Prijatelji i kolege opraštaju se od omiljenog pisca Renata Baretića (1963-2025)
TANJA MRAVAK
Spisateljica i uz Baretića jedna od glavnih autora festivala Pričigin
Prije nego sam poznavala Renata, osjetila sam veliku bliskost kroz "Osmog povjerenika" jer sam kao vrlo mlada učiteljica radila na otoku. I u dosta situacija bilo mi je to jako blisko. Tu sam osjetila i bliskost s njim i s tim načinom razmišljanja i shvaćanja jezika. Kasnije kada sam ga upoznala, vidjela sam da je više od ičega dobar i pristojan čovjek. I miran. Njegov humor nikada nije prelazio neke granice, ulazio u uvrede, no i tako pristojan svejedno je bio beskrajno duhovit. Zaista je imao taj jedan prirodan talent za njegovanje ljudi oko sebe. Jednom mi se učinio zanimljiv s nekom novom bradom i snimila sam ga mobitelom i stavio je tu fotografiju u svoju zadnju knjigu. Radila sam promocije njegovih djela, blisko smo surađivali na "Pričiginu" i zvao me je nevista (op. a. Mravak je iz Sinja). Mislim da ne bih svakome dala da me tako zove. A više ne mogu ni nabrojati sve situacije u kojima smo zajedno radili i u kojima mi je, pogotovo u počecima moje karijere, pružao podršku. Ali to je zaista bio njegov talent s ljudima, da se s njim osjećate ugodno, prirodno.
A što se tiče njegovog utjecaja na književnu scenu... način na koji je on baratao jezikom i kako ga je doživljavao, mislim da to ne radi baš nitko od naših književnika, po tome bih ga izdvojila. To kako je on razumijevao hrvatski jezik, dijalekte, jer bio je i fonetičar, mislim da se tu Baretića neće moći dugo nadamašiti...
IVICA IVANIŠEVIĆ
Pisac, novinar i kritičar koji je s Baretićem objavio i knjigu "Split za početnike"
Ako mene pitate, nije me pogodila jedna smrt, nego njih barem pet, šest. Prije i poslije svega, umro je moj blizak prijatelj, netko s kime nisam ni trebao razgovarati da bismo se razumjeli. Onda je umro čovjek s kojim sam desetljećima surađivao u različitim svojstvima: bio sam mu kolega u tri novinske redakcije, neko vrijeme i urednik, zajedno smo napisali jednu monodramu, scenarije za dvije televizijske serije, jednu antologijski neuspješnu, a drugu nesnimljenu, knjigu "Split za početnike"... Umro je pjesnik kojemu sam se divio, legitimni poetički potomak Arsena i Slamniga, romanopisac kojemu su se divili svi, čiji je "Osmi povjerenik" bio (i ostao!) toliko voljen da se zaboravlja da je on autor još tri itekako važne prozne knjige, sastavljač najduhovitijih pitanja u povijesti naših televizijskih kvizova...
Mislim da ne postoji spisateljska disciplina u kojoj se Barni nije ogledao, demonstrirajući pritom posramljujuću nadmoć. Uzmite nekoliko redaka iz bilo kojega njegova teksta, svejedno radi li se o novinskome ili književnome, i sve će vam se otvoriti: imao je meku ruku, rečenice su mu klizile s neusporedivom lakoćom, zavodio je svakom rečenicom, osvajao finim, gospodski suzdržanim humorom i nježnošću dopirao do srca publike.
Sve su smrti nepodnošljive i grozne, ali meni ova sliči na masovni zločin. Netko je detonirao nesreću koja se rasprsnula i gelerima pokosila puno, previše žrtava, iako sve one nose isto građansko ime.
ZORAN FERIĆ
Pisac i kolumnist
Mnogi ljudi na Facebooku i drugim društvenim mrežama imaju tisuće prijatelja. Renato ih je imao u stvarnosti. I to je jedan od njegovih velikih uspjeha, naravno uz literaturu, obitelj i sve ono što čovjeka može potaknuti da na kraju kaže kako život nije protekao uzalud. To vidimo i po reakcijama na njegovu preranu i tragičnu smrt kad se puno nas s iskrenom tugom oprašta od njega. I iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da su neki od najveselijih i najsmješnijih trenutaka moga života oni rijetki momenti koje sam proveo i s Renatom. Ne poznajem nikog drugog koji nas je mogao natjerati da ne dišemo od smijeha. Neka vrsta veseloga gušenja.
To je činio i u životu i u književnosti, a njegov najpoznatiji roman "Osmi povjerenik" veliki je događaj u hrvatskoj književnosti, gdje je sjajnim jezičnim majstorstvom kreirana jedna otočka utopija koja je uspješno nadsmijala svu tragiku i grotesku hrvatske književnosti do tada. I to se vidi i danas, toliko godina nakon objave "Povjerenika". Djeci u školi to je već godinama najdraža izborna lektira, čitatelji i čitateljice ga ne prestaju voljeti i čitati. Umro je veliki pisac uz kojega smo se mogli smijati, tugovati, razmišljati, a bome i zamisliti se nad vlastitim životima na onaj lijepi način na koji to književnost čini.
Večer prije nego što je došla tragična vijest Alla Tatarenko, Kruno Lokotar i ja prisjećali smo se zajedničkih doživljaja iz Ukrajine koje smo proveli s Renatom. Renato je bio loše, u Ukrajini bjesni rat, a mi smo se sjećali onog lijepog, veselog i smiješnog. Učinilo mi se da je to jedino što možemo: gledati kako život seli u uspomene. A u tim uspomenama Renato će uvijek imati povlašteno mjesto.
EDO POPOVIĆ
Pisac
Nisam u bliskim odnosima s gomilom drugih pisaca, ali s njim čovjek nije mogao ne biti u bliskom odnosu. Renato je uistinu bio jedna vrlo topla, iskrena i poštena osoba, bez fige u džepu. Nismo se nažalost često susretali jer je on zbrisao iz Zagreba u Split, ali svaki naš susret bio je za mene poseban, bilo je kao da smo se tek jučer rastali. Posljednji put sam ga čuo prije nekih mjesec dana jer mi je netko javio da treba doći u Zagreb i tada sam shvatio da je on zapravo u vrlo kritičnom stanju. To mi je tada bio prvi šok, jer mislio sam da će se izvući iz toga, proći će kroz bolest i to će se riješiti. Ali mi je onda, kada sam ga čuo, postalo jasno da je situacija doista vrlo zeznuta. Dogovorili smo se da se, kad dođe u Zagreb, čujemo i da se eventualno vidimo. Nažalost ne znam je li došao u Zagreb ili ne, ali, evo, nismo se vidjeli i jučer čujem tu vijest.
A što se tiče Renatova značaja za hrvatsku književnu scenu, nije to samo "Osmi povjerenik", kojeg danas svi ističu, nego je sve što je taj čovjek radio imalo nekog smisla i bilo je drukčije. Naprosto je bio genij, svi njegovi poslovi kojima se bavio i ono u što je ulagao energiju imali su smisla i, što je najljepše, nije to bilo za uzdizanje vlastitog ega. On je davao. Mislim da je više davao nego primao. To je ta rijetka osobina kod ljudi koji ono što rade, rade da bi drugima nešto dali, a ne da bi nešto uzeli za sebe. Znam da je dosta kontroverzi izazvalo kad je "Osmi povjerenik" dobio sve važnije književne nagrade u Hrvatskoj. A to je ta knjiga i zaslužila jer je to jedno vrlo otkačeno djelo koje nažalost, barem tako vjerujem, i dalje nije pravilno revalorizirano kod nas. No na koncu, da ponovim, moj je osjećaj da je Renato bio čovjek koji je silno davao i bio sretan zbog onoga što može dati, a ne zbog onog što može uzeti, i mislim da ga tako pamte i takav dojam imaju svi ljudi koji su ga barem jedanput u životu susreli.
JADRAN LAZIĆ
Fotograf
Zbogom, dragi Renato. Otišao je moj prijatelj, suradnik i koautor, Renato Baretić - čovjek čije je pero imalo i srce i oštricu, čija je riječ ostajala u čovjeku dugo nakon što bi je pročitao ili čuo. U 63. godini, prerano i tiho, napustio nas je jedan od najposebnijih glasova hrvatske književnosti, novinarstva i duha. Renato nije bio samo pisac; bio je istinski pripovjedač, kroničar našeg vremena, britki komentator stvarnosti, suosjećajan promatrač ljudske slabosti i ljepote. Njegov "Osmi povjerenik" ne pripada samo književnosti, već i kolektivnom pamćenju naroda. Nagrade su bile zaslužene, ali nije ih nosio kao medalje, već kao potvrdu da istina i talent još uvijek vrijede. Imali smo čast zajedno raditi na mojoj knjizi "Jadran Lazić - 50 godina fotografije". Donio je u to djelo toplinu, humor i mudrost, a meni neprocjenjivo prijateljstvo. Bio je prepun duha, samoironije, lucidnosti, borbe za ono u što vjeruje. Iza njega ostaju supruga, djeca, bezbroj knjiga i još više ljudi koji su ga voljeli. I koji će ga zauvijek pamtiti. Renato, hvala ti za sve rečenice koje si ostavi, i one koje si samo ti znao izgovoriti tako da pogađaju pravo u srce.
Počivaj u miru, prijatelju.Tvoj, Jadran Lazić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....