Kao sin vojnog časnika, koji se bavio sigurnošću i mnogo selio, Eduard Limonov postao je poznati disident i pisac u Sovjetskom Savezu.
Rođen je u krvavom ratu, u Dzeržinsku, u oblasti Nižnjeg Novgoroda, no odrastao je i studirao u Harkovu. U Moskvu se doselio 1966., a živio je šivajući hlače za pripadnike inteligencije, u kojoj se izdvaja ime Bulata Okudžave. No, morao se vratiti u Harkov, pa natrag u Moskvu gdje se pridružio pjesničkom pokretu “Konkret”. Objavljivao je pjesme u famoznom samizdatu.
Ponuda KGB-a
O njegovoj emigraciji 1974., kao i o drugim, kasnijim postupcima, postoje kontradiktorne vijesti. KGB mu je navodno ponudio nešto što nije mogao odbiti: ili da postane cinker iz umjetničkih krugova ili da ode iz zemlje. Premda Limonov ni njegova ondašnja žena nisu Židovi, vlasti su im ponudile vizu za Izrael.
Završili su u New Yorku, gdje se Limonov družio s tamošnjim radikalima. A to je izazvalo pozornost FBI-a: ispitivao je njega i njegove znance. O tome je pisao u prvom, autobiografskom romanu “To sam ja, Edička”. Radio je kao korektor jednih novina na ruskom jeziku i usto intervjuirao “svježe” disidente koji su dolazili iz SSSR-a. Još je trajao Hladni rat.
Dugo su američki izdavači odbijali Edičku”. Naposljetku, bio je objavljen u Parizu 1980. i postao uspješnica a sam Limonov, koji je stigao za svojim djelom, poznato ime. Ispovjedni ton, heteroseksualne i gay sklonosti protagonista Edičke privukle su „punk” publiku kojoj se i obraćao. No, privlačio je čitatelje skandaloznim tonom, pa su njegove američke uspomene nosile naslov “Ruski je pjesnik volio velike crnce”.
Upoznao sam Limonova, čini mi se 1984., u XII. arondismanu, u velikoj kući američkog “disidenta” i pisca Jima Haynesa; povezala nas je Odile Hellier, vlasnica danas kultne i zatvorene knjižare “Village Voice” u Rue Princesse, u kojoj su gostovali Carver, Ginsberg, Ondaatje, Susan Sontag i mnogi drugi. I Limonov. Bila je to skromna večera, grah-čušpajz za koji je svaki posjetitelj morao platiti skromnih deset franaka. Rus Eduard Limonov bio je stidljivi, šturi sugovornik, pa sam jedva zapamtio njegove debele, zatamnjene cvikere.
Iznenadio sam se usred našeg rata 90-ih kada sam pročitao da je taj isti, mršavi i dugokosi čovjek pucao iz puškomitraljeza sa snajperom na grad u opsadi, na Sarajevo. To je zabilježio Pawel Pawlikowski u svom dokumentarcu (“Serbian Epics”). A Limonov se branio da ga je spomenuti film netočno prikazao. Tada se družio s osuđenim ratnim zločincem, pjesnikom i psihijatrom Karadžićem. Hina je k tome dodala da je s Arkanom posjetio Vukovar, nakon pada.
Vođa druge Rusije
Limonov je bio jedan od onih ruskih pisaca i umjetnika koji su se vratili u domovinu poslije pada Berlinskog zida. Surađivao je sa Žirinovskim pa objavio knjigu “Limonov protiv Žirinovskog” (1994). Politikom se bavio gorljivo, bio je vođa opozicijskog pokreta Druga Rusija. (I o tom je napisao knjigu: “Druga Rusija”). Postao je jedan od osnivača “ultra-desne”, zabranjene Nacional-boljševičke stranke, koja je kombinirala radikalni ruski nacionalizam i boljševizam.
Na opsežnom popisu književnih i publicističkih naslova Eduarda Limonova ističu se, pored romana “To sam ja, Edička”, koji je 1991. prodan u Rusiji u milijun primjeraka, i “Priča njegovog butlera”, “Memoari ruskog punka”, “Knjiga vod””, “Trijumf metafizike” i druge.
Agencija Interfax izvješćuje da uzroci njegove prekjučerašnje smrti nisu poznati.