Andrija Škare ovih je dana u izdanju Frakture objavio novu zbirku priča, koju je naslovio "Novi dio grada". Priče su to o odrastanju, prijateljstvu, o običnim ljudima u (ne)običnim situacijama, koje evociraju ljetnu vrućinu i isparavanje gradskog asfalta. Likovi u Škarinim pričama se mijenjaju, no zajedničko im je mjesto radnje – Novi Zagreb.
Je li taj lokalitet, zapravo, glavni lik ove zbirke?
- Lako je moguće da je tako, Novi Zagreb je jedini lik koji se pojavljuje u baš svakoj priči u zbirci. Čak i kad nije u prvome planu, a nije uvijek u prvome planu, njegova prisutnost se itekako osjeti, Novi Zagreb možda i utječe na to kako će se neke priče rasplesti, kako će se događaji odviti. Priče ispričane u ovoj zbirci mogle su se dogoditi bilo gdje na svijetu, u Splitu III, recimo, ili u Novom Beogradu, u svim betonskim kvartovima koji postoje, ali ne nužno i samo u njima, mogle su se dogoditi u svakom gradu na svijetu koji ima nebodere i zgrade s mnogo različitih ljudi na relativno malom prostoru; moguće su svuda, ali u Novom Zagrebu ipak mrvu više nego drugdje – kaže nam ovaj književnik i urednik u Frakturi.
Grad je odavno njegova opsesija, u svojim ga zapisima oduvijek opisuje i ocrtava; bilo da se radi o njegovim "Društvenim igrama", zbiru urbanih legendi, ili o "S više mlijeka, molim", djelu u kojem Škare piše o zagrebačkim kavanama, birtijama, kafićima. Ipak, Novi Zagreb, kojem je posvećena nova zbirka, posebno mu je važan.
- U Novom Zagrebu sam rođen i ondje sam odrastao sve dok se nisam, kao svaki tipični izdajnik kvarta, preselio bliže centru. Novi Zagreb je za mene formativan prostor, ali pritom ne mislim samo na strogo fizički prostor koji je omeđen nekim ulicama i nekim zgradama, već i na duhovni prostor, možda čak i stanje uma koje me odredilo i umnogome izgradilo u ono što jesam. Dok sam živio u Novom Zagrebu tome nisam pridavao previše pozornosti, nakon tinejdžerskih dana koje sam dobrim dijelom utukao na Sportskom centru Utrina više nisam visio u kvartu niti tamo izlazio ili provodio više vremena nego što bi bilo nužno, ali zato mi se čarolija tog, uvjetno rečeno, novog dijela grada počela otkrivati tek kad sam se odmaknuo dovoljno da ga sagledam iz mrvicu udaljenije perspektive – priča nam Škare.
Razgovaramo i o tome po kojem je kriteriju birao lokalitete koji su završili u zbirci.
- Lokaliteti su se nametali sami, u pojedinim slučajevima sam već zamišljenu priču smještao u okruženje koje joj najviše odgovara, a u drugim sam htio ispričati priču o nekoj mikro-lokaciji i onda je trebalo pronaći priču dovoljno dobru da fino sjedne na to mjesto koje žudi da bude opisano. Priče su ispočetka pisane nevezane jedna za drugu, ali onda sam primijetio da je, izvan moje svjesne odluke, dio napisanih vezan za Novi Zagreb pa sam odlučio cijelu zbirku gurnuti u tom smjeru – govori o procesu stvaranja.
U "Novom dijelu grada" odlučio se za zanimljivu narativnu formu; na kraju svakoga poglavlja, odnosno priče, on ubacuje dio koji je ispisan u kurzivu, a u kojem narator progovara iz prvoga lica.
- Bila mi je želja malo razbiti klasičnu strukturu zbirke priča, učiniti situaciju dinamičnijom, i između pojedinih priča ubaciti mini-štorije o nekim likovima koji se pojavljuju u ostalim pričama s tim da su te priče ispričane u prvom licu i ideja je bila da se stekne dojam kao da je čitatelj na kavi s tim neimenovanim pripovjedačem koji priča svoje sjećanje na lika, baš onako kako svi to na kavama katkad radimo. Želio sam se malo i nakloniti zbirci priča "Kavice Andreja Puplina" Dalibora Šimprage, generacijskoj knjizi koja je također izrasla iz kvarta i koja također romantizira ili tek opisuje tu kvartovsku spiku – kaže Škare.
Priče koje priča naizgled su obične, no zapravo ta bazična i svakodnevna događanja itekako definiraju sudbine likova. Postoji li, po njemu, u životu čovjeka uopće "običan dan"?
- Svaki dan može biti običan, ali u svakom danu se čovjeku može dogoditi nešto što će ga zauvijek odrediti ili iz temelja promijeniti. Nekad nismo ni svjesni da se dogodilo nešto važno, ne moraju to biti dramatični događaji, kadikad nam je za spoznati njihov pravi značaj nužan vremenski odmak. Silno me, u spisateljskom smislu, zanimaju te prijelomne točke u životima, ti događaji koji nisu nabrijani, bombastični i glasni, ali koji ipak ostavljaju trag i daju životu drugi ritam, drugi smjer. Uvijek sam, zapravo, pisao o tome, ali sad sam o tome pisao imajući na umu novozagrebačku pozornicu – kaže Andrija.
On je, inače, poznat kao veliki ljubitelj glazbe. O njoj, među ostalim, piše i za magazin Jutarnjeg lista Svijet kulture. I u ovoj zbirci suptilno ubacuje asocijacije na neke bendove, žanrove...
- Napola sam bio odlučio da ću sve manje muzike inkorporirati u svoje priče, ali eto, to je još nešto o čemu očito ne mogu baš svjesno odlučiti – uvijek se nekako uvuče. Čini mi se da ovdje ima daleko manje glazbe nego u mojim ranijim knjigama, a sasvim sigurno ona ovdje nije u prvom planu i to je možda i logično – govori Škare.
Pitamo ga i koju bi pjesmu odabrao za soundtrack ove nove zbirke.
- O soundtracku zbirke zbilja nisam razmišljao, kao prvoloptaški odgovor bi se lako mogla nametnuti skoro bilo koja pjesma Pipsa iz ranije faze i to bi bilo točno i primjereno, u zbirci važnu ulogu ima i pjesma "Random Rules" benda Silver Jews, a uz čitanje se može slušati i divna "Dan's Song" Franka Turnera, oda ispijanju piva na klupici s prijateljima – kaže.
Nova knjiga je zanimljiva i vizualno, a u tome ju kontekstu potpisuje slikar Stipan Tadić. Osim što je ilustrirao korice knjige, u njoj je i pet Tadićevih ilustracija koje prate priče, odnosno svaka od njih opisuje jednu konkretnu scenu.
- Stipan i ja se dugo poznajemo i jako smo dobri prijatelji, već smo radili niz stvari zajedno (njegov je crtež i na naslovnici moje knjige "Slušaj me"), a odavno smo se već igrali idejom da baš ilustrira konkretne priče. Kako je on isto porijeklom iz Novog Zagreba (iz Sigeta, da budem sasvim precizan), nije bilo ništa prirodnije nego da tu suradnju ostvarimo sada. On trenutačno živi u New Yorku pa sam mu ja slao fotografije lokacija na kojima se zbivaju scene, on je po njima radio skice, onda smo to komentirali, razgovarali o tome što i kako promijeniti, što docrtati, a što maknuti i tako smo, eto, došli i do finalnih ilustracija…
Na naslovnici je pak slika koju je on još ranije naslikao, legendarna zgrada Super Andrija. Kad mi je palo na um da bi ona možda bila dobra za naslovnicu knjige bio sam jako sretan, mislim da se ta slika i priče iz zbirke uklapaju kao dio istog narativa, kao isti doživljaj Novog Zagreba kroz oči dva različita autora. Ne mogu zamisliti da bi išta drugo toliko dobro pristajalo naslovnici ove knjige – kaže.
Zanimljivo je da je svoj posljednji roman "Dva prsta iznad gležnja" pisao iz ženske perspektive, dok su u novoj zbirci likovi pretežno dečki, muškarci. Koliko se razlikuje to pisanje iz različitih cipela?
- Razlikuje se, naravno, ali iskustva koje mene zanimaju nisu muška ili ženska, ona su univerzalno ljudska. Priče koje pišem, bez obzira na to bile velike (pa primjerenije romanu) ili male (pa idealne za zbirku priča) uvijek se tiču nečega dubinski ljudskog, spol je tu sasvim sporedan – zaključuje Škare.