UGLEDNI PISAC

'U životu najviše ponižava starost. Ja sam za eutanaziju'

    AUTOR:
    • Mirjana Dugandžija

  • OBJAVLJENO:
  • 02.07.2016. u 18:41

Zagreb, 290616. Haulikova 1.
Knjizevnik Branislav Glumac.
Foto: / CROPIX
Goran Mehkek / CROPIX

Branislav Glumac

Danas se cijeni olovni jezik politikantstva i nedarovitost, u bilo kojem segmentu. A u ono je vrijeme ipak bilo duhovnosti, pisali su najbolji pisci, knjižare u Ilici gdje god hoćete, mali ateljei… Danas su pekarnice i cipelarnice. Žalim današnje generacije

U  vrijeme, ima tome pola stoljeća, kad glavna društvena tema nije bila kako spriječiti lijepe mlade cure i dečke da vode ljubav i kad nipošto o tome nisu odlučivale bigotne gospođe, pisao je u Zagrebu - a nasreću živi i piše i danas - Branislav Glumac. Knjiga koja ga je tada proslavila, “Zagrepčanka”, u prvoj se rečenici bavi Venerinim brežuljčićem glavne junakinje, a proza, poezija, esejistika koja je uslijedila, a plodan je pisac, nikada se nije… libila libida, da skratim. Ima tu i drugih tema, i o njima smo u ovom intervjuu razgovarali. Prije koju godinu objavio je knjigu “UpotriJebni NaPici”, što me navelo da postavim nadobudno prvo pitanje.

Koliko ste žena poljubili?

- Ostavimo to za kraj. Krenimo od zavičajnosti, od...

Uf. A dobro… Kivni ste na “Zagrepčanku” jer vas je smjestila u ladicu “proze u trapericama”? A ja mislim da je blagoslovljen autor koji ima takvo amblematsko djelo, zahvaljujući kojem nikad ne može potonuti u anonimnost.

- “Zagrepčanka” me proslavila, prehranila i pokopala. Jer, imam boljih knjiga. A ovo što ste rekli o amblematičnosti je točno.

Nikad niste priznali tko je iza lika “Zagrepčanke”.

- I neću - onostrano možda...

Roman vam se “ukazao” u nemilom životnom trenutku.

- Dobio sam đon od mlade dame koju sam žarko volio, a i ona mene, žarko, punokrvno, ali me za jednog mog putovanja ostavila i udala se, recimo, za osam dana. Donosio sam cvijeće pred njena vrata koja su bila gluha i slijepa za mene, sustanari su mi se njeni rugali. Onda sam sjeo u svoj sportski auto koji sam kupio za tri televizijske drame, otputovao u moju Viroviticu i tu mi je sinula prva rečenica od koje se sve odmota.

Da, bezobrazna prva rečenica, o vijužici u obliku slovu S…

- To je jedno od dva velika slova u romanu.

Bili ste sretni kad ste napisali “Zagrepčanku”? Znali ste da je to “to”?

- Ja sam nesretan prije pisanja. Kao i svaki pravi pisac, ne volim pisati. Ali kad sam unutra, kad zaplivam u hladnoj vodi, plivam i volim vodu. Kad sam u tekstu, vladam i razumom, i emocijama, ali izvan stvarnosti sam.

Napisali ste je za mjesec dana, a dvije je godine iz, hajde, političkih razloga čekala na objavljivanje. Kako je piscu čekati dvije godine?

- Mučno, nagomilava se bijesa i gorčine, a i nešto sumnji u svoje pisanje. Međutim, ja sam sa sobom raščistio da je ona, kakva je, dobra. Da je nisu Krleža i Matković objavili u Forumu, nikad ne bi izišla. Čitao sam je sad, nakon 40 godina, prvi put. U nekim dijelovima teksta sam se osjećao izvrsno, u nekima ne, jer bih sad neke stvari rekao bolje, snažnije. Ali to je kao dijamant koji ste izvadili iz zemlje, ima gomolja, pijeska, ali dijamant sjaji, ostavite ga kakav je.

U to ste vrijeme nosili brkove?

-Brčine!

Joj…!

- Te brčine su vam zapravo neki atavizam, ostatak vjeverica, životinja, lisica, vukova… Ja sam teški ovisnik o ženama, pokeru i životinjama.

Vidjela sam sliku vas, Majdaka i Majetića iz 70-ih. Svi ste frajeri.

- Jesmo! A jednom sam rekao - pa ja sam frajer i danas! To uključuje sve, i emotivnost, i ležernost, i intelektualnost, i bezobrazluk, i pomodnost, i taštinu, i narcisoidnost… ali sve uglađeno, da se drugog ne povrijedi. A honorari su bili izvrsni i živjeli smo dobro. Žalim današnje generacije koje se ne mogu vratiti, makar virtualno, u to vrijeme kad ste mogli živjeti od svoga rada. A to je vrlo važno.

Odijevali ste se u Trstu, naravno.

- Naravno. Vodili smo svoje dragane u Trst, u Veneciju, i dalje. Pa u Budimpeštu. Sve zahvaljujući našem daru riječi. Danas se cijeni olovni jezik politikantstva i nedarovitost, u bilo kojem segmentu. Bilo je to ipak vrijeme duhovnosti, pisali su najbolji pisci, knjižare u Ilici gdje god hoćete, mali ateljei… Danas su pekarnice i cipelarnice.

U to doba upoznali ste svoju buduću suprugu, danas slavnu odvjetnicu Jadranku Sloković, a poslije rekli da ste je osvojili ljupkom rečenicom o lijepoj kosi. Za ženu takve ljepote i pameti rekla bih da je trebalo puno, puno više.

- Znate što, za osvojiti prekrasnu i pametnu ženu katkad ne treba puno rada. Dovoljna je rečenica koja uđe, prođe kroz nju, kad se osjeti da rečenica u sebi ima više od primitivnoga, od gluposti, šroseraja… Osim toga, Jadranka je u to vrijeme čitala Krležu, prevodila, a meni je tog dana izrecitirala moju pjesmu iz Foruma, “Povijest”. A osim toga, ja sam bio i frajer, nisam bio tako ni ružan u to vrijeme… bio sam vrlo šarmantan momak!

Fijuu… Radili ste na tome?

- Naravno. Mislim da sam izuzetno darovit za šarm, za neobično zgodne rečenice, višeslojne… Njegovao sam svoj šarm u mladim danima, kao gimnazijalac. Bio sam u ono vrijeme neki mali renesansni čovjek… I uvijek sam volio upadati na teže osvojive kontinente. I sve sam žene volio. I one za jedan dan, one za pet dana i one koje sam volio godinama. Žene su labirint u koji treba ući bez klupka konca.

Gospođa Sloković je s vama prevodila Johna Updikea. Tko je bio bolji prevoditelj?

- Gledajte, Jadranka je znala izvanredno engleski već u ono vrijeme. A ja, iako sam završio engleski jezik, šepuckao sam. Jezici su mi slaba strana, mada sam učio i ruski, i latinski, i francuski. Ali, znam izvrsno svoj jezik, hrvatski! I da znam sve druge jezike, to mi ne bi pomoglo da napišem ijednu knjigu. Poligloti nikad ne napišu nijednu knjigu. Prevoditelji su važna i nužna nuspojava koja živi od naših izvornih zalogaja. Kao i kritičari.

Polemizirali ste na tu temu, napisali ste knjigu “Kritika hrvatske književne kritike”.

- Podastro sam kako to kritičari pišu! A Igor Mandić, s kojim sam se presvađavao i prepljuskavao jako dugo, rekao je da sam hrabro stavio glavu na panj za hiljadu drugih hrvatskih pisaca. Mandić je pisac koji ostavlja trag. Može biti i u krivu, ali trag ostaje. On je trebao biti akademik u razredu za književnost umjesto današnjih članova koji su već, pazite, sad, za života, zaboravljeni.

Vaši tragovi?

- Evo, malo licemjerno citirat ću Krležu koji je rekao - ako bude i jedna moja rečenica pomogla nekom da živi ili da se ubije, bit ću zadovoljan.

Zašto su se vaši roditelji 1946. preselili iz Beograda u Viroviticu?

- E, dolazimo na temu zavičajnosti, jako je volim. Govorim da imam tri zavičaja: prvo, Beograd i Smederevo. U Smederevu sam se rodio, a u oba grad živio jer mi je otac radio u Ministarstvu financija Kraljevine Jugoslavije. Iz tog mog prvog zavičaja ništa nije ostalo u sjećanju, ni događaji, ni slike, ni oči dječaka i djevojčica. Godine 1945. moj je otac “prekomandovan”, a kako su u Virovitici već imali kuću, koju im je moj djed, Mile Asančajić, Ličanin i Hrvat, koji je otišao arbajtat u Ameriku, kupio, ondje su se preselili. Majka mi je Hrvatica, otac Srbin.

A Virovitica zavičaj.

- Pravi. Duhovni. Nosim ga cijeli život, te mirise, ne kao faktografiju, nego kao… i ne znate što. Zavičaj je misterij. DNK života. Volim poklanjati. Poklonio sam Virovitici sto slika prije nekoliko godina, danas su u dvorcu Pejačević u središtu grada. A treći zavičaj, to je potkožje, ili možda soba, gdje završava naš život.

Odlazite danas u Viroviticu?

- Kako ne, tamo su moji mrtvi, i pokoji živi. Mrtvi su mi važni kao i živi. Mrtav je moj nećak Zoran, koji je 1991. poginuo kao dobrovoljac, ubili ga onostrani, Srbi. Tamo su mirisi tamjana, ispovijedi, laži. Jer, kao dijete, bio sam u Virovitici i ministrant.

Ministrant? Pobogu.

- Majka je bila velika katolikinja, i ja sam je kao mladi član Partije demonstrativno nedjeljom pod ruku vodio u crkvu. Jednog sam dana pomislio da zavirim u to tajanstvo religije, boga, nedokučivog, koje mi je i danas ostalo moralnim pitanjem - odnos boga i čovjeka. Jednog sam dana ušao u sakristiju i vidio dječake u bijelim haljinama kako jedu divne kolače. Spremale su ih švore, koje su u dvorištvu hvatale i guske i kokoške i svojim ih ručicama onako fino klale, i spravljale fine ručkove… Pa sam jednog dana rekao - hajde da ja ministriram.

U pravoslavnu crkvu niste išli?

- Pravoslavna crkva bila je u deset kilometara udaljenom selu Borovo, tamo smo svi odlazili na proštenja, kirvaje… da, da, to su pravi autokefalni pravoslavni običaji. Obredi u kojima se poja, pjeva. Prave male senzacije.

Slavite krsnu slavu?

- Dok su bili roditelji živi, slavio sam sve. Dva božića, dva uskrsa, krsnu slavu…

Koji je svetac čuvar vaše obitelji?

- Sveti Mihailo arhanđel.

Danas ne slavite?

- Kupim uvijek mali bor za Božić, u čast mojoj majci Josipi i ocu Aleksandru. Zapalim svijeće i tako do pravoslavnog Božića. I uživam u tome jer sam u tom smislu doista pluralan i olakšan, a olakšao sam sam sebi jer znam tko je Bog. Kad bi se Bog mogao spustiti u samo jednu ulicu na ovom svijetu, i vidjeti što se događa, nikad se ne bi vratio.

Kako ste se osjećali 90-ih u Zagrebu? Depresivno, drčno, uplašeno?

- Tad sam u Vjesniku na tri stranice napisao protestno pismo Dobrici Ćosiću, gdje sam govorio o noževima Draškovićevim, dok još nisu noževi počeli raditi. Na to pismo sam dobio valjda hiljadu poziva, što ovostranih, što onostranih. Rekao sam da je mistifikacija da su Srbi u Hrvatskoj zapostavljeni, nabrojao Srbe umjetnike koji su u Hrvatskoj radili i bili sjajni. Dobrici Ćosiću napisao sam da, dok se vozio s Titom na brodu u Egipat, i gledao kako lađa ostavlja trag, mahao je svima nama velikodušno. Nakon godinu-dvije se okrenuo i zatvorio u svoj mali ego taštine, i veliki ego šovinizma, toliki da sam se zaprepastio.

Imate dva sina. Jedan je krenuo, recimo, vašim stopama, umjetnik je, slikar. Drugi je odvjetnik.

- Stariji je slikar, Boris, pedesetogodišnjak, držim da radi nešto dobro, posebno, a mlađi, Filip, advokat je koji radi u kancelariji svoje mame, gospođe Sloković. Kažem, kad odem u Remetinec, imat ću jednog sina koji će me slikati kroz rešetke, a drugi braniti.

Remetinec? Pa gdje biste vi mogli ukrasti toliko da dospijete u taj hrvatski, što ja znam… Versailles?

- Krasti neću, ali mislim da sam čovjek pobune. Nikad nije kasno. No… svoje sinove doživljavam prije svega kao prijatelje. Znate onu rečenicu - najbolje su one države i oni roditelji koje ne osjećate. A znate da su tu, da vam drže leđa.

Blago vašim sinovima.

- Ja sam bio, ovako, jedna paradigma neoca, koji bi mogao zbog svojih sinova sve podnijeti, sve učiniti, ja sam svojim sinovima treća noga, i treće oko, bio zdrav ili bolestan, u neimaću i imaću. Ljeti, kad Filip radi, ja sam njegov kerovođa. Čuvam psa. Kuham mu, spremam, znam uvesti iglu, sašiti dugme…

I, i…

- Potkratiti hlače, znam šalovati, znam praviti cement, kositi ručno travu, belegijom brusiti… neki dan prijatelj Nikica Petković imao je emisiju na Radio Rijeci, govorili su o kuhanju, Petković je izjavio - najbolji grah na svijetu kuha Branko Glumac. Moj najbolji prijatelj, dvostoljetni prijatelj, raritetni, Alojz Majetić, tjedno dobije jedno moje varivo. Ja skuham, on odnese. Neki dan sam mom prijatelju Željku Ivanjeku skuhao na vikendici dva jela: grah i špikanu junetinu, sa salatom… Ne mogu se u životu izgubiti. Volim raditi rukama. Stabla saditi, travu kositi, cvijeće njegovati. Ruke su genijalke. Nemam dlake, ne na jeziku, nego na umu. I to svoje trošno malo tjelešce, koje je osuđeno na putovanje u ništavilo i na pepeo, čuvam ga, ne da ga sačuvam od smrti, nego da što dostojanstvenije, kao stari slon, odumrem. Na nogama. To mi je jako važno, u mojoj vertikali. Da nisam na teret nikome.

“Ovršili” ste, kako kažete, 78. godinu, I sad tražite, važno vam je, da izrečete nešto o…

- Međašnom pitanju: odnos starosti, smrti, iluzije mladosti, eutanazije. Starost je razdoblje koje najviše ponižava u ljudskom životu. Oduzima silnu energiju, umnost, a proširuje prostor želja. A jedna od najsmrtonosnijih i najvećih je povratak u besmrtnost mladosti. Želja koja grije, pazite kao izgledate, kakvu ćete šminku staviti… to je usavršavanje besmisla, ali koje gura naprijed. Ja to zovem u jednoj knjizi “žileti za preživljavanje”. Starost je ružna, neestetična… zar nije to od boga krivopravda? Da sebe učini lijepoga, mladoga zauvijek, a nas, kaziva, na svoju sliku i priliku… a mi iskrivljeni, siromašni, tužni. Boli vas cijelo tijelo, vičete noću “Bože, uzmi me, uzmi me…”, a on vas ne uzima, njega se to ništa ne tiče. Ja sam za eutanaziju.

Ma, koliko ste žena poljubili?

- Draga moja… bez vas, sto. U jednom poljupcu je sublimirano tako mnogo toga, mali svemir, tajanstva, čitav fizis, labirinti, čitavo to tijelo koje drhti, koje struji od tog poljupca, s čitavih tih 14 milijardi neurona, treperi taj mozak… što sve ne.

Prije samo koju godinu napisali ste knjigu “UpotriJebni NaPici”. Znači li to da ste još uvijek, osim literarno, i djelatno zainteresirani za seks, erotiku?

- Uvijek, prekogrobno i zagrobno. To će mi biti kao Andrićeva posljednja rečenica. Umirao je u Vojnoj bolnici u Beogradu, na rukama doktorice, sestre Enesa Kiševića. On mi je to pričao. Zadnja rečenica mu je bila kao iz “Amarcorda”: “Dajte mi ženu!”. “Hoću ženu!”

Ne vjerujem.

- Ali je. Zadnje riječi toga tihog čovjeka. A moja će zadnja rečenica biti: “Dajte mi dvije žene”.

Prijavite se na portala Jutarnji.hr i ne propustite najnovije vijesti iz Hrvatske i svijeta

Izdvajamo