Mjesto: Literarna grupa - tako se to onda zvalo - splitske klasične gimnazije, Teslina ulica. Godina: 1955. Oko mene poznata lica Mrkonjića, Ćurina, Laušića, Žižića i drugih. Pitam Jozu: "Koji je ono mali?" Jozo kaže: "Mali Maroević? Tonko." Ja: "Iz kojega razreda?" Jozo: "Bit će iz trećega. Trinaest." Ja: "Uranio je, neka." Zvonko čuje naše došaptavanje, kaže: "Dobar je, čut ćeš mu sonete." Ja se mrštim: "Sonete?" Svi nešto čitaju: stihove, prozne odlomke, kritičke fragmente. Jozo, po navadi, oduljio (poglavlje iz romana, jašta), taman toliko da pomislim kako bi mi dobro došao prevoditelj s hrvatskoga na hrvatski. Onda "mali".
Čita neobično, u nekom svome staccato ritmu, ali sve je na svome mjestu, dapače: odlično. Zasmetale me tek posvete: tetki ovoj, tetki onoj. Kao da smo na imendanskoj fešti. Prva pomisao: još je na obiteljskoj dudi, zelen. Kad sam poslije nekoliko godina saznao da je odrastao bez majke - zacrvenio sam se, naknadno, pred sobom samim. To je bila tema u koju se ne dira! Kompenzacije! Dobio sam znak samoupozorenja: Ako je on mali, nisi ni ti puno odrasliji.
Kao i obično: ambalaža se zaboravi, a ostane dojam da sam, šesnaestogodišnjak, upoznao iznimno nadarenog dječaka od trinaest godina. Bio je otkriće toga našeg sastanka i eto, prošlo je otada 65 godina, a njegov je pjesnički tekst darovan tetkama jedino što od te zgode još pamtim.
Neki su već tada glumili pisce - umjetnike, boeme - a on kao da je pobjegao iz dječjeg krevetića: lica ozarena osmijehom i stidljivošću lijepog djeteta, uokvirena razbarušenim kovrčama i usana rumenih kao da je medi krao jagode. Prvi put smo se, poslije toga, u Zagrebu susreli, mislim, 1959, na špici. Do tada je, mladolik, već bio sazrio: čigrast, nemiran, uvijek u žurbi, ispijajući kavu naiskap, ali konverzacijski uvijek sabran.
Njegova ga je kreativna znatiželja vukla u mnoga i premnoga područja i ti su se interesi godinama radijalno širili: bio je pjesnik, kroničar i kritičar poezije, antologičar, likovni pisac, esejist, teoretičar i priređivač izložbi, komparatist (tema je njegova doktorata bila: Likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od Moderne do danas), dramatičar i nadopisivač, književni i dramski improvizator, čak glumac i prevoditelj - posljednjih mi je mjeseci, u više navrata, spomenuo da mu od svih književnih poslova prevođenje pruža najviše zadovoljstva. "A od likovnih?" - pitam ga. "Od svih likovnih poslova najdraži su mi oni književni" - smije se.
Kao prevoditelj poezije punu je satisfakciju sebi namicao prevođenjem vezanoga stiha, naročito starijih tekstova: primjerice, renesansnih i baroknih pisaca. Kažem: "Onih najtežih?", a Tonko odgovara: "Da, ali je i užitak znoju sukladan." Prevodio je s talijanskoga, katalonskoga, španjolskoga, rjeđe s francuskoga i engleskoga, a možda tu nije kraj. Nije sve te jezike odlično, pa ni podjednako poznavao, ali je znatnim komparatističkim pomagalima uspijevao, gotovo bez iznimke, doseći izvrsne rezultate.
Kao pjesnik, izronio je iz hrvatske stare (Marulić, Hektorović, Lucić, Dubrovčani) i nove (Ujević, Ivanišević) tradicije, ali, podjednako, i one europske: od dolčestilnovista, Dantea, Ariosta do trubadura Shakespearea, engleskih romantika, Montalea i drugih.
Erudit njegova kova - danas ih još možemo nabrojati na prste - okružio se golemim aktivnim književnim prstenom, koji će, zacijelo, zaposliti više istraživača. Uz dugogodišnji rad na Filozofskom fakultetu, Institutu za povijest umjetnosti i drugim sveučilišnim ustanovama u Hrvatskoj i inozemstvu, velik je i osobito važan njegov doprinos u Matici hrvatskoj: kao jednog od čelnika društva, pisca, suradnika njenih časopisa i listova, urednika i priređivača knjiga.
Volio je, od zgode do zgode, uspoređivati učinke pojedinaca i institucija - ne svagda nepovoljne za pojedinca - pa nam i njegovo djelovanje pruža itekako povoda za nastavak tih prijateljskih prijepora; on je doista bio "one man factory".
Bio je u mladosti alpinist, uvjereni penjač i doživotni hodač: neumoran radnik. Radije je putovao starim autobusima, nego luksuznim automobilima. "U njima smo četvorica, izostavimo li vozača, trojica pa moram razgovarati, a ne mogu raditi. U autobusu se zavučem među stražnja sjedala pa rastvorim knjigu i prevodim. Do kraja puta nešto i dovršim. U autima - nikad."
Jednom smo ga kombijem Moderne galerije zatekli na cesti kraj Stona. "To je naš Tonko", kažem Damiru, vozaču, približite mu se posve, ali polako i stanite uza nj. Damir me u čudu pogleda: "Mislim da nije." "Jest, znam taj hod godinama." "Kakav hod?" pita Damir. "Hod čovjeka koji čita dok korača.
Koraci se smjenjuju s oklijevanjem jer čitač nema dobar pregled puta."
Kombi se primakao. Zastajemo. Tonko zamjećuje promjenu u okolini, zaklapa knjigu i podiže glavu. "Gdje si se po ovome zvizdanu zaputio?" "Imam popodne predavanje o Cviti pa idem u Orebić." "Pješke?" "Mhm... da." "Znaš li, pješače, da ti je do Orebića prijeći šezdesetak kilometara, a dok ti stigneš - publika će se razići?" "Ma nije toliko, kako?" "Jest. Toliko je."
Ipak smo ga, na jedvite jade, naveli da uđe na bliskoj, autobusnoj postaji pod krov i pričeka svoje prometalo. Za svaki slučaj, pričekali smo ga svi, ukrcali Tonka i mahnuli. "Nije trebalo, ionako bi stigao" - dovikuje nam s vrata.
Zbog širine interesa, brzina kojom je živio neprestance se povećavala, a godine su iziskivale da se uspori taj pogibeljsni zamašnjak. Ipak, na svaki je prigovor, primjedbu ili sugestiju imao humoran - da li i samosažalan? - odgovor: "Panika je moja jedina Muza."
Činio se vječitim dječakom, čovjekom koji će doživjeti stotu
Božo Biškupić
Umro je jedan od velikih stupova hrvatske kulture. U prvom redu pošten i dobar čovjek. Takvog dugo, dugo neće biti među nama. Puno je učinio i za njegovu Hrvatsku, i za njegovu obitelj i za sve nas prijatelje, za hrvatske umjetnike i književnike. Možda je bio i preradišan, možda ga je to na koncu i koštalo. Bio je vrstan stručnjak, no ono što iznad svega ostaje je njegova ljudskost.
Zlatan Vrkljan
Bio je među vrsnima najbolji. Meni je osobno bio ne samo prijatelj, ne samo pisac ogromnog broja tekstova nego i uzor, uvijek osjećam da me kao čovjeka popravio. Njegov odlazak je, neću reći ožiljak na licu kulture, nego jama koja će se teško ili nikako popuniti. Nitko nije kao što je on bio, jer je spajao ono što je nespojivo, mirio je nepomirljive. Kao čovjek je bio veličina izvan svih mogućih gabarita ove naše kulture. Jedan od onih zbog kojega kulturu možemo zvati kulturom.
Zvonimir Mrkonjić
Tonko Maroević je u humanističkom smislu bio univerzalni čovjek, bogat kao pjesnik koji je sa svojom pjesmom u prozi revolucionirao taj žanr, zatim kao kritičar vrlo je teške stvari rješavao na visokoj i visoko stručnoj razini. Kao prevoditelj bio je osobito uspješan u prevođenju poezije njezinoj pravoj formi. U svemu se vidi da je to bio čovjek kakav se ne rađa često. Kao prijatelj gledao sam njegov humanizam, njegovu upornost, njegov životni optimizam. U svakoj prilici je bio voljan pomoći i on baš nikada nije klonio duhom. Taj njegov duh uvijek ga je dizao gore. Konačno, bio je i planinar, alpinista, na probleme je znao gledati s visina …
Željka Čorak
Ništa nema na ovom svijetu što se njega ne dotiče, što se mene tiče. Potpuno sam rasuta i u potpunoj nevjerici, sve su to događaji ljudskog života, susrela sam se s mnogo odlazaka i mnogo gubitaka … ali ovo … kao da sam pod nekom anestezijom. Ne mogu to razumjeti do kraja. Za par mjeseci bilo bi šezdeset godina nekakvog našeg zajedničkog života, prijateljstva i suradnje. Iskreno mogu kazati da ne mogu razumjeti kako se uopće još okreće svijet. Čini mi se da je sve stalo, ili da će sve stati.
Otišao je jedan od najvećih ljudi koje je ova zemlja imala. Mogao je biti toliko skroman, toliko tolerantan, toliko silno koliko je on bio, toliko prepun unosa u tuđe živote i sudbine jer se uvijek družio s najboljima na prostorima i u raznim vremenima. Otišao je čovjek koji je bio kriterij. Ako je mogao postojati čovjek bez mane, to je bio on, jer sve njegove osobine bile su onakve kakve bi se tražile od najboljega. On je silno ulagao u druge.
Nikada na sebe nije mislio. Imao je znanje renesansnog čovjeka, povezivao je sredine, imao je razumijevanja za svakoga, nije se štedio ni u čemu. Gotovo je nemoguće kazati riječima tko je bio Tonko Maroević. Mislim da će se tek po strašnoj praznini osjetiti tko je on bio. Ne znam što može nadomjestiti ovaj odlazak. Razgovarala sam noćas s Igorom Zidićem i kaže Zidić: “Tko će sada čitati to što pišem? Tko će sada čitati?” Ne raspolažem trenutno nikakvim riječima koje bi suvislo govorile o njegovu odlasku. Meni se čini kao da se dogodio neki geološki pomak. Stvarno. Bio je dvije godine stariji od mene, od 1961., kad smo se našli na prvoj godini studija od onda smo proveli život u nekim bliskim odnosima.
Moj muž bio je njegov najstariji živući prijatelj. Bio nam je i vjenčani kum, što je, naravno, manje važno. Od pet knjiga koje sam ovih dana sa sobom ponijela na Šipan, tri su knjige koje sam dobila od Tonka. Nikad nije propuštao potaknuti nečiji interes, veselio se svemu što je nekoga zanimalo i obogaćivalo. Nikad nije govorio o sebi. Nije se sobom bavio. Njegov stupanj razumijevanja drugog čovjeka bio je jednostavno nedostižan. Njemu je taštine nedostajalo, nikakve taštine nije bilo u tom čovjeku. On nije imao sitan pogled, njegov pogled je uvijek bio određen veličinom. Ničega sitnog u tom čovjeku nije bilo.
Velimir Visković (Facebook)
Vitak, pokretljiv, čovjek koji je uvijek radije pješačio nego se vozio tramvajem i taksijem. Sugovornik brze misli, s bujicom riječi, mnoštvom neugaslih interesa, bez obzira što se približio osamdesetoj, činio mi se vječitim dječakom, čovjekom koji će sigurno doživjeti stotu (...) Nije imao svoj kompjutor ni smartphone.
Ne zbog aristokratskog prezira prema novotarijama, već zbog načelnog stava da je on čovjek koji pripada Gutenbergovoj galaksiji, nije još pročitao sve knjige koje bi htio pročitati i što će mu onda ovi “novi mediji”?! Već je i televizor bio previše za njega. Ponekad bih mu pokazivao neke svoje i tuđe objave na fejsu, sa zanimanjem je to gledao:
- Doista, nije to samo isprazno dokoličarenje, ima zanimljivih stvari. Čak i dobre poezije! Rado mi je pozirao za selfie, ali nije to bio njegov medij. Tonko je bio iskreno skroman, krajnje nerazmetljiv; siguran sam da ga nije toliko zanimalo da vidi kako ga ja prikazujem, više je njemu bilo do toga da pročita prijateljev rad kao oblik podrške, intelektualne i emocionalne.
Tonko je bio dobar pisac: vrstan pjesnik, likovni i književni kritičar, prevoditelj, ali iznad svega bio je pasioniran čitatelj, strastven, senzibilan, obrazovan, duboko i iskreno zaljubljen u književnost i pisce. Nisam u ovih svojih gotovo pola stoljeća bivanja u književnosti susreo čovjeka toliko zaljubljenog u književnost i umjetnost, toliko spremnog da entuzijastično podrži svakoga tko ima zeru talenta.
Sinan Gudžević
Njegova iznenadna smrt nije pobrkala samo njegove prijatelje, već vidim i cijeli Stari Grad. Jutros sam vidio ljude koji jedni drugim izražavaju saučešće. Tonko je najnoviji dokaz za antički epitaf da svatko žali svoga, a njega žali cijeli grad. Tonko Maroević je dokaz da ima tih ljudi koje žali cijelo mjesto. Neki dan smo bili skupa, mi smo susjedi u Starom Gradu, poklonio je supruzi i meni svoju najnoviju knjigu.
Viđali smo se dva, tri puta i ništa nije slutilo na ovo. Više smo slomljeni od tih iznenadnih smrti negoli od onih koji se pripremaju bolestima iznurivanjima. Što bi se reklo, umro je zdrav čovjek, s nogu. Moj Stari Grad je nezamisliv bez njega. On je kao čovjek bio posebno dobar, bio je ontološki dobar čovjek. Što bi se narodski reklo, bio je sa svakim dobar, u najpozitivnijem smislu te riječi. On je za mene primjer one čudne, a mudre izreke da je za sveca svatko svetac. Njemu je svatko bio svet.
Ta njegova dobrota je bila takva da je nekad nervirala koliko je velika bila. Prema meni je on bio dobar, i mnogo bolji no što sam ja bio prema njemu. Nije bio sam veliki intelektualac, već i čovjek koji je bio dobar i u piću, iću, gospodstven je bio, meni je bio velika radost. Kao pjesnik je bio izvanredan. Njegova poezija je stavljana uvijek na neko drugo, treće mjesto u njegovom opusu, ali on je za mene prije svega bio pjesnik.
