su se snažno razvili. Migriraju li Islanđani, unatoč sigurnosti i ekonomskom prosperitetu? Geografski izolirani, zažele li se svijeta i drugačijih iskustava? "Početkom 20. stoljeća 20% Islanđana je odselilo u Kanadu. Iz ekonomskih razloga, u potrazi za poslom, tad je bila velika neimaština. Danas pak imamo drugačiju vrstu migracija. Jako puno ljudi migrira, ali većinom privremeno. Odlaze da bi studirali ili skupili neko iskustvo, jer mi smo ipak mala, otočna zemlja. Islanđani, ako idu studirati vani, često odlaze u Skandinaviju, Njemačku, Ameriku …
Netko je prije par tjedana u jednim našim novinama napisao: Island se najbolje osjeti na aerodromima, jer tamo su ili ljudi koji napuštaju zemlju koju mrze, ili ljudi koji se vraćaju u zemlju koju vole. (smijeh)
Mi Islanđani imaju tu težnju i potrebu da odemo, da istražujemo svijet, da postanemo sofisticiraniji pa da se konačno vratimo kući.
Jer, štogod da postigli vani, i kolikogod da bili uspješni, niste uspjeli dok niste uspjeli kod kuće.
Makar ste, recimo, na čelu važnog, velikog teatra u Njemačkoj, niste uspjeli dok niste na glavnoj pozornici u Islandu."
Natjecao se za predsjednika. U ruralnim područjima slabo je prošao, jer samo šest godina prije teme klimatskih promjena tamo su tad percipirane manje važnima.
"Nije to baš bila tradicionalna politička utrka s moje strane, nisam član stranke, doduše predsjednik je najčešće i onako nestranački čovjek, za razliku od premijera.
Predsjednik je u nas više simbolički predstavnik zemlje, ali može neke teme učiniti vidljivijima, pomoći puno o tom smislu. Ima važne kontakte. U to sam doba zaključio da je svjesnost o klimatskim promjenama u svijetu zapravo vrlo niska, i pomislio sam da bih mogao raditi na stvaranju veza između znanstvenika, javnosti, medija, građana, da bih mogao tu aktivno puno napraviti. A i percepcija Islanda u svijetu je da mi imamo što reći o stanju oceana, ledenjaka, budućnosti ledenjaka, pomislio sam kad bi Islanđani imali predsjednika koji bi puno govorio o tim stvarima da bi to moglo biti bitno. Osim toga, u to sam doba imao stvaralačku blokadu, nije mi išlo pisanje, nisam znao kako završiti knjigu koju sam počeo pisati, pa mi je palo na pamet što ne bih napravio da budem u poziciji da naprosto licem u lice govorim Emmanuelu Macronu o toj temi, a ne da se samo nadam da će mu do ruke doći moja knjiga i da će je pročitati. Na koncu nisam dobio izbore, ali znam da je Macron dobio moju knjigu. Na francuskom."