ZAGREB - U svoje je vrijeme općepoznato bilo da Miroslav Krleža nerado govori u magnetofon. Ako bi se takva spravica i našla u prostoriji, Krleža se prema njoj ophodio kao prema “službenom licu” i ne bi rekao ništa bitno. Predraga Matvejevića, među ostalim, krasi fotografsko pamćenje, i to je jedan od razloga zašto su njegovi “Razgovori s Krležom” toliko dragocjeni. Stari pisac bio mu je i osobno sklon, a sam Matvejević, premda mnogo mlađi, još strpljiviji.
Krležine intervencije
Njihovi razgovori, prvi put objavljeni 1969., nastajali su u relativno duljem vremenskom razdoblju, i ne temelje se samo na bilješkama koje je Matvejević sastavljao neposredno nakon njihovih susreta nego i na brojnim, često veoma opširnim, Krležinim intervencijama naknadno unesenim u otipkani primjerak. Zapravo, moglo bi se reći da su posrijedi samo uvjetno razgovori.
Dakako, Predrag Matvejević nije bio jedini koji je pokušavao Krležu intervjuirati ovako ekstenzivno i opširno. U bivšoj Jugoslaviji gotovo nije postojao novinar kulturne rubrike koji nije sanjao o jednom takvom velikom intervjuu. Mnogi su do njega na koncu i došli, no u pravilu im Krleža nije rekao ama baš ništa što već nije negdje i nekad zapisao i objavio. Takvo citiranje samog sebe novinaru je najveća pokora pred kojom je nemoćan.
Matvejeviću je pak pošlo za rukom da se zbilja izbori za ekskluzivu.
Evo što je Matvejević među ostalim zapisao o tom pothvatu: “U ‘Razgovorima s Krležom’ vodio sam računa i o Krležinoj konverzaciji. Osjećao je gotovo neodoljivu potrebu da sve izgovori i ispriča. Ponekad je govorio i pričao kao da se priprema ili vježba za rad i pisanje, ponavljajući više puta iste ili slične stvari, čak i pred onima koji su ga jedva pratili. Sjećam se kako bi mu oči sijevnule slijedeći vlastitu rečenicu. Pamtim sudove, nemilosrdne. Nastojao sam da se na ovim stranicama sačuva odnos njegova govora i pisma.”
Dvojak odnos
Uspio je, zapravo, u onome što je pošlo za rukom još jedino slikaru Josipu Vaništi, koji u svojim Zapisima također daje Krležu neposredno, sa svim njegovim “ispadima” i ocjenama, u kojima prevladava dvojak odnos prema većini suvremenika: Krleža je ljude istodobno volio i prezirao, shvaćao i osuđivao.
Osmo izdanje
Pred nama je osmo izdanje Matvejevićevih “Razgovora s Krležom”. S protokom vremena djelo, uvjeren sam, postaje, kažimo to tako, sve izazovnije. Krleža se u njemu predstavlja kao nedogmatski mislilac, zapravo svjestan svih vlastitih pogrešaka, ali i pogrešaka komunističkog pokreta, kao intelektualac kojemu su se ideali iz mladosti, na žalost, u dobroj mjeri ostvarili. Ne, dakako, onako kako je to bilo zamišljeno...
Vrijedna je čitanja kao svojevrsni dokument naše kulturne povijesti u dvadesetom stoljeću i bez nje je razumijevanje naše najbliže kulturno-političke povijesti u najmanju ruku zamućeno.
Evo, za kraj, jednog citata: “Priznati svoje nesnalaženje vrhunac je intelektualno-moralne smionosti, a ostalo sve je uglavnom prevara. Tko je voljan da naslika sebe kao karikaturu, kad se već popeo na prijestolje? Postoji li jedan jedini Netko u historiji, koji je posumnjao u smisao svog dostojanstva? Tu je već i historija dosadila svojim poukama da je vlast najveća opasnost za zdravu ljudsku pamet i tu nikakvi historijski angažmani nisu bili od praktične koristi.”