U Rijeci je otvoren ovogodišnji, devetnaesti po redu, Festival europske kratke priče (FEKP).
Semezdin Mehmedinović iz Sarajeva je Skypeom razgovarao s prijateljem Aleksandrom Hemonom, koji živi u Americi. Iz riječkog su Exprtdrva razgovor dvojice pisaca moderirali Luiza Bouharaoua i Neven Ušumović. Mehmedinović i Hemon dijele iskustva života i u Sarajevu i Americi. Svake nedjelje, otkako je krenula pandemija, njih dvojica se u isto vrijeme sretnu i razgovaraju Skypeom. Jučer su to učiniti pred publikom FEKP-a.
I ovaj je festival proljetos, iz svojeg redovnog termina izmješten, odgođen zbog pandemije. Prebačen u ovo, za FEKP neuobičajeno jesenje izdanje. FEPK je davnih dana započeo Roman Simić, koji je i danas programski direktor Festivala.
Pisci vole dolaziti na FEKP zbog neformalne atmosfere koja festival prati otpočeta. Pamtim kako sam prije par godina negdje na zapadnom dijelu Medvednice naletjela na Simića koji je u to rano jutro na Sljeme vodio Lionel Shriver. DBC Pierre bio je pak ponešto izgubljen po dolasku u Zagreb, festival mu je upao u neki nelak mu životni trenutak. Kad je sletio djelovao je kao da mu nije ni do čega, kamoli do intervjua koji smo tu večer imali zakazan. Odlazeći kući nakon par dana dugo se pozdravljao, srdačno pričao o ljudima i tulumima na kojima je ovdje bio. Tizian Scarpe u Belom je Manastiru dva sata potpisivao autograme…
„S mnogim od pisaca ostali smo prijatelji, susrećemo se i dopisujemo i mimo festivala. Osobito mi je draga mreža kontakata koju su s književnim zvijezdama izgradili naši volonteri. Znalo mi se događati da nekoga sretnem na drugom kraju svijeta, a ona ili ona mi kažu: „I da, puno mi izgrli Petru, ili Maju…“, a ja tek onda shvatim da su to volonteri s kojima su otkrivali Zagreb, pili, šetali. Osobno, prijateljstva s Frodeom Gryttenom, Etgarom Keretom, Columom McCannom, Laszlom i Olgom, koja je pak bila toliko oduševljena šarmom i pričama Senka Karuze, da nitko drugi nije imao šansu… nitko osim Ivane Vidović Bolt, koja ju je i pozvala i ugostila i prevodila… moji su nezaboravni trenuci FEKP-a. Ali i svako naše tradicionalno kuhanje, književno-kulinarske fešte u kojima Senko, Robi Mlinarec, Zoran Ferić i Ivica Prtenjača zagrijavaju atmosferu duhom i delicijama, šetnja po Istri s Benom Okrijem, picigin s reprezentacijom škotskih pisaca na Šipanu, pa trenutak u kojemu na pozornici poklanjamo vjenčani dar piscu Ivanu Joziću i njegovoj izabranici Kati, koji su se na FEKP-u upoznali…“
Ideja za festival kratke priče koncem devedesetih, početkom 2000-tih, pripovijeda Simić, „nastala je na plodnom tlu koje je kroz devedesete stvorila (i bila) izdavačka kuća Naklada MD, stjecište raznih projekata, poetika, ideja, ljudi… Ondje sam neko vrijeme uz Miroslava Mićanovića uređivao Quorum, a onda mi je na pamet palo da na tom našem kraju devedesetih još uvijek znamo malo ili ništa o književnostima oko nas, o našim suvremenicima koji su, učinilo mi se, ne samo sadašnjost nego i budućnost europske književnosti. Nije bilo ni sredstava niti mogućnosti da se pokreću veliki projekti koji bi nacionalne književnosti predstavljali kroz ključne romane, ali i da jest učinilo mi se da je zanimljivije ono što još nije posve ovjereno, ono što bez garancija vrije i događa se u sada. A kratka priča bila je savršena forma da se to nešto skoro pa neuhvatljivo – uhvati. Svaka priča je cjelina, mali svijet za sebe, pisca odaje gotovo kao otisak prsta - tko je, što je, što ga zanima, gdje smjera… Prikazati kratkopričašku scenu, pomislio sam, značilo bi datu uvid u proznu scenu, a otamo pa do mogućnosti da otvoriš neki prozorčić, uhvatiš neki snimak književnosti nije bilo daleko.“
Predložio je tad da se napravi edicija antologija, za svaku su pronašli mlade stručnjake, pamti ih kao ljude „gladne znanja i spremne na istraživanje, preko njih susreli smo se s cijelim nizom fantastičnih pripovjedača, koji su u ono doba bili daleko od neke velike slave, ali neki od njih danas doista jesu vrh europske književnosti. Mlad i neznalica kakav sam bio, pomislio sam da bi bilo logično neke od tih ljudi, u čije smo se priče zaljubili, dovesti u Hrvatsku, da bi neki mali festival priče mogao biti dobar način da ih upoznamo bolje.“
Tako su od tih mladih pisaca-stručnjaka-urednika-prevoditelja napravili tvrdu jezgru festivala, počeli pozivali pisce. Među ostalima na FEKP su do sad gostovali i Laszlo Krasznahorkai, Olga Tokarczuk, Ali Smith, Anne Enright, Ingo Schulze, Frode Grytten, Yiyun Li, Paolo Giordano, Ben Okri, Elizabeth Strout, Colum McCann, DBC Pierre, Etgar Keret… dobitnici svih najznačajnijih književnih nagrada kojih se možete dosjetiti.
FEKP nije bio strateški posložen, o publici na početku nisu ni razmišljali, a o festivalima nisu imali pojma. „Ideja je (blaženo neznanje!) bila da su najvažniji pisci, da će publika već doći.“
Bonus im je bio to što su znali da, kaže Simić, „ne namjeravamo raditi uštogljena događanja, povlađivati onima koji misle da književnost mora biti dozlaboga dosadna i da se u njoj može uživati samo s blagim grčem na usnama. Taj dio osvijestio nam je ponajprije FAK (Festival alternativne književnosti) – znali smo da je priča živa, da u Hrvatskoj postoje autori koje želimo dovesti na istu scenu s tim našim inozemnim favoritima, da postoji znatiželjna i slobodna publika, da želimo da se pisci osjete voljenima i da se publika osjeti poštovana i pažena, znali smo da ne želimo raditi samo u Zagrebu, da su i drugi hrvatski gradovi važni i željni takvih sadržaja, znali smo s druge strane da ne želimo postati plijen bilo kakvih taština, da nam festival ne služi za osobnu promociju, i da nam sasvim sigurno neće osiguravati egzistenciju, da uza sve to mi s festivalom i u festivalu želimo biti sretni…“, rekonstruira pa sabire: „Iz tih temeljnih postavki, koje u ono doba nisu bile posve zdravorazumske, kao što su možda danas – rodio se FEKP i rodila se publika. Da je nije bilo, mislim, teško da bismo 19 godina željeli raditi sve ove stvari.“
Festivala, pa i književnih, nije malo. Dapače, vlada inflacija raznih. „Inflacija festivala, možda. Ali kad se zapitate koliko ih je koji traju desetljeće ili dva desetljeća, ne preskaču izdanja i ne prestaju dovoditi relevantne inozemne i domaće pisce, ne zanemarujući pritom ni sve ono što ti pisci očekuju – prisutnost u medijima, dobru publiku, poticajne sugovornike - na kraju krajeva – dobru atmosferu i doživljaj… onda te inflacije baš i nema. Sve ovo što sam naveo već je samo po sebi dobra identitetska baza, ali mi je smatramo nečim što se podrazumijeva, nešto što je minimum onoga što trebamo pružiti želimo li se baviti festivalom.“
U tih 19 godina nisu predstavljali samo pisce i priče - predstavljali su nacionalne književnosti (najčešće „dijaloške“ – velšku, katalonsku, škotsku, irsku, brazilsku…). „Apostrofirali smo probleme i otvarali dijaloge, programe održavali u nizu gradova, držali prevoditeljske i spisateljske radionice, dodjeljivali stipendije…“ Pokrenuli su nagradu za kratku priču, koja od lani ide u dvije kategorije (senior i junior). „Svojim „područjem borbe“ ne smatramo samo tjedan dana tijekom kojih se festival događa, nego svaki od onih dijelova lanca koji pisce spaja s čitateljima, koji književnost čini važnom. To je to neko mjesto razlike, čini mi se, i sve to uz nezaobilazan sastojak – to da smo feel good festival priča se od New Yorka do Tel Aviva, s još ponekom postajom između.“, zadovoljno će Simić.
FEKP nema budžet plaćati napuhane honorare velikim globalno afirmiranim imenima, pa kad takvi i dođu na ovom festivalu nemaju uobičajeni „zvjezdani tretman“.
„Do velikih pisaca dolazili smo preko preporuka, presudan je bio word of mouth. S nekima smo – možda i zato što smo ih ugošćavali dok još nisu bili zvijezde - postali prijatelji, a to nam znači mnogo više nego da smo njihov dolazak kapitalizirali medijski, naplatili ulaznice, zgrnuli sponzorstva… Naša publika zna da je - „ni kriva ni dužna“, nemajući predrasuda i imajući povjerenja u ideju koju smo gurali – više nego u medijski napumpane krune – vidjela neke od najznačajnijih pisaca danas…“
Prisjeća se scene u kojoj Laszlo Krasznahorkai, kako kaže „šamanskim glasom“, u grobnoj tišini, čita priču od jedne rečenice pred punim Studentskim centrom u Savskoj… „a onda dvoranom eksplodira pljesak, sva je publika na nogama… Eto, tamo si trebao biti, to ništa ne može platiti.“
Nakon što je proljetni FEKP odgođen i ovaj je jesenski zbog pandemije do zadnjeg časa trpio promjenu programa, prekrajalo ih se više puta. „Planirani dolasci pisaca su se pretvarali u virtualne pa iz njih opet u fizičke pa u… više nego što mogu pobrojati. Na kraju smo se odlučili za hibridna događanja - na pozornicama gostuju domaći autori, a digitalno se uključuju pisci iz inozemstva.“
Od 4. do 9. listopada u Rijeci i Zagrebu na 19. FEKP-u biti će niz panel-rasprava, čitanja, filmskih projekcija i izvedbi, dijelom online a dijelom 'u živo' pisci će raspravljati o migracijama, širenju nacionalizma, populizmu, europskom odgovoru na pandemiju korone i tome što znači “biti Europljanin".
Na FEKP-u ove godine gostuju Luiza Bouharoua, Maša Kolanović, Neven Ušumović, Vid Barić, AZ Stolica, Ivana Pintarić, Senko Karuza, Ana Brnardić, Zrinka Posavec, Boro Radaković, Anda Bukvić… a digitalno se uključuju pisci iz inozemstva – Elif Shafak, Aleksandar Hemon, Semezdin Mehmedinović, Irvine Welsh, Hanif Kureishi, Yann Martel, Marina Lewycka, Eduardo Halfon, Claudia Durastanti, Mazen Maarouf, Sulaiman Addonia…
Govoreći o tome koga bi voljeli vidjeti na FEKP-u, koga su pokušavali ovih godina dovesti, a za sad im nije uspjelo,
Simić spominje da su više puta bili blizu toga da dovedu Lydiu Davies. „Vjerujem da ćemo u tome uspjeti, makar i virtualno.“ U kontaktu su, oko mogućeg gostovanja, s Alessandrom Bariccom, željeli bi da im gosti budu Teju Cole, Zadie Smith…